Apolonske građe, stavom antičkih vojskovođa, Igor Vukčević je podno zapadne tribine Gradskog stadiona u Podgorici, prilikom proslave jednog od dva gola u okršaju Budućnosti i Arsenala (3:3), kažiprstom gestikulirao u maniru rođenih pobjednika:
“Ovo je moja zemlja”.
Fenjeraš crnogorskog prvenstva je u 12. kolu šampionata izvukao bod protiv zahuktalih Podgoričana, iako je do 80. minuta bio dva gola u minusu, uspio je našu najveću fudbalsku arenu da napusti neporažen i to samo zahvaljujući suvom kvalitetu svog napadača koji će 7. novembra proslaviti 27. rođendan.
Igor je fudbalski prohodao u klubu koji je esencijalni dio DNK-a porodice Vukčević, s obzirom na činjenicu da su mu otac i stric, Nenad i Žarko Vukčević, ostavili trag u fudbalskom, a sestra Jelena smatra se najvećim talentom rukometnog kluba Budućnost.
“Kad sam bio mlađi mislio sam da mi to pripada i da to samo mene čeka, a nijesam znao da do toga predstoji težak rad. Sada sam zreliji i shvatam da to ne može tako sa neba i to me dodatno motiviše. Nije mi opterećenje, već samo podstrek da nastavim porodičnu tradiciju”.
Iako je za prvim tim Plavih debitovao prije sedam godina, u tom prvom mandatu nije dobio pravu šansu. Sada im je “spakovao” dva komada, a podgoričkoj publici poručio da će obuući (opet) taj dres i pokazati šta zna.
“Imao sam sreću da debitujem u zvaničnom meču za Budućnost kod Branka Brnovića i to je bila moja jedina utakmica, igrao sam u Kupu protiv Podgorice. Spletom nekih okolnosti nikada nijesam dobio pravu šansu, a mislio sam da je zaslužujem u određenim momentima”, kaže nam na početku razgovora Vukčević i objašnjava proslavu gola:
“To je bio neki moj način da pokažem da je to i dalje moje i da mogu tome da doprinesem i više nego što sam imao prilike da uradim”.
Volio bi da se vratiš u Budućnost?
“Ta želja uvijek postoji i postojaće dok god igram fudbal. Kažem, dok sam bio član Budućnosti nijesam dobio šansu da igram, a volio bih da se vratim kao igrač koji će da bude jedan od nosioca igre i ko će da doprinosi svakom rezultatu”.
Iako na terenu odaje utisak fudbalera granitnog karaktera i fajterskog stava spreman da se do posljednjeg atoma snage rve sa protivničkih defanzivcima, Vukčević je u privatnom životu oličenje zdrave sportske priče i san svake tašte – uspješan fudbaler, gimnazijalac uskoro sa akademskim zvanjem.
Arsenal možda i ne bi bio na dnu tabele da još neko u timu Radisava Dragićevića ima sposobnost da pogodi protivničku mrežu. Tivćani su u proteklih 11 mečeva postigli devet golova, a čak šest djelo su našeg sagovornika koji vjeruje da će od takvog individualnog učinka profitirati kompletan tim.
“Iako smo bili desetkovani neigranjem pojedinih igrača, a uz to bili dva gola u minusu, pokazali smo karakter, želju, požrtvovanje, disciplinu u igri…Možemo da se izvučemo iz svih problema koje Arsenal ima i nadam se da će ova utakmica na neki način i biti prekretnica da shvatimo da možemo više i da uvijek treba da pružimo više zbog napretka nas, rezultata i kluba…”
Od oca Nenada, sada selektorka omladinske reprezentacije, koji je sredinom 90-ih davao golove za Budućnost, a potom igrao u Subotici, Grčkoj i Švedskoj dobija ono što mu najviše treba – iskrenost i objektivnost.
“Uvijek ima savjeta, kritika, pohvala, ali uvijek realno i bez neke lažne slike. To mi mnogo znači, i mislim da je to jedini pravi način za napredak”.
Kako izgleda dan u kući profesionalnog fudbalera, trenera i rukometašice?
“Sport je 80 odsto razgovora u kući. Jedino se majka ne bavi sportom, ali neko mora da vuče na drugu stranu. Majka je uvijek bila za to da završimo školu, sestra je završila fakultet, ja sam pri kraju. Tako da o sportu se uglavnom priča. Milo mi je što Jelena pravi jako dobre rezultate u rukometu i što je kao veoma mlada počela da igra za reprezentaciju i u Ligi šampiona. Ostvaruje svoje snove na najljepši mogući način”.
U sezoni 2024/25 Vukčević je sa 16 ligaških golova i zvanjem najefikasnijeg strijelca Druge lige obezbijedio Mladosti iz Donje Gorice povratak u elitni rang, a onda otputovao za Tadžikistan gdje se u bojama tamošnjeg Hujanda zadržao pola godine. Iskustvo kratko, ali i nezaboravno, praktično prvo inostrano. Sigurno ne i jedino…
“Pamtiću Tadžikistan po gostoprimstvu ljudi koji su uradili sve da se ne osjećam kao stranac, iako se razlika vidjela. Oni možda nijesu toliko navikli na strance, pa su samim tim htjeli da se dokažu u gostroprimstvu. Čovjek na njih uvijek može da se osloni. Nijesam imao nikakvih problema. Ljudi mnogo vole fudbal. Kad ne ide dobro – kritikuju, kad ide onda hvale i za sve su tu što treba. Osjećao sam se u Tadžikistanu kao fudbaler, jer te cijeli grad podržava i to je simpatično, a to je neka stvar koju recimo ovdje nijesam osjetio”.
Šta to nedostaje crnogorskom klupskom fudbalu?
“Fudbal je svuda prepoznatljiv i ljudi lako daju svoj sud o tome. Pogotovo ljudi van Crne Gore, koji nas ne znaju, a mi znamo s kakvim se problemima ovdje suočavamo i pokušavamo da se borimo sa tim, da se to izdigne na najveći nivo. Kao igrač, volio bih da se konkretno vrte na TV špicama lijepi golovi, da postoje TV studija koja će da naprave analizu kompletnog kola – to bi mi bilo zanimljivo da gledam. Svako treba da krene od samog sebe i da se potrudi da pruži najbolje, tako bi se unaprijedio fudbal”.
Vukčević je prošle sezone bio jedan od najzaslužnijih što je Arsenal opstao u ligi bez doigravanja. Dva puta je bio najbolji strijelac Druge lige, a trenutno je najefikasniji crnogorski igrač u šampionatu sa šest golova – ispred je samo Mornarov Marokanac Abderahman Susi koji ih je potpisao deset. Osjećaš li da si fudbalski zreo?
“Osjećam, stvarno osjećam. Nadošao sam, zreo sam kao igrač i možda u nekom mentalnom sklopu bolje rezonujem pojedine stvari mimo fudbala koje će mi doprinjeti u samoj igri. Takav sam sklop napravio da stvarno mislim da je sada momenat da napravim ‘dobar udarac’ i podignem svoju karijeru na ozbiljniji nivo”.
Desnom i lijevom nogom, glavom, iz slobodnog udaraca – Vukčević postiže golove na sve načine.
“Ljudi me karakterišu kao napadača starog kova. Visokog igrača koji može da odigra dobro glavom, koji može da se zagradi, sačuva loptu na protivničkoj polovini i iznudi neki prekid”.
Dokaz si da klasična “devetka” nije izumrla?
“Može. Potrudiću se da ostane tih klasičnih devetki, da se ‘lažna devetka’ zaboravi jer je malo uništila fudbal koji makar ja volim”, zaključio je Igor Vukčević za Lob Sport.

