Zagonetan je bio Uroš Čučković pred odlazak u Fukuoki. Na pitanje predstavnika medija da li će mu šampionat u dalekom Japanu biti poslednji u reprezentaciji, tridesettrogodišnji Kotoranin je odgovorio da će o tome razmišljati nakon turnira. Već poslije poslednjem meča u Fukuoki u borbi za sedmo mjesto protiv SAD selektor Vladimir Gojković je rekao da Čučković više nije “ajkula”.
“Da, tačno je. Prekidam karijeru, neću više nastupati za reprezentaciju, ali ni za klub“, potvrdio je za Lob Sport Čučković da završava igračku karijeru.
Uroš je za reprezentaciju Crne Gore na velikim takmičenjima debitovao 2014. na Evropskom prvenstvu u Budimpešti. Odazivao se uvijek selektorima, opravdano je propustio kontinentalne šampionate u Beogradu 2016. i Splitu prošle godine. Kaže da je dugo “lomio” da li da okači kapicu o klin.
“Osjetio sam, što se kaže, da to više nije to. Ipak, reprezentacija je nešto posebno, imao sam i dalje motiv da igram za nacionalni tim i želio sam da se oprostim od Crne Gore sa medaljom na velikom takmičenju. Nažalost, nisam uspio“.
Čučković otkvira da postoji još jedan razlog zašto je završio igračku karijeru.
“Tokom cijele igračke karijere sam planirao da se, kada završim sa igranjem, posvetim trenerskom pozivu i radu sa mlađim kategorijama. Sada mi se otvorila lijepa prilika da tu želju ispunim u trenutnom klubu, Marseju“.
Vraćamo se na danas završeno Svjetsko prvenstvo, poslednje u karijeri Uroša Čučkovića kao vaterpoliste. Ko zna, možda će se jednog dana kao selektor vratiti na najveću pozornicu. Crna Gora je ponovo zastala u četvrtfinalu, završila takmičenje na osmoj poziciji. Iako je medalja ponovo izostala, najiskusniji vaterpolista u našem timu poručuje da će pamtiti samo lijepe stvari iz Fukuoke.
“Fukuoka mi je bila jedno od ljepših prvenstava. Uživao sam u svakom trenutku poslednje misije u igračkoj karijeri. Naša ekipa je pokazala kvalitet i zaslužila respekt svih protivnika, naročito utakmicom sa Hrvatskom u osmini finala. Mlađi igrači su u tom duelu potvrdili veliki potencijal. Žao mi je što nismo napravili još jedan korak do polufinala, a svi ste vidjeli da je jedna lopta odlučivala u duelu sa vrhunskom ekipom, kao što je svjetski i olimpijski viceprvak, Grčka. Čvrsto vjerujem da ce ovaj sastav u skorije vrijeme napraviti i taj odlučujući iskorak ka medalji“.
Čučković je za reprezentaciju Crne Gore debitovao u Budimpešti 2014. na kultnom “Alfred Hajošu”, a bronzu na Evropskom prvenstvu je osvojio u istom gradu, šest godina kasnije u velelepnoj “Dunav areni”. Sa “ajkulama” je doplivao i do jednog zlata i dvije bronze u Svjetskoj ligi. Već je rekao da je uživao u Fukuoki, ali poručuje da je svaki nastup u kapici sa državnim grbom nešto posebno.
“Ponosan sam na staž u reprezentaciji. Svaki trenutak kada sam na glavu stavljao kapicu sa državnim grbom je za mene bila privilegija i nešto posebno što se ne može opisati riječima. Bilo je mnogo i teških trenutaka u reprezentaciji. Mogu reći da sam najteže i najljepše momente u nacionalnom timu doživio na istom turniru. Bilo je to 2020. godine na Evropskom prvenstvu u Budimpšeti. Nije bilo lako nakon poraza od Mađara u polufinalu, ali je osvajanje bronze u meču sa Hrvatskom sigurno je najljepši trenutak u mojoj karijeri“.
Čučković je tokom karijere sa uspjehom nosio kapice crnogorskog velikana Primorca, sedmostrukog evropskog šampiona Partizana, mađarskog Egera, rumunske Steaue i francuskog Marseja, gdje će početi trenersku karijeru. Drevni Kotor, jedno od najstarijih ugarskih naselja, Eger, metropole Beograd, Bukurešt, te lučki Marsej, divni gradovi za život i sport.
“Teško bi mi bilo da izdvojim gdje je bilo najljepše u inostranstvu. Zaista sam uživao i imao prelijepe trenutke, kako na bazenu tako i van njega, sa kvalitetnim ljudima, gdje god da sam igrao, od Primorca, Partizana, Egera, Steaue i Marseja. Što se tiče rezultata i trofeja, najljepše je bilo kući. Iako nisam imao veliku ulogu u toj ekipi, pohod na evropski vrh sa klubom u kojem sam ponikao, Primorcem, bilo je ostvaranje sna“, ne ostavlja dilemu Čučković.
Imaće Uroš mnogo toga da prenese na svoje pulene u Marseju.
“Igrao sam tokom karijere sa puno vrhunskih igrača od kojih sam učio i vaterpolo i ponašanje, kako od nekih starijih tako i od mlađih od mene. Ne bih volio nikog da izdvajam ali svima im hvala na svim ovim godinama“, zaključio je Uroš Čučković za Lob Sport nakon zatvaranja jedne životne stranice i početka pisanja nove, sigurni smo, uspješne.
