Crnogorski trener Radomir Đalović na pragu je velikog dostignuća sa Rijekom. Sjutra od 17 časova u posljednjem kolu 1. HNL njegovi puleni igraju za titulu šampiona Hrvatske.
Đalo i Rijeka umiješali su se u šampionsku trku van svih očekivanja i sasvim logično stručnjak iz Bijelog Polja privlači dosta pažnje hrvatskih medija. Ekipa Večernjeg lista uputila se u Đalov rodni grad gdje je odradila intervjue sa Stojanom Ivezićem, prvim Radomirovim trenerom, te Šćepanom Đalovićem rođenim bratom bivšeg crnogorskog napadača.
Priču hrvatskih kolega prenosimo integralno.
“Nekada sam bio profesor fizičkog i bio sam veliki prijatelj pokojnog Mate Parlova. On je, kada je već bio osvajač olimpijskih medalja, dolazio kod mene u Bijelo Polje. Ja sam išao kod njega u Pulu, bio sam mu na svadbi u Opatiji. Upoznali smo se u Beogradu, gdje sam studirao, a Mate, tada član bokserske reprezentacije, volio je u uvodnom dijelu treninga igrati fudbal. Ja sam tada bio drugoligaški fudbaler Jedinstva iz Bijelog Polja. Parlov je prije utakmice znao reći: “Njanjo sa mnom u ekipu, a ostali izaberite kako god želite“, započeo je razgovor za Večernji list Stojan Ivezić.
Potom se priča okrenula u smjeru glavnog protagoniste priče – Radomira Đalovića. Ivezić se prisjetio samih fudbalskih početaka današnjeg trenera Rijeke.
“Radomira poznajem još otkad je u Jedinstvu iz Bijelog Polja bio u pjetlićima, kod moga kolege Čarapića. Tada sam bio trener prve ekipe, a nakon što sam je napustio, preuzeo sam pionire, ’82. godište. U prvoj sezoni osvojili smo Kup Crne Gore, pored mnogo većih klubova, Budućnosti, Sutjeske… Za nas su igrali dječaci iz jedne ulice. Potom smo u polufinalu Kupa Jugoslavije igrali sa Crvenom zvezdom, kada je sudija iz Užica na sve načine pomagao Zvezdi te im pomogao i da nas pobijede 3:2. Đalović je igrao tu utakmicu. Potom je bio u pionirskoj reprezentaciji Crne Gore, sa kojom je 1996. bio pobjednik turnira republika i pokrajina u Jagodini“.
Tokom svoje trenerske karijere, kako je kazao, nikada nije imao većeg radnika od Radomira. Otkrio je i da je njegov brat Šćepan bio veći fudbalski talenat, ali da je sadašnji šef struke Rijeke bio uporniji.
“Radomira sam u pionirima Jedinstva vodio dvije godine, sve do njegovog odlaska u Crvenu zvezdu. Takvoga igrača nikada nisam imao, toliko radnog i upornog da sam oduvijek znao da će u životu sigurno uspjeti. Radomirov pokojni otac Vešo, inače moj prijatelj, stalno je bio uz sina, dovozio ga na utakmice, treninge, puno u njega ulagao. Njegov mlađi brat Šćepan bio je izuzetno talentovan fudbaler, talentovaniji od Radomira, ali nije imao takvu upornost kao Rade“, naglasio je Ivezić.
Znao je da će biti uspješan i kao trener zato što je veliki radnik. Iako je od malih nogu navijač Hajduka ovoga puta iz sveg srca navija da Rijeka bude šampion.
“Na obje funkcije on je veliki, veliki radnik, do srži je uvijek davao sve od sebe. I usto je emotivac, onaj koji situacije iz svoga posla vrlo snažno proživljava. Znao sam da će on kao trener sigurno biti uspješan, ali ne tako brzo, s obzirom na to da je Rijeka ostala bez ključnih igrača kada je on došao za trenera. Pa onda još i u polusezoni. Inače, ja sam od malih nogu bio navijač Hajduka, ali sada svim srcem želim da Rijeka s Đalovićem postane prvak Hrvatske“, zaključio je Ivezić.
Posjetu sjeveru Crne Gore iz hrvatskog medija iskoristili su da popričaju i sa Šćepanom – najmlađim od trojice braće Đalović. Neće biti u Rijeci na ključnoj utakmici protiv Slaven Belupa, ali hoće najstariji brat Vuko.
“Ne, ostajem ovdje, a u Rijeku na utakmicu će naš stariji brat Vuko, vojni kapetan u mirovini. Kakvo je raspoloženje u porodici? Svi osjećamo veliki adrenalin, nadamo se da će sve ispasti dobro za nas: da jedan čovjek iz Crne Gore na klupi Rijeke, uz Dinamo i Hajduk, postane prvak Hrvatske. I to bez puno igrača koji su bili u prošloj sezoni, i sa puno manjim budžetom“, kazao je na startu Šćepan.
Priznaje da ga je malo strah odlučujuće utakmice.
“Malo jeste, priznajem, sve se rješava u posljednjem kolu. Volio bih, i zbog Rijeke, i zbog moga brata koji, kako se kaže, spava na stadionu, da ostvare taj uspjeh. Ali ako želiš osvojiti, onda moraš imati snage pobijediti i u toj utakmici. Realno, kada pogledate kako se sezona razvijala, Rijeka je najviše zaslužila titulu: u prvom dijelu bila je bez poraza, pored Dinama sa toliko novca, toliko trenera. Pa treneri su u Dinamu i Hajduku plaćeni deset puta više nego u Rijeci. I Dinamo sada, kako čujem, premira igrače Slaven Belupa za utakmicu sa Rijekom. Dinamo ima najjaču ekipu, sa Petkovićem, Baturinom i ostalima, a moj brat je ostao bez niza odličnih igrača i praktično ni iz čega je napravio rezultat. Ne samo da može postati prvak nego i osvojiti Kup. Brat je optimista, vječiti pozitivac i eto, nada se da će Čop proraditi i donijeti mu titulu“.
Šćepan je zbog povrede koljena bio prinuđen rano da okonča fudbalsku priču iako je, navodno, bio talentovaniji i od Radomira.
“Tako kažu (da je bio veći talenat od Radomira). Ali ja sam već sa 21 godinom bio na operaciji ligamenata koljena, pa iako sam bio jedan od najvećih talenata u ovoj regiji, psihički nisam bio spreman da se vratim. Rano sam završio karijeru“, prisjeća se najmlađi Đalović.
Majka Miroslavka, koja ima 70 godina, teško proživljava uzbudljivu trku za šampiona Hrvatske.
“Majka Miroslavka ima sedamdeset godina i baš teško sve ovo proživljava. Naša porodica je cijela bila posvećena nogometu, osobito dok je otac bio živ, on je sve to “gurao”. Moj brat Radomir s 12 i pol godina otišao je od kuće u Beograd, a poslije, u teška vremena, potpisao je za NK Zagreb“.
Za kraj razgovora za Večernji list Šćepan je poručio da cijelo Bijelo Polje navija za Rijeku te da se nada da će u nedjelju veče slaviti.
“Ma cijelo Bijelo Polje navija za Rijeku. Kad izađem u grad, baš me iznenadi koliko ljudi prate Rijeku i hrvatsku ligu. Nadam se da ćemo u nedjelju svi ovdje proslaviti titulu prvaka, a brata onda očekujem u Bijelom Polju nakon finala Kupa – sa medaljama“, zaključio je Šćepan Đalović.
