Neki fudbaleri sanjaju automobile. Valter Pandijani je sanjao kamion. Crveni kamion. I kad ga je konačno kupio, nije ga krio u garaži.
Parkirao ga je pravo ispred terena Deportivo La Korunje, da ga svi vide. Jer kad dijete iz siromašnog naselja u Montevideu ostvari svoj san, nema razloga za lažnu skomnost.
Pandijani je u fudbalu bio poznat kao Puška – nadimak koji savršeno opisuje njegov stil: precizan, oštar i ubitačan. Južnoamerikanci jednostavno imaju dar za takve stvari.
Otac mu je umro dok je bio još dječak. Umjesto da ga slomi, ta bol ga je oblikovala u igrača koji je uvijek igrao kao da ima nešto da dokaže. I dokazivao je.
U Deportivo je stigao kao treći napadač, iza moćnog Roja Makaja i Dijega Tristana. Mnogi bi se u takvoj situaciji slomili ili predali. Pandijani nije. Kada su u tadašnjem Kupu UEFA protiv PSŽ-a gubili 0:3, Havijer Irureta ga je ubacio s klupe. Popularna Puška je te večeri postigla het-trik i režirala jednu od najluđih noći u istoriji kluba.
Kasnije, dok je bio na pozajmici u Majorci, vratio se na Riazor i postigao tri gola protiv Deportiva. Nije slavio. Samo je šutnuo loptu u aut i otišao. Znao je da će se vratiti.
I vratio se. Kad je Makaj otišao u Bajern, a Tristan upao u sukob s trenerom, Pandijani je konačno dobio svoju šansu. Postao je vođa napada jedne od najnepredvidivijih ekipa Evrope. Deportivo koji je mogao da primi osam golova od Monaka, a nekoliko mjeseci kasnije da briljira protiv Milana (4:0) – tadašnjeg prvaka Evrope.
Karijera Voltera Pandijanija nije bila blistava zbog tehnike, već zbog karaktera. Trenirao je odbojku da bi bolje skakao, igrao stoni tenis da bi se smirio. A na trening je, ponosno, dolazio u tom crvenom kamionu.
Padijani se povukao prije deset godina, ali legende poput njega ne blijede.
