Prvi, od četiri najveća crnogorska fudbalska derbija, igra se danas. Od 19:30, kraj Bistrice, vicešampion Sutjeska u 5. kolu CFL-a dočekuje prvaka države Budućnost.
Treba li više i pominjati – pred praznim tribinama.
>>> “Navijači će nedostajati, derbi privlači pažnju regionalne javnosti”
Dva kluba prošle sezone borila su se do posljednjeg daha za titulu. U nekim drugim zemljama takva trka u foto-finišu poslužila bi savršeno za promociju fudbala i svega pozitivnog što on sa sobom nosi. Međutim, ne i u Crnoj Gori. Prisjetimo se zašto je to tako.
>>> “Derbi bez publike – veliki hendikep”
Čelni ljudi klubova uglavnom su, po nepisanom pravilu, miljenici političkog ili društvenog miljea. S toga, pravac razvoja nekog kluba isključivo zavisi od pomenutih garnitura. Od izbora do izbora i podjele plijena.
Rasistička i šovinistička skandiranja klupskih pristalica na tribinama i izvan stadiona jedni prema drugima. Fizički obračuni među igračima u derbijima bez adekvatnog obezbjeđenja. Kazne koje pljušte kao po navici, a koje ne rješavaju nagomilane probleme, samo ih šalju na određeno vrijeme pod tepihe.
Dok na dnevnom nivou svjedočimo milionskim ciframa svjetskih transfera, u našem dvorištu minorni iznosi za ulazne i izlazne operacije kriju se. Kao zmija noge.
Treneri i igrači vrte se kao na ringišpilu iz jednog u drugi klub, pa je prelazni rok gotovo nemoguće ispratiti u maglovitim, mutnim i kratkoročnim poslovima. Poput nekog neprekidnog deža vija, bez ikakvih pravila ili osjećaja.
Tu je i pitanje infrastrukture, u kojem smo šampioni svijeta, ali s one strane uma. Tribine i stadioni grade se godinama. Interesantno, uvijek je neko drugi kriv za rekordna prolongiranja, dok nam pred očima zgrade i moderni kvartovi, svemirskih cijena kvadrature, cvjetaju poput pečuraka.
Potežu se, prema svjedočenjima aktera, u našem loptanju i pištolji. Ratuje se saopštenjima, a istovremeno i mudro ćuti nakon neuspjeha ili očekivane osude društvenih anomalija iz sopstvenih redova. Sve to ukrašeno je evropskim košarmarima i lekcijama, iz kojih nikako da se probudimo i iz njih da nešto naučimo. Kako i bismo, kad smo zatrovani svim navedenim “sedativima”.
U svakom mogućem smislu – kolektivna izolacija fudbala.
