Rukometni radnici i zaljubljenici u sport sa bogatom tradicijom u Srbiji svakog decembra mogu sjetno da otpjevaju stihove: “Da li se sećaš kako bilo nam je pre…” A, ove zime još sjetnije i tiše, poslije najgoreg plasmana ženske reprezentacije u istoriji. Pet poraza i pobjeda nad nejakim Čileankama – 21. mesto!?
Bruka ili realnost? Kako god da nazovemo, tužno je… Mala utjeha je da je Srbija, po riječima čelnika Saveza i selektora, imala najmlađi tim na šampionatu, a veliki problem da već punu deceniju ne predstavljamo nikakav faktor ni u muškoj, ni ženskoj konkurenciji. Jedini vrijedan rezultat i nagovještaj preporoda bilo je osvajanje šestog mjesta rukometašica na Svjetskom prvenstvu u Japanu 2019. godine. Neodlazak na Olimpijske igre u Tokio bio je kraj genercije i misije selektora Ljubomira Obradovića. Uroš Bregar ne uspijeva da sa pozicije selektora napravi pomak, ali ostaje na kormilu i najavljuje daleko bolji plasman na Evropskom prvenstvu naredne godine.
Rukometaši u posljednjih deset godina imaju još slabije rezultate od dama, nijednom nisu bili ni među deset na kontinentalnom ili planetarnom šampionatu. E, to je već i sramota i pokazatelj da nema sistema. Na nasleđu rukometne euforije koja je 2012. i 2013. drmala Srbiju tokom šampionata za muškarce i žene održavanim u Beogradu, ništa nismo suštinski dobili. Ostale su samo lijepe uspomene, velike pobjede, spektakularne atmosfere i srebrne medalje. Tad i ko zna kad vidjećemo rukometaše ili rukometašice na postolju za prijem medalja. Ništa ne nagovještava preporod, zaokružili smo deceniju tuge u tom sportu.
Nije dobro ni na klupskom planu, ali nadu daje uspon i sve veća stabilnost Vojvodine. Možda će se za neku sezonu rukometaši iz Novog Sada naći u Ligi šampiona, što bi predstavljalo veliki uspjeh i korak ka ljepšim i davno prohujalim vremenima. Ženski klupski rukomet je u kolapsu, pa bi i u toj činjenici trebalo potražiti razlog zašto je reprezentacija na Svjetskom prvenstvu upisala najgori plasman u istoriji.
