Početkom septembra, kao i obično, počinju novi izazovi nacionalnih selekcija. Poslije burnog ljeta i odličnog Evropskog prvenstva kao i Olimpijskih igara, nacionalne selekcije Evrope ulaze u novo izdanje Lige nacija. Takmičenje UEFA koje je 2020. donijelo Makedoniji najveću fudbalsku istoriju i plasman na Evropsko prvenstvo. Tome se nadamo u novoj fazi, u kojoj nam je rival Jermenija, a autsajderi Letonija i Farska ostrva…
I sve bi bilo u redu. Reprezentacija, uloga favorita, želja za visokim plasmanom i šta sve ne. Ipak, čini se da u zemlji nema potrebne reprezentativne euforije, s obzirom na to da rezultati reprezentacije posljednjih godina, u posljednjem kvalifikacionom ciklusu i posljednjem izdanju Lige nacija, nisu bili onakvi kakvi bi trebalo da budu. Razočarenje postoji i samim tim postoji nepovjerenje, mada u nacionalnoj selekciji uvijek treba vjerovati.
Osnova kada govorimo o reprezentaciji je da tamo igraju najbolji, najspremniji – oni koji su selektorov izbor i oni koji treba da donesu željeni rezultat. Blegoja Milevski je i dalje na klupi Makedonije. Selektor koji je imao dobre rezultate, koji je igrao EP sa fudbalerima do 21 godine i koji je odigrao završni baraž protiv Portugala za kvalifikacije za SP. Ipak, usijledili su neuspjesi, ali i potezi kojima običan ljubitelj fudbala nije zadovoljan, ispod aviona se vidi da to nije tako i da mnoge loše odluke i potezi dovode do mnogih neuspeha…
Šta je poenta!? Najveći uspjeh u fudbalu Makedonija kao mala zemlja imala je kada su se svi ujedinili i kada je Goran Pandev sa 38 godina odlučio da zada posljednji udarac fudbalu i ispiše posljednju stranicu u svojoj bogatoj istoriji. Jedinstvo, borba i hemija sa navijačima. Došlo je do eksplozije! Sada nema jedinstva, nema borbe i nema hemije. Ima recenzije, recenzije, recenzije… Zašto je tako!? Dakle, odgovor je jednostavan – najbolji ne igraju! Igraju igrači koji nemaju klub, koji mjesecima nisu igrali za svoje klubove… Ne gleda se reprezentativno nego selektivno, ne gleda se istim očima prema stvarima koje vide svi, samo ne i selektor.
Jednostavan primjer, Makedonija će u novoj sezoni Lige šampiona prvi put posle dugo, dugo vremena imati četiri svoja igrača u grupama. Arijan Ademi, Stefan Ristovski (Dinamo Zagreb), Bojan Miovski (Đirona), Elif Elmas (Lajpcig)… To je vrh fudbala, najjače takmičenje – elita. A zamislite da polovina ovih igrača ne igra za reprezentaciju i činjenica je da je glavni razlog za tako nešto selektor. Riječ je o Stefanu Ristovskom i Arijanu Ademiju. Kapetani! A kako da posle svega ovoga ima poverenja, optimizma, želje… kad ne igraju ovakvi fudbaleri a igraju neki kojih mjesecima nema na mapi.
Osim trećeg golmana Igora Aleksovskog, iz domaćeg šampionata ponovo nema nijednog igrača. Još jedno poniženje za klubove i domaće igrače koji su godinama bili marginalizovani. A zar ne mislite da nema dobrih i kvalitetnih!? Kako je moguće da za samo nekoliko dana Kristijan Trapanovski bude dobar i reprezentativnog kalibra, a do juče ga nigde nije bilo. Do juče je igrao u Škupi, a sada je u Dandi junajtedu. Oči nisu iste, o tome pričamo, a to što godinama nije bilo fudbalera iz omladinskih selekcija je još jedna potvrda lošeg rada.
Neki nisu shvatili šta znači reprezentacija da je to mesto za najbolje jer je to lice nacije i da je nacija reprezentacija. Držimo palčeve, želimo uspeh, ali za uspeh nam je potrebna jaka federacija, zdrava reprezentacija i razuman trener.
Bog nam pomogao…
