Igru pod obručima zavoljela je još od malih nogu, zahvaljujući bratu Dušanu, strategu Teoda u protekloj sezoni, selektoru mlade selekcije Crne Gore, osvajaču bronze na Evropskom prvenstvu i zvanično najboljem treneru u državi.
Lopta joj je bila, i ostala, najbolja drugarica. S njom je znala u dječijim danima da pobjegne na drugom kraju grada, takmičeći se sa svima do sumraka.
Svojim talentom, ali i posvećenošću, od prvog trenutka ukazivala je da će ostvariti jednu jedinstvenu karijeru.
S loptom u rukama prve bitke vodila je pod uličnim, nikšićkim koševima, gdje se nametnula i igrala sa starijima. To joj je kasnije postala svojevrsna navika. Jer je uvijek bila iznad prosjeka.
Transformisala se lidera ulične košarke. Istovremeno je postala članica Rolinga, a onda sa svega 12 godina zaigrala Prvu saveznu ligu tadašnje države, u kojoj su nastupali Budućnost, Crvena zvezda, Hemofarm…
Vođena radnom etikom i glađu za pobjedama, kao u filmovima, do kasno u noć trenirala je u hladnoj nikšićkoj dvorani, pa ujutru odlazila u školu. Bile su to godine velikih odricanja, a koja su se itekako isplatila.
Uz košarku, Jelena se tih godina okušala i u rukometu. Čak je i proglašena igračicom turnira, a prognozirali su da bi mogla da postane nova Bojana Popović. Ostala je na parketu, ali u odajama “kraljice igara”.
Gajila je, mnoge su ocjene, sličan stil igre kao legendarni Dejan Bodiroga. Propustila je malu i veliku maturu, ženidbu rođenog brata… Sve zbog košarke, brojnih utakmica, turnira…
Sa svega 15 godina debitovala je u Evroligi, a sa 18 godina proglašena najboljom košarkašicom Jadranske lige.
Sa Budućnošću je kao kapitenka osvajala titule nacionalnog prvaka, a sa kadetskom selekcijom SCG postala šampionka Evrope 2003. Dvije godine kasnije osvojila je srebro na Mundobasketu do 20 godina u Tunisu. Uprkos porazu u finalu od SAD-a, ubacila je 18 poena i pokazala od čega je satkana.
Bila je to, već tada, svojevrsna najava kasnijeg epskog podviga nakon 11 godina čekanja.
U međuvremenu je sa 22 godine doživjela povredu kičme, nakon čega je usljedila dvoipomjesečna rehabilitacija u Igalu te se po oporavku odmah priključila – reprezentaciji.
Po obnovi nezavisnosti Crne Gore 2006. imala je na stolu ponude Španije i Srbije da zaigra za pomenute selekcije, uz mamac da može do reprezentativnih odličja. Međutim, bez puno razmišljanja odabrala je svoju Crnu Goru, koja nikad nije bila upitna u njenom srcu i duši.
Uvijek je bila na raspolaganju nacionalnom timu, gotovo svako ljeto, ma gdje god da je igrala na klupskom nivou, bilo da su kvalifikacije ili veliko takmičenje u pitanju.
Sa Crnom Gorom je 2011. osvojila šesto mjesto na Eurobasketu. U godinama koje su uslijedile, redovno je proglašavana najboljom crnogorskom košarkašicom.
Zbog ljubavi prema reprezentaciji praktično je propustila i rani odlazak u Ameriku. Kao mlada imala je pozive da zaigra u ženskoj NBA ligi, ali nije željela da propušta utakmice u tom, za nju, posebnom crvenom dresu. Tek su povrede nekad jedine mogle da utiču na tu odluku.
Ipak, nije sjajna Nikšićanka nigdje zakasnila, naprotiv. Sa ekipom Los Anđeles Sparks 2016. osvojila je prsten u WNBA ligi i ispisala istoriju. U finalu je, kroz dramu, savladana Minesota Links, a sa njom i ostatkom šampionskog tima slavio je vlasnik kluba, jedan od najvećih ikada – Medžik Džonson.
Zbog svoje pozitivne, sportske prirode na terenu i van njega oduvijek je bila omiljena gdje god da se pojavila, zračeći jednostavnoću i upornošću. Tako su znala da je dočekaju i djeca iz komšiluka sa natpisima dobrodošlice i naklona.
Potom je 2018. osvojila Evrokup sa Galatasarajem.
Crna Gora, Španija, Francuska, Rusija, Turska, SAD, Kina… Uhvatila je krug oko planete, igrajući svoju šampionsku košarku i sazrijevajući kao ličnost. Istovremeno, najviše pružajući zemlji u kojoj je udahnula prvi vazduh.
“Poseban dio moje karijere su dani u crvenom dresu. Igranje za moju zemlju me je najviše ispunilo i uvijek sam pružala sve za reprezentaciju. Igrala sam sa velikom željom i posebnom energijom, kako bi država na mene bila ponosna, jer to je moja najveća ljubav”, nedavno je naglasila i najslikovitije opisala svoju privrženost zemlji u kojoj je rođena i prohodala.
Iako je 7. maja napunila 36 godina, u reprezentaciju se vratila iskreno vjerujući u još jedan pokušaj na putu do sanjanog podijuma podno Evropskog prvenstva. No, povreda je bila jača, što je ubrzalo završetak jedne čarobne karijere, koja je zasijala u epicentru košarke, a rodila se u gradu ispod Trebjese.
Jednostavno, heroina pod obručima.
Igrala. Pobijedila. Osvojila.
Hvala na svemu, Dubljević Jelena.
