Fudbalska reprezentacija Uzbekistana nalazi se na korak od istorijskog plasmana na Svjetsko prvenstvo, što će bez sumnje biti najveći sportski uspjeh države koja je u doba SSSR-a prepoznata kao zemlja koja je iznjedrila brojne olimpijce poput osvajača zlatne medalje u Moskvi 1980. Sultana Rahmanova, srebrnog iz Seula Radiona Gataulina, Natalije Šikolenko, Abdula Tangrijeva, dok mlađi najbolje pamte fantastičnog boksera Hasanboja Dusmatova.
Ipak, pored vrhunskih atletičara, dizača tegova i takmičara u borilačkim vještinama, praktično da ne postoji mjesto u svijetu (izuzmimo Indiju i Pakistan) gdje fudbalski uspjeh ne izaziva buđenje, a onda i euforiju cjelokupne javnosti.
Dva kola prije kraja selekcija Uzbekistana u kvalifikacionoj grupi za Svjetsko prvenstvo ima četiri boda više od Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa će im početkom juna biti dovoljan i remi na gostovanju pomenutom rivalu sa Bliskog istoka, kako bi po prvi put osigrani mundijalsku kartu.
Uzbekistan could qualify for the World Cup today and their fans are more than up for it pic.twitter.com/xZxzWhv797
— COPA90 (@Copa90) March 25, 2025
I, to nije slučajnost. Dres Uzbekistana nose igrači vrhunski klase poput napadača Rome Eldora Šomurodova, defanzivca Mančester sitija Abdukodira Husanova, i talentovanog 21-godišnjeg veziste moskovskog CSKA Abosbeka Fajzulajeva.
Uzbekistanci su odavno ušli u proces jačanja domaće lige kroz velika finansiranja, a još i prije 17 godina fudbalskom planetom je poput atmoske detonacije odjeknula vijest da je legendarni Rivaldo zadužio boje Bunjodkora, kluba za koji upravo danas igra jedan Crnogorac – Marko Bugarin.
Rivaldo, Bunyodkor 2008-2010. The Brazilian superstar in Uzbekistan. pic.twitter.com/zGFK36nnvV
— Exotic footballer (@RareFootballer) May 1, 2016
Defanzivac koji je afirmaciju sticao kroz Jedintvo, Igalo, Mornar, Bokelj, Otrant, novosadsku Mladost GAT i subotički Spartak od zimus je, prelaskom u klub koji zbog oblika grba nosi nadimak “Azijska Barselona”, pred najvećim izazovom u dosadašnjoj karijeri.
“Igranje u inostrantvu, a pogotovo u ovakvoj sredini kao što je Uzbekistan, veliki je izazov. Potpuno nova kultura, drugačiji stil fudbala, visok nivo takmičenja – sve to čini ovaj korak najvećim testom u mojoj dosadašnjoj karijeri. Ali, svaki korak je bio važan i iz svakog sam učio”, javio nam se Bugarin iz glavnog grada Uzbekistana – Taškenta.
Rođeni Bjelopoljac nije morao da prolazi kroz često škakljiv period adaptacije, već je odmah ušao u koštac sa tehnički jako dobro potkovanim Uzbekistancima. Bunjodkor je nakon šest kola drugi na tabeli, a Bugarin je odigrao pet susreta i već uspio da se nađe u idealnom timu kola.
“Naravno da sam zadovoljan. Igram u kontinuitetu, osjećam se dobro na terenu, a dodatno me raduje što moj rad i dopirnos timu ne prolazi nezapaženo. Biti u timu kola je uvijek lijepo priznanje, ali mi je najbitnije da ekipa ide naprijed i da ispunjavamo ciljeve”.
Iako postoji samo 20 godina Bunjodkor je akvizicijama (kako u igračkom rosteru, tako i u stručnom štabu) i rezultatima uspio da stekne svjetsku populiaciju. Već je pet puta osvajao prvenstvo Uzbekistana, u četiri navrata Kup, dva puta igrao polufinale Lige šampiona Azije, a trenerskom palicom dirigovala su legendarna fudbalska imena poput Luisa Felipea Skolarija i Zika.
“Uslovi su zaista odlični. Klub je organizovan na visokom nivou, imamo sve što nam je potrebno za rad i napredak. Počevši od sedam pomoćnih terena, teretane, bazena, saune, medicinskog bloka, kao i restorana za sve polaznike akademije i igače prvog tima. Osjeća se da je Bunjodkor klub sa velikim ambicijama. To dodatno motiviše da svakog dana daješ maksimum”, naglašava 26-godišnji defanzivac.
Marko Bugarin – “Bunyodkor” a’zosi!
— FC Bunyodkor Official (@fcbunyodkorcom) January 12, 2025
Ma’lumot uchun
MARKO BUGARIN
Tug‘ilgan sanasi: 16.08.1999
Fuqaroligi: Chernogoriya
Ampluasi: markaziy himoyachi
Bo‘yi: 198 sm
Oxirgi jamoasi: “Otrant-Olimpik” (Chernogoriya) pic.twitter.com/JPO1pXqZ5X
Bugarin se jesenas iz Ulcinja preselio u Uzbekistan. I, bez lažne skromnosti, stigao je u ligu koja je po svim parametrima iznad CFL-a.
“Liga u Uzbekistanu je veoma takmičarska, fizički zahtjevna i dosta se ulaže u klubove. Ima mnogo kvalitetnih igrača, kako domaćih, tako i stranaca. Možda je glavni plus u odnosu na našu ligu upravo taj finansijski aspekt i kontiunitet dobrog rada u klubovima. Stadioni su puni, što daje posebnu draž utakmicama”.
A, Crnogorcima su u Uzbekistanu vrata širom otvorena, pa ih, osim, Bugarina, ima još šest – dugogodišnji reprezentativac Vladimir Jovović nastupa za Nefči, nekadašnji biser našeg fudbala Luka Đorđević predvodi napad Sogdijane, u kojem je trener Ivan Bošković, a pomoćnik Rade Petrović–Njegoš, u Andižanu su Miomir Đuričković i Luka Uskoković, boje Kizilkuma brani bivši defanzivac Iskre Nikola Kumburović, dok je u Lokomotivi Momčilo Rašo.
“To pokazuje da Crnogorci imaju kvalitet i da se lako prilagođavamo različitim sredinama. Drago mi je što nas ima više ovdje, uvijek je lakše kad čuješ poznati jezik i osjetiš dio doma. A, i dobra potvrda da naši igrači ostavljaju pozitivan utisak u ovoj ligi”.
Početak Bugarina u Bunjodkoru sluti na uspješnu misiju – ekipa je prvi vrhu tabele, a naš sagovornik ne krije da tu želi i da ostane.
“Nadam se da ću nastaviti sa dobrim partijama, trudiću se da pružim maksimum kako bih napredvao kao igrač. Istovremeno, klub ima visoke ambicije, cilja se vrh tabele i plasman u azijska takmičenja. Svi dišemo kao jedan da to i ostvarimo”.
Skoro šest hiljada kilometara, ili ukoliko bi se usudili da automobilom pređete toliku trasu 74 sata vožnje, udaljenost je između Podgorice i Taškenta. Ognjište toplog doma uvijek tinja u glavama naših internacionalaca, ali poziv profesionalnog bavljenja fudbalom mora nadjačati lokalpatriotizam.
“U početku ti fale neke sitnice iz Crne Gore, ali s vremenom shvatiš da je to cijena profesionalnog puta. U početku je bilo teško navići se na jezik i potpuno drugačiju kulturu, ali s vremenom sve to postane dio svakodnevice. Ljudi su jako gostoljubivi, grad je miran i organizovan, a hrana je odlična. U početku je bilo neobično, ali sada se osjećam kao kod kuće”, kaže nam Marko Bugarin i za kraj afirmativno zaključuje:
“Zahvalan sam na svakoj prilici koju mi je fudbal pružio. Trudim se da svaki dan iskoristim da budem bolji, i kao igrač, i kao čovjek. Nadam se da ću i dalje dostojno predstavljati crnogorski fudbal i opravdati povjernje svih koji vjeruju u mene”.
