Neće biti smak svijeta ni ako izgubimo, rekao je šef stručnog štaba Budućnosti, Miodrag Džudović prije odlaska na pretkvalifikacioni turniru za Ligu šampiona na Islandu. I pored jasne poruke čovjeka koji je unutar kluba, glavni za struku, bilo je onih koji su se nadali da možemo krenuti sa dna, jer tu jesmo što se fudbala tiče. Otrežnjenje je brzo stiglo, islandska petarda nam je dobro probudlila sva čula, prasak otvorio oči, eksplozija pročistila uši. Sada odlično vidimo i jasno čujemo ako do sada nismo – crnogorski klupski fudbal je evropski talog, samo je San Marino iza nas. To je fakat, UEFA rangiranje nacionalnih takmičenja to potvrđuje, iako već godinama sanjarimo da nije baš tako. Još jedan žestoki šamar u Kapavoguru (ako se zaista tako zove mjesto gdje su Podgoričani doživjeli blamažu) nas je probudio iz sna i vratio u realnost.
Poraz Budućnosti od Brejdablika (0:5) je svima stavio do znanja da će ubuduće biti smak svijeta ako naš prvak eliminiše lidera neke od četiri najslabije evropske lige? Kako smo došli do tog stadiuma, pitanje je za neku dublju analizu, hladne glave, a ne poslije samo jedne prospavane noći nakon još jedne bruke.
Odgovor zašto je Budućnost progutao “islandski vulkan” saznaćemo možda od članova stručnog štaba i uprave kada se oglase. Sinoć, nakon ubjedljivog poraza nisu iz kluba sa stadiona pod Goricom poslali izjave aktera što obično revnosno čine i što je možda jedino po čemu plavo-bijeli mogu stati uz rame sa evropskim velikanima. Po svemu ostalom smo tu gdje UEFA tabela kaže da jesmo. Da ponovimo – u podrumu.
>>> Poniženje, sramota, bruka: Kako su mediji u regionu ispratili šamar Budućnosti
Podgorički plavo-bijeli se nalaze u tranziciji (uh, kako se taj izraz odomaćio na ovim prostorima i kako se često izvlači iz fioke kada nešto ne ide kako treba) i to je činjenica. Predsjednik kluba Veselin Mijač, kako je naveo, zbog indolentnosti nove gradske uprave prema najvećem crnogorskom fudbalskom imenu, odlučio je da se povuče. Ispoštovaće ugovor do kraja, još par mjeseci, tako da se “plavima” kao olakšavajuća okolnost za brodolom može uzeti taj prelazni period. Tu se otvaraju još mnoga pitanja – ako je tako, da li navijači Budućnosti imaju uopšte čemu da se nadaju i na domaćoj sceni naredne sezone? Ko će preuzeti klub nakon Mijača? Da li je moglo doći do dogovora da tranzicioni period ranije počne? Sve su to pitanja kojima se treba baviti.
Ipak, nije najtrofejniji crnogorski klub u tranziciji već godinama, a kao da jeste. Rezultati u Evropi su isti – nikakvi. Rijetki su “smakovi svijeta” protiv “moćnog” Lapija iz Podujeva, nekadašnjeg učesnika Lige šampiona, Astane, pa i dobra izdanja uprkos eliminaciji od Brejdablika u Ligi konferencija prošle sezone. Daleko je sada Genk i podgoričkih 2:0, pa eliminacija tek na jedanaesterce protiv kasnijeg četvrtfinaliste Lige Evrope.
Upravljačke strukture Budućnosti iz godine u godinu pokazaju neozbiljnost, amaterizam. Treneri se mijenjaju kao na traci, odlaze najbolji i talentovani igrači, dolaze veterani, čak ne iz inostranstva, već što je poslednjih godina postala praksa, iz domaćih klubova! Takođe, iz inostranstva se vraćaju fudbaleri sa zanemarljivom minutažom u trećerazrednim ligama.
Plavo-bijeli su prije godinu i po prihodovali od prodaje Lazara Mijovića, prethodne zime od još jednog bisera, Viktora Đukanovića. Dovedena su pojačanja ispod nivoa i po fudbalskom znaju, karakteru, kulturi, ponašanju… Pojedinci su nakon odlaska sa Gradskog stadiona, gostujući po raznim podkastima govorili kako se nisu snašli u Podgorici jer je to mali grad. To međutim dotičnima neka služi na čast, pogotovo jer nisu rođeni u velegradu. Nama ostaju naši problemi.
Očito je plan uprave Budućnosti iz godine u godinu bio da dovedu par iskusnijih igrača koji bi pomogli mlađima da stasaju i naprave bolje rezultate. Nelogično je međutim dovoditi veterane samo da bi pomogli u osvajanju titule u pretposlednjem šampionatu u Evropi, a da se na međunarodnoj sceni iz godine u godinu piju gorke pilule.
Ovog ljeta su plavo-bijele napustili Marko Simić, kapiten Vasilije Terzić, Zoran Petrović, Arijel Lusero i Filip Knežević (on nije imao provod kakav je želio u glavnom gradu Crne Gore). Kao pojačanja su dovedeni Zvonko Ceklić, Ognjen Gašević, Miloš Brnović i Stefano Almeida. Juče su svi podbacili. Brazilac je od starta bio u protokolu, Ceklić se po kišom okupanom terenu na Islandu ponašao kao Bambi na ledu, bio je direktni krivac za dva gola, gdje je loptu praktično predao protivnicima u noge ispred svog gola, Gašević i Brnović su ušli u drugom poluvremenu. Ceklić je, kako navodi specijalizovani “Transfermarkt” od odlaska iz Zete 2021. u Slovačkoj i Kazahstanu odigrao 17 utakmica, Gašević je sa Rudarom igrao baraž za opstanak u Prvoj crnogorskoj ligi, Brnović sa Petrovcem bio na sredini tabele! Da li sto pojačanja za Evropu? Jasno je da nijesu.
Prethodnih sezona su dovođeni igrači sličnog pedigrea. Jučerašnja utakmica je pokazala da Ivan Novović sa 34 godine više nije u stanju da isprati fizički spremnije i mlađe protivnike, što mu je nekada, uz topovski šut, pogotovo iz prekida, bio zaštitni znak. Ostali, mlađi fudbaleri u plavo-bijelim dresovima su takođe bili nemoćni, izgledalo je kao da su Islanđani na motorima, špartali su terenom i pretrčavali kao od šale fudbalere Budućnosti, koji u prvom poluvremenu jednostavno nisu mogli da iznesu loptu iz svog šesnaesterca. Uzalud je urlao kapiten Petar Grbić, pogotovo nakon prvog primljenog gola na saigrače, sa naglaskom na pitanje šta se sa njima dešava. Odgovora i reakcije nije bilo.
Daleko od toga da su ovi momci najveći krivci za debakl. Krivca treba tražiti u ljudima koji vode klub, selektiraju ekipu. Prošle godine je Budućnost bila ravnopravan takmac Brejdabliku, tada ubjedljivom lideru tamošnjeg prvenstva, ali sa Mijovićem, Đukanovićem i Terzićem u timu. Terzić se nije dogovorio sa upravom kluba oko produženja saradnje i nedavno je pojačao banjalučki Borac, što i nije neki iskorak u karijeri.
Opet je kao i svakog ljeta napravljena ista greška – nosioci igre su otišli, dovedena su neadekvatna pojačanja koja su u kratkom vremenskom periodu morala da se uklope u tim. Da ne govorimo o pretprošloj sezoni kada su nakon ponižavanja od Toršavna sa ukupnih 0:6 i svađe na relaciji uprava-igrači klub napustili najiskusniji i najbolji igrači Grbić, Draško Božović i Igor Ivanović.
Sve to se dešavalo nakon istorijske sezone po svim parametrima – prve i jedine duple krune u istoriji kluba ovjekovječene sa rekordnim brojem bodova, postignutih golova i bodovnom razlikom u odnosu na viceprvaka. Budućnost i crnogorski fudbal su tada, kao i sada doživjeli šestok šamar – dominantni klub u državi je prvo eliminsan iz kvalifikacija za Ligu šampiona od Helsinkija sa ukupnih 1:7, zatim sa pomenutih 0:6 od Farana.
Podatak da su Podgoričani u svim dosadašnjim nastupima u kvalifikacijama za najkvalitetnije evropsko klupsko takmičenje ubilježili samo dvije pobjede govori sam za sebe.
>>> Budućnost nakon 11 godina pobijedila utakmicu u borbi za Ligu šampiona
Problem je što zbog katastrofalnih rezultata na međunarodnoj sceni sada naši klubovi i nemaju vremena za uigavanje jer nam je liga tu gdje jeste pa samo par dana nakon završetka sezone moraju krenuti sa pripremama za pretkvalifikacione turnire Lige šampiona i prvu rundu kvalifikacija u Ligi konferencija.
Islandska kiša je oprala masku nerealnih očekivanja ovdašnjih ljubitelja fudbala, ali nije sprala bruku i saznanje da nam fudbalske lekcije drže oni koje smo nekada nazivali ribarima, čobanima i skijašima. Definitivno ćemo morati da se naviknemo na takvu surovu realnost našeg fudbala.
I na kraju, najvatreniji navijači Budućnosti imali su jasnu poruku za predsjednika, sportskog direktora i trenera.
