Crnogorska fudbalska reprezentacija završila je kvalifikacioni ciklus za Evropsko prvenstvo u Njemačkoj 2024. godine na trećem mjestu. Na osam utakmica Sokoli su ostvarili tri pobjede, odigrali dva remija, upisali tri poraza i sa osvojenih 11 bodova bili treći u grupi G, ispod Mađarske i Srbije.
U poslednje dvije utakmice, protiv Litvanije kod kuće i Mađarske u Budimpešti, izabranici Miodraga Radulovića pružili su možda i dvije najbolje partije, ostvarili sigurnu pobjedu protiv pod Goricom i većim dijelom susreta bili bolji od Mađarske, koja je na kraju ipak slavila i to isključivo na individualni kvalitet ofanzivca Liverpula i nove zvijezde evropskog fudbala Dominika Soboslaija.
Ipak, šansa za plasman na EP propuštena je mnogo prije, u duelima sa Srbijom u Beogradu i Mađarskom kod kuće, a najskuplje nas je koštao remi sa Litvanijom u Kaunasu. Crna Gora je bila blizu, ali ne bliže nego 2011. godine, kada je igrala baraž mečeve sa Češkom i kada je zaustavljena na poslednjem koraku.
O tek završenom kvalifikacionom ciklusu, atmosferi u Fudbalskom savezu i reprezentaciji Crne Gore, učinku igrača i selektora Miodraga Radulovića i mnogim drugim fudbalskim temama, razgovarali smo sa proslavljenim bivšim reprezentativcem, najboljim strijelcem u istoriji azijske Lige šampiona i miljenikom crnogorskih navijača – Dejanom Damjanovićem.
Završen je kvalifikacioni ciklus za Evropsko prvenstvo, nismo uspjeli da se plasiramo, u poslednjem meču smo poraženi od Mađarske 3:1, a generalan utisak je da smo mogli mnogo bolje.
“Sada kada nismo ostvarili rezultat ide ona ‘možda smo mogli bolje’. Naravno da jesmo, ali ja sam lično, veoma zadovoljan kako smo mi generalno izgledali cijeli ciklus. Znam, uvijek će se neko uhvatiti za jednu utakmicu, jedno poluvrijeme, siguran sam da će odmah spomenuti Litvaniju, ali generalno, moramo biti objektivni, mi smo dobro izgledali na terenu. Bili smo konkuretni, nismo lako gubili utakmice, nismo se predavali, sve su to bile utakmice na jednu loptu, na jednu promašenu šansu ili individualni kvalitet nekih igrača. Naravno, žao mi je što se nismo plasirali, ali me hrabri jer smo napravili i dobili jednu grupu igrača, koji će moći da iznesu izazov kvalifikacija u nekom od narednih par ciklusa. Treba ovako posmatrati ovu situaciju. Nismo se plasirali, to je uvijek neuspjeh, ali sa druge strane veliki uspjeh je da smo dobili nekoliko igrača koji će moći da budu nosioci igre na duži vremenski period“, objasnio je Damjanović na startu ekskluzivnog razgovora za portal Lob Sport.
U kojim utakmicama smo mogli bolje, tj. koji je to momenat kada smo isputili priliku da izborimo plasman na EP?
“Ja sam neko ko je igrao za reprezentaciju, protiv ozbiljnih igrača i moram istaći individaulni kvalitet nekih igrača protiv kojih smo igrali. Na kraju krajeva, fudbal se igra za gol. Neki igrači su plaćeni sto hiljada, a neki 50 miliona i to je sa razlogom. Na 1-1 protiv Srbije u Beogradu, imali smo igru pod kontrolom. Srbija je počela da ‘siluje’ i desi se ona peta Milinković-Savića, realizacija Mitrovića i 2-1. To je individualni kvalitet, to nije greška, prosto nešto što niko ne očekuje, zbog toga su ti igrači toliko i plaćeni. Kao što Joveta primi loptu, iz brzog okreta šutne lijevom i pogodi 90. Ti to ne učiš, to imaš ili nemaš, zato vrijetiš toliko ili ne vrijediš. Tako da ja ne gledam na to u smislu da smo negdje pogriješili i gdje smo to izgubili, nego se prosto tako namjestilo. Neko ima te individualce, koji mogu da riješe meč na ideju, kreativnost, trenutak i to je to“.
Moramo priznati da nas je skupo koštao remi u Kaunasu?
“Neću Litvaniju mnogo da spominjem, jer koliko smo protiv te Litvanije naivno primili gol u posljednjem minutu, vratilo nam se protiv Bugarske isto tako. Tako to ide, lopta je to, okrene se, negdje zaslužiš, negdje malo manje zaslužiš, negdje ti se vrati, a negdje ne. Tako je i u životu, nije samo u sportu. Meni je drago kako smo mi izgledali na terenu, da smo se vraćali posle primljenog gola, ranije je to bilo mnogo teže. Mislim da javnost treba da bude realna, da gleda malo širu sliku. Možda smo mi mnnogo profitirali u ovom ciklusu“, poručio je Damjanović.
U meču protiv Mađarske u Budimpešti, presudio nam je individualni kvalitet Dominika Soboslaija?
“Čovjek vrijedi osamdeset miliona i to nije zbog toga što je lijep i što ima 20 godina, već zbog individualnog kvaliteta. Nisu naši reprezentativci loši, Marko Janković je ‘mačka’ u veznom redu, ali jednostavno Soboslai ga je prošao, proturio loptu knap, tačno odmjerio Vujačića i pogodio malu mrežu. Tu nemaš šta drugo osim da mu čestitaš i kažeš svaka čast. Ipak, oduševljen sam kako smo igrali, imali smo sedam šuteva u okvir gola, tri mrtve šanse, koje ćemo sledeći put dati. Vratiće nam se prvu sledeću utakmicu, to tako ide, kad zaslužiš dobićeš. Ako ne odmah, sledeću, dobićeš jer si zaslužio. Izgubili smo, ali treba biti zadovoljan kako smo igrali“.
Selektor Miodrag Radulović nije odgovorio na pitanje o njegovoj budućnosti? Koji je tvoj stav? Treba li mu dati još jednu šansu i kako komentarišeš njegov angažman?
“Po prethodnim komentarima može se vidjeti koji će biti odgovor. Ne znam kakva je situacija, ja sam stvarno dobar sa selektorom privatno i cijenim ga kao trenera. Nismo pričali oko toga, ali je moje mišljenje da treba da ostane. Nama je reprezentacija izgledala dobro. Hvala Bogu nije bilo toliko povreda. Dobili smo par novih igrača. Napravili smo grupu igrača koji će sada biti nosioci reprezentacije. Bili smo do zadnjeg kola na jednu utakmicu. Čak su i ti Mađari dali gol Bugarskoj u 97. minutu. i vjerovatno nas nikad ne bi dobili, da nisu dali taj gol Bugarima. Da toga nije bilo, a da smo mi poveli 0:1 i njima bi se ‘noge odsjekle’. Da se ja pitam Raduloviću bih ponudio novi ugovor. Moje mišljenje je da je reprezentacija igrala odlično i ako gledamo malo šire sa ljubavi i realnošću, sve je bilo kako treba, ali evo vidjećemo. Predsjednik Saveza Dejan Savićević će sigurno odlučiti šta je najbolje što se tiče reprezentacije i, naravno, ako sadašnji selektor bude htio da nastavi. Moje mišljenje je da smo svih tih osam utakmica izgledali dobro“.
Sam si rekao da smo dobili nekoliko igrača, posebno su se istakli Kuč, Rubežić, Camaj.. ko je pokupio tvoje simpatije?
“Moram da priznam da je to ovaj momak Kuč. Stvarno je dobro izgledao. Odličan igrač, dobro kretanje, jak karakter. Vidi se da je pobjednik, pametan je. Stvarno me je oduševio. Kakve je golove dao, šut ga služi, nosi dobar broj, moju četrnaesticu… Rubežića nisam znao, dosta je mlađi, ali je fenomenalno odradio utakmice. Neću da zaboravim Tućija, on je tamo u Koreji, znam kako je teško igrati, pogotovo jer igra u ekipi koja je malo defanzivnija, ali i tamo igra dobro. Očekujem da Osmajić i Krstović tu uskoče, da pomognu Joveti, da ga rasterete. Mugošu neću ni da spominjem, on je stara garda“.
Igrao si na poziciji napadača, tu poziciju danas pokriva Nikola Krstović, koji je igrao 20 minuta u meču protiv Mađarske, ali utisak je da nije dao sve od sebe u meču protiv Srbije?
“On je fenomenalno započeo sezonu u Lećeu. Mediji su mu nabili nepotreban pritisak, da on mora takve partije da ponovi i u reprezentaciji, a klub i reprezentacija nisu isto, klub je profesionalna stvar, u reprezentaciji imaš dosta ljubavi i zbog te časti, želje, igrač može da izgori. Ja ne mogu njemu ništa da zamjerim, ispred njega je ako Bog da još 10+ godina, doći će njemu jedan ciklus koji će da otvori sa jednom dvije utakmice i to će biti fenomenalno. Opet, sportka javnost je vrlo stroga, po meni, nekad nerealna. Šta mi možemo njemu da zamjerimo? Dečko je ostavio srce na terenu, pa treba mu dati podršku. Sigurno nije došao ovdje da se zeza. Treba biti realan i pružiti mu podršku. Nije možda odigrao kako je očekivala javnost, jer smo očekivali mnogo, ali on je dao sve od sebe. Želim da mu poručim da nastavi, pa će svi pričati kako je on najbolji“.
Da li misliš da je možda vrijeme da uključimo neke mlađe igrače, poput Vasilija Adžića ili Viktora Đukanovića, koji je dao 11 golova u Švedskoj, ali nije dobio povjerenje selektora?
“Ja sam uvijek da se da šansa mlađim igračima. Ne bih ulazio u te neke odnose i da ja nekome govorim ‘e, moraš da ga staviš’. Nedavno sam gledao pretkvalifikacije U19 reprezentacije, oduševljen sam sa par igrača, ne znam momke, to su mlada djeca, ali to je naša budućnost. Ne kažem da možeš da daš šansu petorici mladih igrača, jer tu ima igrača koji treba da sačekaju svoj red. Siguran sam da će ti momci dobiti šansu, prostora, više minuta, da malo osjete, šta je reprezentacija, šta je A selekcija. Ne treba ih ubacivati prerano, da možda pomisle da nisu spremni za izazove. Jesu, spremni su, samo korak po korak i to će sve doći na svoje. Razgovarao sam i sa svojim bivšim kolegama reprezentativca i svi imaju neko slično mišljenje, da se mladima treba dati šansa, ali korak po korak, postepeno i svi će dobiti svoju šansu i dokazati svoj kvalitet“.
Postoji razočarenje u našoj naciji, a ti si neko ko je miljenik navijača, koji su danas potišteni, jer se nismo plasirali, pa koja je tvoja poruka navijačima za neki period koji nadolazi?
“Hvala im na svemu. Sve je mnogo lakše kada ima navijača i kada je dobra atmosfera, a u ovom ciklusu imali smo finu i pozitivnu priču generalno oko reprezentacije. Ne treba da budu previše strogi. Treba razumijeti situaciju. Biće to bolje, samo uz podršku navijača.. Sa lošim komentarima se ne može pomoći, samo se ubija želja i volja, znam da je teško, ali će biti bolje i imaćemo taj plasman na neko veliko takmičenje i onda ćemo se svi radovati. Tada će se sve godine rada, muke, truda i žrtvovanja isplatiti kada budemo otišli na neko veliko takmičenje“.
Odakle Boske Damjanović u reprezentaciji Crne Gore?
“Majka Bosanka, otac Crnogorac, rođen sam u Mostaru. Uvijek smo se šalili da sam jedan dobar bosanski lonac. Dosta sam vremena u Srbiji, zovu me Boske, rođen sam u Hercegovini i onako sam baš fino pomiješan. I zbog toga sebe zovem Jugoslovenom. Fudbal ko i fudbal, bio sam i predugo u Srbiji u to vrijeme kada je bila neka loša situacija. Onda sam 2007. otišao u Koreju, gdje sam igrao za Inčon. Imao odličnu sezonu, Mugoša to najbolje zna, dao 20 golova i 2008. godine potpisao za Seul. Igrao sam dobro, a u Savezu su uvijek gledali igrače koji imaju crnogorsko porijeko, a koji bi mogao da se aktivira za reprezetnaciju. Ja sam stupio u kontakt sa Zoranom Filipovićem, našim prvim selektorom i moram da priznam jednim od mojih omiljenih. Mi smo se znali još dok sam ja igrao u Srbiji i pozvao me je za to neko prvo okupljanje. Igrali smo meč protiv Dečića. Tada me je prvi put vidio i stalno me je zvao. Tako je krenula moja reprezentativna karijera, korak po korak, čekao sam svoju priliku i na kraju dočekao“.
Kupio si navijače za sva vremena, nije ti bilo teško da putuješ 24 sata da bi odigrao meč za reprezentaciju. Nikada se nisi bunio ako nisi imao minutažu, tj. uvijek si davao doprinos da se izgradi dobra atmosfera.. Uspio se da se dokažeš u ekipi gdje su bili Mirko Vučinić, Stevan Jovetić, Stefan Savić, Marko Baša… Kako sad gledaš na taj period? Koja je razlika između tadašnje reprezentacija i ove sada?
“Ne mogu da kažem da ima neke velike razlike. Neko kaže bolja je ta reprezentacija. Možda nismo bolji, ali mi smo ta starija garda, zakačili smo neko drugačije vrijeme, mislim da me dosta starijih razumije, drugačiji je bio odnos starijih i mlađih igrača. Ne kažem da među ovim momcima nema poštovanja, ali se kod baš znala hijerarhija, a da ne pričam da smo imali mnogo individualnog kvaliteta i opet nismo uspjeli da odemo. Znači i tu je falilo nešto. Mada smo tada bili ‘osakaćeni’ povredama, ali eto i tada nismo otišli. Meni se sad više sviđa kompaktnost ove reprezentacije. Nama je tu falilo uvijek nekih veznih igrača. Jedan, dva ako ne igraju, mi se odmah raspadnemo. Uz dužno poštovanje svima, mogli smo jednog da nadoknadimo, a već dvojicu nismo mogli nikako“.
Dva gola koja su obilježila tvoju karijeru su gol za pobjedu u Kijevu i gol za 1-1 protiv Engleza. Kako se danas prisjećaš tih trenutaka?
“I dan danas se to spomene. Kad mi je rođendan bio dobio sam na desetine takvih videa uz poruke ‘živ bio’, ‘hvala na ovome’… To su ti neki trenuci koji će ostati zapamćeni zauvijek, makar dok ne odemo na neko veliko takmičenje, pa će ti novi momenti da prekriju ovo što se desilo. Bilo je tu još utakmica, gdje ja nisam dao golove, ali su bili fenomenalni rezultati, u onom ciklusu kad je Mirko davao golove najviše. Stvarno su to bili lijepi momenti. Daš gol u Kijevu Ukrajini, koja je bila veliki favorit. Oni su mislili da će nas ‘ispratiti’ sa 3:0, a mi ih dobijemo i još promašimo penal. To je bilo fenomenalno iskustvo. Sve to imam sačuvano u arhivi, da mogu mojoj djeci i budućoj generaciji da pokažem. Englesku ne moram da komentarišem, ‘to se stadion srušio’. Ne mogu da opišem osjećaj. Uvijek ponavljam daj Bože da nove generacije urade nešto više, da naprave neki rezultat, pa da vide kakva je to ljubav prema državi, kolika je ljubav prema fudbalu, a onda će vidjeti kakav je osjećaj napraviti rezultat za reprezentaciju“.
Izabrao si neki drugačiji fudbalski put, otišao si u Aziju, u Koreju i Kinu, gdje si postao najbolji strijelac tamošnje Lige šampiona, u kojoj danas igraju Ronaldo, Benzema, Nejmar, Mitrović, MIlinković-Savić, Kante, svi su tamo. Kakav je tamo odnos prema fudbalu?
“Kada se uđe u nokaut fazu, od četvrtfinala pa na dalje, tada počinje ludilo. Putujemo u Iran, a tamo nas čeka 300.000 mušakaraca, nema žena, možete zamisliti koja je to buka. Bubnjevi, ne daju ti da spavaš, čuva te vojska. To su stvarno nevjerovatne scene, to je najveće takmičenje u Aziji. Kod nas to nije toliko ispraćeno, jer se najbolji fudbal igra u Evropi, ali ni u Aziji fudbal uopšte nije loš, infrastruktura je bolja nego u 50 odsto klubova iz Liga petice. Fenomenalno je bilo tamo igrati, kad se takmičiš na tom nivou i kada postižeš te rezultate, možete zamisliti kako vas ljudi tamo gledaju. Ja sam uspio da napravim nešto što niko nije i da me u cijeloj Aziji ljudi znaju. I mene i saigrače iz Seula. U cijeloj Aziji, korejska liga je imala najslabiju posjetu, ali je bila najbolja“.
Nije ti žao što nisi igrao u Evropi i da li je postojala šansa da zaigraš za Crvenu Zvezdu ili Partizan?
“Oba kluba su me kontaktirala, ali je te neke 2006. godine, prepreka bila obeštećenje.. Čekao sam pet godina i nikako da se desi.. Nisam mogao više ni da čekam i žao mi je što zakačio neki derbi, mislim da bih kvalitetom to sigurno dobro odradio, pogotovo u to vrijeme kada je bilo dobrih igrača. Što se tiče igranja u nekim drugim klubovima u Evropi nije mi žao, kada sam došao u Koreju, meni se to sve svidjelo, nisam htio mnogo da mijenjam, osjetio sam da mogu da ostanem dugo vremena i da mi ništa neće nedostajati. Vremenom je sve bilo bolje i bolje i onda nisam ni želio da idem“.
Karijera ti je trajala praktično kao Zlatanu Ibrahimoviću.. Igrao si do 41. godine, ali si mogao još, htio si da se penzionišeš i prije, ali je stigla ponuda Kičija, koju nisi mogao da odbiješ? Šta se tamo sve izdešavalo, jer smo dobili informaciju da te nisu do kraja ispoštovali?
“To je neki sitni nesporazum, koji će se riješiti i da budem precizan ja sam u pravu. Tamo sam proveo prelijepe dvije i po godine, gdje sam uživao i ne bih dozvolio da mi utisak pokvari loših dva mjeseca. Toliko smo dobrih rezultata tamo napravili da sam jednostavno uživao. Otišao sam tamo sa špancem Raul Buenom, da probamo nešto da uradimo i na kraju se ispostavilo da smo istoriju ispisali. Meni su nedostajala dva gola da oborim rekord najboljeg strijelca azijske Lige šampiona, na kraju sam ga i oborio, ali smo uzeli i titulu, bio najbolji igrač, na kraju potpisao ugovor na dvije godine i postigao 60 golova na 60 utakmica. Otišao sam tamo da bih uživao i baš mi je bilo lijepo. Taj poslednji dio karijere mi je bio baš dobar. Odličan grad, moj klub najbolji, momci fenomenalni. Na kraju desio se sitan nesporazum, mislim da je više to nerazumijevanje ljudi koji nikada nisu igrali fudbal. I posle toga sam imao ponuda da igram, ali je došla situacija da moram da biram, i na kraju sam zbog porodice odlučio da prekinem. Mogao sam još, ali sam zbog porodice prekinuo“.
Da li ti je žao što nisi imao oproštajnu utakmicu u reprezentativnom dresu?
“Za mene ne, ali za nas sve da. Pa, Mirko Vučinić nije imao oproštajnu utakmicu, milion nas ima. Zašto ne bi mogli da napravimo revijalnu utakmicu i garantujem da će biti pun stadion. To bi bilo jedno sjajno druženje i promocija fudbala, da se okupe svi bivši, a i sadašnji reprezentativci. Pitaću mog omiljenog predsjednika Dejana Savićevića da nam odobri da organizujemo takvu utakmicu. Mislim da bi to bilo lijepo, da svi vide, kakvo je stanje i raspoloženje u reprezentaciji Crne Gore. Neke momke nisam vidio sigurno više od pet godina i volio bih da ih vidim. Mislim da bi i narod volio da vidi bivše reprezentativce na terenu, da se družimo, zabavimo, da napravimo miks bivših i sadašnjih reprezentativaca, da aktiviramo Deja ponovo. To bi bio spektakl i javno apelujem da se ova ideja sprovede. Bilo bi i nas nekoliko koji bi se angažovali oko organizacije“.
Da li će se Boske Damjanović ponovo vratiti fudbalu u nekoj drugoj ulozi?
“To mi je plan. U fudbalu se najkomotnije osjećam, tu mi je najprijatnije. Fudbal mi je mnogo dao i možda bih ja mogao nešto njemu da vratim, ovako van terena. Imao sam finu karijeru, gdje god da sam igrao ostavio sam pozitivan utisak, a imam i dosta znanja i iskustva, da bih mogao da pomognem, gdje god radio. Volio bih, ako ima prostora u reprezentaciji, da mogu da pomognem da se tu angažujem. Najradije bih da moj prvi angažman van terena bude u okviru reprezentacije.. Upućen sam u materiju poprilično. Želim da ostanem u fudbalu i to mi je prioritet i siguran sam da ću uskoro nešto početi da radim“.
Da li ima nešto konkretno?
“Za sada nema. Nisam se još ništa odlučio i ne forsiram. Volio bih da to bude spontano. Sačekaću, biće neka prilika i nadam se da ću od 2024. godine početi da radim“.
