Već godinama unazad autor ovih redova, bilo kroz pisani ili televizijski format, čvrsto se zalaže za ono što je savršeno oslikao detalj iz osmog minuta sudijske nadoknade prvog poluvremena u utakmici Budućnost – Struga.
>>> Hrabra igra nije dovoljna – Struga eliminisala Budućnost
Slobodan udarac. Loptu uzima 17-godišnji Vasilije Adžić i prebacuje živi zid. Neobranjivo pogađa. Okreće se prema (nezadovoljnim) gledaocima i kao da rukama pokazuje – pokrenimo se.
I ne, nije ovdje riječ (samo) o predivnom golu na uvredljivo-užasnom terenu. Nije riječ (samo) ni od supertalentu crnogorskog fudbala. Uostalom, ko ga skenira od mlađih kategorija zna da ovakvi golovi nisu nikakvo iznenađenje. Samo je pitanje pružene prilike.
Riječ je o simbolici, trenutku i gestu koji su podgorički reflektori na žutim flekama zelenog igrališta imali zadovoljstvo da osvijetle, a ključno je pitanje da li imaju moć da konačno i osvijeste naš fudbalski um.
Vidimo li znak pored puta?
>>> Budućnost Budućnosti za LOB SPORT: Rezultat bitniji od moje igre – nisam zadovoljan
Fudbal nam je tu đe jeste jer se, kao i u većini drugih životnih segmenata, držimo nekih odavno prevaziđenih okvira dok smo zakočeni poput pokvarenog mehanizma časovnika. Ne dopuštamo generacijama koje dolaze da preuzmu odgovornost, da preuzmu konce… To je upravo uradio Adžić i pokazao kako, u izgubljenoj situaciji, iz ničega, upravo oni imaju rješenje.
Naravno, to je konkretno mladom fudbaleru omogućila Budućnost, zbog čega, uprkos neslavnim evropskim rezultatima, zavređuje poštovanje u svakom trenutku. Jednostavno, ne plaši se da lansira mlade igrače, golobradu đecu… A kad bolje razmislite, nije da baš i ima nekog izbora, kao ni ostali klubovi u mediteranskoj uvali.
To nam je, zapravo, jedini put prema oporavku i istinskom ozdravljenju. Sve ostalo je vječna vožnja u krug.
Primjera radi, prosjek godina u CFL-u trenutno iznosi 25,3. U hrvatskom HNL-u je 24,3, a u srpskoj Superligi 24,7. Hoćete one najjače – Liga 1 25,2, Bundesliga 25,5, Serija A 26, Premijer liga 26,5, La Liga 27,3… A koliko oni imaju finansijskih sredstava, kakva im je infrastruktura i kakav ih krasi renome…
Trenerske, a i novinarske floskule o tome da se igrači ne dijele na mlađe i starije, već na dobre i manje dobre donekle piju vodu, ali je to u slučaju Crne Gore par kapi u pustinji. Složićete se, nedovoljno da se žedni napijemo.
Jednostavno, godina je 2023. i granice ne postoje, svjedočimo tome svakog novog dana. I što prije se oslobodimo okova jednoumlja i straha od grešaka te pustimo doslovno našu đecu da igraju, tada će nam fudbal biti kvalitetniji, energičniji i moderniji, utakmice trkački i taktički dopadljivije, a prirodno – i tribine punije.
Budimo jednom iskreni i pošteni prema sebi, a time i prema drugima. Mnogima u ovoj državi odavno je dosta jednih te istih (istrošenih) igrača i trenera. Dosta im je fudbalske filozofije (a i infrastrukture) iz prošlog vijeka, pogubnih transfer politika, obećanja i kratkoročnih (političkih) projekata…
I nije samo takav osjećaj prisutan u fudbalu.
Vrijeme je da zasučemo rukave, napravimo minimum desetogodišnji plan i krupnim koracima krenemo naprijed u realizaciju istog. Da konačno pređemo sa riječi na djela.
Za početak, neka što više Adžića, sa svih pozicija, zapljusne travnjake CFL-a. Za to nam u samom startu treba hrabrosti. I promjena je (na bolje), garantovano, neminovna.
Jer, sviđalo se nekome to ili ne – na njima svijet (fudbal) ostaje.
