Obični smrtnik se rodi, odrasta i sazrijeva na svojoj zemlji, a onda jednog dana dobije priliku da na, ovaj ili onaj način, predstavlja svoj grad i državu, kako među ljudima, tako i u svijetu.
To su, po prirodnoj definiciji, čast, ponos i odgovornost. Patriotizam.
Međutim, u državi smo Crnoj Gori, u kojoj ne važe pomenuti aršini. U njoj imamo patriote s one strane uma, koji nam iz dana u dan svojim djelima i riječima, a sa visokih funkcija, uporno sugerišu suprotno.
Uz crnogorske olimpijce šest individualaca i vaterpolo reprezentaciju, otišla je brojna delegacija koja prevazilazi višestruko broj onih zbog kojih se Igre i održavaju u Parizu. Po tome smo pata-pata sa nekim afričkim zemljama, ali neka to ostane tema za neka druga vremena.
Jedan od onih koji je o trošku države otišao u “grad svjetlosti” je i ministar sporta i mladih, Dragoslav Šćekić, inače bivši ministar zdravlja. Na prvi pogled, sasvim legitimno. No, nakon javne rasprave sa rukometašima nakon pobjede nad Srbijom i eliminacije sa Evropskog prvenstva, pa nedavnog rata sa Košarkaškim savezom Crne Gore, Šćekić je ovog puta otišao korak dalje.
Naime, u subotu je supertalentovana 20-godišnja Bojana Gojković debitovala u Parizu ispred sportske Crne Gore. Njena borba počela je u 15:30 minuta. Istovremeno, ministar je otišao da gleda tenis i Novaka Đokovića, koji je po rasporedu počeo u 14:20 sati, a čime se Šćekić uredno pohvalio na društvenim mrežama.
Đoković, koji je u cijeloj priči tek sporedna uloga, u svom stilu meč riješio za svega 54 minuta, nakon čega se Šćekić navodno zaputio prema dvorani u kojoj je boksovala Gojković. Međutim, za transfer je imao, otprilike – 15 minuta, a Filip Šatrije (Rolan Garos) je udaljen od Arene Pariz Nord – 29 kilometara, za što je u najbržim uslovima potrebno 38 minuta. Dakle, bila je to nemoguća misija u danu kada su ministrovi prioriteti bili takvi kakvi jesu, pa je kao prvi čovjek crnogorskog ministarstva za sport i mlade, gle paradoksa, ostao kilometrima daleko od nastupa perspektivne Bojane.
Zaista, potez za pamćenje i poruka u duhu samog ministarstva, ali, kako to već piše u gornjim redovima – s one strane uma.
Postoji li država na svijetu koja plaća svoje namještenike da bi oni bili uz sportiste drugih zemalja? Ako postoji, onda definitivno nismo sami u ovoj suludoj disciplini. Kako inače drugačije objasniti novi gaf na koje crnogorskog ministra niko ne tjera, već ih sam osmišljava, a u ovom slučaju – obesmišljava.
Kada tome dodamo da Javni servis, koji takođe živi od iste države Crne Gore i njenih građana, nije prenosio meč teniserke Danke Kovinić, koja je uz Milivoja Dukića nosila crnogorsku zastavu u Parizu, dobijamo već kompletniju sliku.
Ministar Šćekić je ispratio meč Novljanke, ali zato građani nisu imali tu privilegiju zahvaljujući Javnom emiteru.
Uprkos traženju alibija i pokušaju prebacivanja odgovornosti na nedovoljne finansije, pakete, strane režije, a uz otvoreno pitanje hoće li građani ostati bez mogućnosti da pogledaju i preostale svoje sportiste, cijela priča dobija jedan začin na koji je prosječan čovjek alergičan.
A, ako ste mislili da je tu kraj ove papazjanije, grdno se varate. Gotovo istovremeno odbornik u skupštini Glavnog grada, Mitar Šušić, ustao se i elokventno krenuo da objašnjava zbog čega ne treba Podgorica da bude uz svoj ponos ŽRK Budućnost te “da je profesionalni sport sredina pogodna za pranje novca, korupciju, jednu vrstu trgovine ljudima te da suštinski promoviše sve ono što ne bi trebalo da budu ljudske vrijednosti, uz poentiranje – neko ko prati i kome su idoli profesionalni sportisti sigurno neće izrasti u zdravog čovjeka”.
Čovjek, koji takođe prima platu u gradskoj skupštini, a time od države Crne Gore, doslovno bi ugasio tamo nekog bivšeg dvostrukog šampiona Evrope, vlasnika šest međunarodnih trofeja, inkubator reprezentacije koja je 2012. osvojila jedinu olimpijsku medalju, a s tim u zaborav gurnuo brojne višedecenijske generacije koje su pisale istoriju Budućnosti, crnogorskog sporta i promovisale mediteransku ljepoticu.
I nije mu prvi put. Nema sumnje, revolucionarna ideja, koju je takođe nemoguće čuti na bilo kojem drugom pedalju svijeta.
Takođe, Šušić je u svom nastupu targetirao cijeli svjetski sport, ali i one koji ga prate. Dakle, svi u jednom, krajnje uvredljivom paketu iluzije, a on u udobnoj stolici skupštine sa redovnim mjesečnim primanjima.
Definitivno, epski govor koji treba dobro da nabora čelo svih građana i sportista, od kojih su mnogi rezignirani, uvrijeđeni i s pravom bijesni, uz prosto pitanje da li živimo simulaciju ili stvarnost. Jer, drugačije je zaista teško dati sebi odgovor na pojave koje nas okružuju.
Džordž Orvel bi, da danas živi u Crnoj Gori, imao brdo materijala za brojne bestselere. Zaboravili bi se i 1984, i Životnjska farma… Jednostavno, možda bi se i sam zapetljao u svojim redovima da ima likove koje Crna Gora nježno njeguje i poklanja im sve beneficije.
A zauzvrat dobija svakodnevne šamare.
Vidjećemo do kad će crnogorski obrazi da izdrže.
