VREMEPLOV: Prije tačno 32 godine Crvena zvezda je zasijala najsjajnije

Photo: FK Crvena zvezda

Za koga god da navijate imate taj jedan dan kada sa posebnim ponosom ističete koga podržavate. Upravo 29. maj posebno srećnim čini navijače Crvene zvezde. Na današnji dan prije 32 godine “crveno-bijeli” su podigli najvrijedniji trofej u klupskom fudbalu – pehar Lige šampione (tadašnji Kup evropskih šampiona).

U finalu koje se igralo na stadionu “Sveti Nikola” u Bariju nakon penala bili su bolji od Olimpik Marseja (5:3). Tokom 120 minuta igre bilo je 0:0, a mnogi ocjenjuju da je to bilo j edno od najlošijih finala u istoriji takmičenja, ali momci Ljubomira Ljupka Petrovića imali su samo jedan zadatak – podizanje trofeja.

SKLAPANJE ŠAMPIONSKOG TIMA

Zvezda je na teren stadiona u Bariju istrčala u sljedećem sastavu: Stojanović, Jugović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Binić, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savićević.

Ipak, ovaj uspjeh, a samim tim i ovaj tim nije stvoren “preko noći”. Dugo godina se spremao i pripremao tim koji bi mogao da dođe do vrha Evrope.

Golman Stevan Dika Stojanović bio je član Zvezde i njen “proizvod”, a na popularnoj “Marakani” napravio je prve fudbalske korake.

Vladimir Jugović takođe je fudbalski stvoren u omladinskoj školi beogradskih “crveno-bijelih”, ali 1990. godinu je proveo na pozajmici u Radu. Ispostavilo se kao pravi potez koji je Jugoviću pomogao da stekne neophodno iskustvo za prvi tim Zvezde.

Dolazimo i do prvog crnogorskog fudbalera u zlatnom timu. Slobodan Marović ponikao je u barskom Mornaru, a omladinsku školu prošao je u Zvezdi. Ipak, morao je da se dokazuje – od 1984. do 1986. godine igrao je za Osijek gdje ga je trenirao upravo Ljupko Petrović.

Refik Šabanadžović je bio drugi fudbaler rođen u Crnoj Gori koji je sa “crveno-bijelima podigao “ušati” trofej. Dug put je prošao kako bi došao do beogradskog kluba. Karijeru je započeo u Dečiću, gdje ga je primjetio sarajevski Želježničar. Od 1984. do 1987. nastupao je za bosanskohercegovačkog velikana, da bi ga tada dovela Crvena zvezda.

Na redu je jedini član pobjedničkog tima koji nije rođen na tlu bivše Jugoslavije. Naravno, riječ je o Miodragu Belodediću. Počeo je svoju karijeru u rodnoj Rumuniji – igrao i za Steauu sa kojom je 1986. godine podigao trofej namijenjen evropskom šampionu. Ipak, tokom 1988. godine prebjegao je u Jugoslaviju usljed Čaušeskuovog režima koji je vladao. Došao je u Crvenu zvezdu, a što se kaže – ostalo je istorija.

Ilija Najdoski bio je talentovani makedonski fudbaler kojeg je Zvezda primjetila dok je igrao za Vardar 1988. godine. Prethodno je nastupao i za prilepsku Pobedu.

Photo: FK Crvena zvezda

Čovjek koji je dugo čekao da bude dio jednog ovakvog tima jeste Dragiša Binić. Karijeru je započeo u Prvoj petoletki iz Trstenika. Potom ga je doveo kruševački Napredak gdje je proveo tri godine. Nakon toga seli se u niški Radnički, a 1987. prvi put oblači Zvezdin dres. Međutim, nakon samo godinu dana provedenih u Beogradu seli se van Jugoslavije. Prvi na tom putu bio je Brest, a potom je igrao za Levante. Dragan Džajić i Vladimir Cvetković – čelni ljudi “crveno-bijelih” – odlučuju 1990. godine da ga vrate u svoj tim u cilju sklapanja ekipe koja će otići na vrh Evrope.

Već polako stižemo do onih najboljih i najistaknutijih u timu. Robert Prosinečki – popularni Žuti – imao je neuspješnu avanturu u zagrebačkom Dinamu. Tadašnji trener Modrih, Miroslav Ćiro Blažević, izjavio je da će pojesti trenersku diplomu ukoliko Prosinečki postane igrač. Na kraju se ispostavilo da je žestoko pogriješio. Godine 1987. stiže na probu u Crvenu zvezdu gdje je je rukovodstvo ostalo očarano mladim Robertom već nakon prvog treninga. Odlučili su da ga zadrže, a to je ispostavilo kao pun pogodak.

Čovjek kojem je slobodan udarac bio kao penal – Siniša Mihajlović. Popularni Miha u rodnom Borovu je započeo fudbalsku karijeru. Tokom ratnih dešavanja sa porodicom došao u Novi Sad gdje je zaigrao za Vojvodinu. Njegove odlične partije svidjele su se čelnicima Zvezde koji su odlučili da ga dovedu – a on im je uzvratio na najbolji način. Nažalost, tokom decembra prošle godine Siniša je napustio ovaj svijet nakon duge i teške borbe bolešću.

Kobra – nadimak Darka Pančeva – ubojitog makedonskog napadača koji je svojim golom iz penala i donio sam trofej Zvezdi. Pet godina je nastupao za Vardar postao prvo legenda tog kluba, a onda dolaskom u Crvenu zvezdu potvrdio svoj kvalitet. Postigao je 84 gola u crveno-bijelom dresu koji je nosio 91 put.

I za kraj, uz dužno poštovanje svih – ono najbolje. Jedan jedini, Dejan Savićević. Genije, kako mu je nadimak, svoj fudbalski put započeo je u timu OFK Titograda. Nakon toga uslijedio je prelazak u Budućnost gdje je svojim fudbalskim potezima izluđivao protivnike u domaćoj ligi. Primjetili su ga i Crvena zvezda, ali i Partizan, a Dejo je izabrao crveno-bijelu stranu Beograda – i nije pogriješio.

Na klupi su bili još Jovanović, Lukić, Momčilović, Stošić i Tošić.

PUT DO TROFEJA

Put do sna počeo je 19. septembra protiv Grashopersa na “Marakani”. Ipak, rezultat nije bio previše povoljan – 1:1. Švajcarski klub, koji je sa klupe predvodio legendarni Otmar Hicfild, poveo je golom Petera Keclea. Poravnanje pred revanš donio je Binić. U revanšu Zvezda je deklasirala Švajcarce – 4:1.

U osmini finala čekao ih je Rendžers. Za razliku od dvomeča sa Grashopersom, Zvezda je u već u prvom susretu slavila 3:0 i došla pred vrata četvrtfinala. Na “Ajbroks” stadionu bilo je 1:1.

Protivnik u četvrtfinalu bio je Dinamo Drezden. Čini se da je Dinamo bio najlakši protivnik na putu do finala – po 3:0 i u prvom i u drugom meču.

Polufinale postalo je kultno. Bajern Minhen je na svom Olimpijskom stadionu koji je bio neosvojiva tvrđava ugostio momke Ljupka Petrovića. Hrabri Zvezdini fudbaleri odnijeli su vrijednu pobjedu iz Minhena – 2:1. Revanš je bio emotivni rolerkoster – na kraju sa srećnim završetkom za navijače Zvezde. Još uvijek se mnogi pitaju kako je Augentaler uspio da smjesti loptu u sopstvenu mrežu nakon centaršuta Mihajlovića.

Finale sa Olimpik Marsejom bila je jedna rovovska bitka u kojoj su se dva po prirodi napadačka tima odlučila za defanzivne taktike. Na kraju je Zvezda uspjela da poslije penala podigne trofej.

ŠAMPIONI SVIJETA – USPJEH KOJI SE “NASLONIO” NA TITULU ŠAMPIONA EVROPE

Ipak, nakon tog velikog uspjeha tim je počeo da se osipa – evropski velikani dolazili su po igrače, odvodili ih. Tim je preuzeo Vladica Popović, koji je došao na mjesto Ljupka Petrovića. Od igrača otišli su: Prosinečki, Šabanadžović, Binić, Stojanović i Marović.

Zvezda je izgubila finale evropskog Superkupa od Mančester junajteda (1:0) iako je odigran samo jedan meč i to na “Old Trafordu“, a tada su se po pravilu igrala dva meča.

Ipak, u decembru 1991. godine na Interkontinentalnom kupu Crvena zvezda došla je do titule šampiona svijeta pobjedom nad čileanskim Kolo Kolom – 3:0.