Zemlje bivše Jugoslavije uvijek su bile rasadnik fudbalskih mađioničara. Neki klubovi godinama sarađuju sa menadžerima širom Balkana pa tako dolazi i do raznih transfera, neki su bili isplativi, drugi su se izgubili na velikoj sceni. Ipak u ovoj priči slučaj je drugačiji.
>>> Seviljin ribar – Karlos Baka
Kraljica Lige Evrope, Sevilja, uvijek je znala da prepozna igrača sa naših prostora tako da su bili gotovo nepogrešivi u procjeni, dvadesetak godina unazad pa sve do danas prošao je kroz Andaluziju pozamašan broj igrača, a fudbaleri bivše Jugoslavije ostavljali su dubok trag u istoj.
Čini se da je sve krenulo sa hrvatskim magom, Davorom Šukerom koji je nakon transfera iz Dinama u Sevilju pokazao svijetu kakav je igrač. Na 153 utakmice, ubojiti napadač postigao je 76 golova. Dijelio je svlačionicu sa Diegom Maradonom, a bio je i drugi strijelac Primere sa 24 pogotka, bolji je bio samo Romario.
Diego Maradona and Davor Suker combine to score a brilliant goal for Sevilla, 1992. pic.twitter.com/FY2ZhFFt4K
— 90s Football (@90sfootball) December 24, 2022
Dovoljno je to bilo da se pamti lice Davora Šukera, koji je zahvalan Sevilji jer ga je lansirala u krem evropskog fudbala. Nakon Sevilje, Šuker je sebe ugnijezdio među velikane loptanja kao što su Real, zatim Arsenal i Vest Hem.
Nakon Šukera, srpsko – hrvatski duo je bio dominantan u Sevilji. Ivica Dragutinović utabao put, sjajne partije je pružao na vrhuncu u klubu čija je postao legenda. Učestvovao u osvajanju dva, tadašnja Kupa UEFA, a u čuvenom finalu protiv Espanjola postigao i pogodak u penal lutriji.
Dragutinović je dočekao da bude saigrač, u jednom periodu najboljim veznim igračem Evrope, Ivanom Rakitićem. Hrvat je bio neprikosnoven na sredini, a hranio je loptama saigrače a pogotovo Frederika Kanutea. Rakitić je bio toliko dobar da je gotovo morao da bude prodat Barseloni, sa kojom će postaviti standarde fudbala i osvojiti pozamašan broj trofeja.
Dragutinović i Rakitić u igračkim danima. Foto: AS
Djelovala je Sevilja romantično i sjajno, sa makar jednim Balkancem u timu, pa je tradiciju nastavio Emir Spahić. Bosanac je iz redova Monpeljea prešao u Andaluziju, odigrao skromne dvije sezone, ali dovoljno da se pomene u našoj priči.
Trenutni članovi od gore pomenutih u Sevilji je Ivan Rakitić koji ima priliku za novi trofej u vitrini, a pored njega tu je Nemanja Gudelj čovjek koji svojim “torpedo” udarcima često golmane stavlja na stub strana. Treba pomenuti da je tu i Marko Dmitrović koji doduše ima veliku konkurenciju u vidu Jasina Bona ali ima minutažu među stativama.
Namjerno za kraj, ostavljeni su naši ljudi kojih će se neko u Sevilji sjećati, a i žaliti što se možda nisu izborili za njegov potpis. Govorimo o Stevanu Jovetiću kao jedinki koji je u mečevima protiv Real Madrida pokazao čime raspolaže.
Ali pošto se u gornjem pasusu naglasak stavio na “naši ljudi” pod tim mislim na fudbalski klub Titograd (tadašnja Mladost) sa kojom se Sevilja susrela u kvalifikacijama za Ligu Evrope u ljeto 2013. godine.
Unai Emeri sa ekipom, nakon 3:0 na stadionu “Ramon Sančes Pishuan“, u Podgoricisu slavili sa 6:1. Ipak taj jedan gol koji je postigla tadašnja Mladost značio je blago za crnogorski fudbal.
Blago koje danas nažalost nemamo a Titograd tavori u srednjoj regiji, dok prvoligašima probleme prave razni šampioni Farskih Ostrva i Malte, i djeluje kao da će se takav trend nastaviti bez nekog nagovještaja svijetla na kraju tunela.
Okarakterisali su tada španski mediji podgorički klub, kao simpatičnu i nepoznatu meditaransku ekipu. Ipak taj Balkan im je kako u prošlosti tako i sada, često činio okosnicu tima, pa se slobodno za odnos Sevilje i Balkana može pustiti pjesma od Bijelog Dugmeta – “Ima neka tajna veza”.
