Hrabri sokoli su iza sebe ostavili još jednu reprezentativnu priču, odigrali takmičarski zrelu (u prvom poluvremenu perfektnu, vjerovatno najbolju u posljednjih desetak godina) utakmicu protiv Mađarske i očajnu (tokom svih 90 minuta) protiv Češke pod Goricom.
I naravno, pošto je Crna Gora zemlja selektora i kafa trenera, svi znaju kako i šta je trebalo da se uradi kako bi se osvojila tri boda. Naročito nakon meča, kada su svi generali.
>>> CRNA GORA – ČEŠKA 1:4 Fijasko na polupraznom podgoričkom stadionu
Međutim, malo ko će da se pogleda u ogledalo i da prizna kako se naše (pogotovo navijačke) želje razlikuju od realnosti i aktuelne stvarnosti. Uostalom, Hrabri sokoli su godinama u tom raskoraku. I možda nam upravo to predstavlja veliki problem.
Džabe o tome pričaju i selektor Miodrag Radulović i kapiten Stefan Savić (koji jasno poručuju da su selekcije Srbije i Mađarske favoriti i da smo mi tu da pokušamo da se plasiramo na EURO), javnost jednostavno čuje nešto drugo. Kao da javnost ne želi da se pomiri sa činjenicom da su Crveni za klasu lošiji od Srba i Mađara, te da nismo ništa bolji od Bugara i Litvanaca.
A uz nerealnu javnost, sve su glasniji politički protivnici predsjednika FSCG Dejana Savićevića, koji su željni da preuzmu rukovođenje Savezom na krilima političkih promjena i rezultata reprezentacije koji su po njihovom mišljenju loši.
Junske utakmice – jedna takmičarska i druga prijateljska – su pokazale da Crna Gora nema kult reprezentacije i da to traje samo dok postoji rezultat, te da je crnogorska publika jedna od najrazmaženijih u Evropi. Za Mađarsku se praktično tražila karta više, dok se za Češku praktično dijelila karta više.
>>> Camaj: Najdraži gol u karijeri. Radulović: Nedostajalo iskustva da izjednačim
Poluprazan zapad i praktično prazan sjever su vjerovatno najporažavajuća slika koja je mogla da se vidi u jučerašnjem debaklu od Češke po podgoričkom žaropeku. Čak i veća sramota od samog poraza!
>>> VIDEO Poluprazan stadion pod Goricom
Dok širom Evrope gledamo pune stadione na raznim prijateljskim utakmicama, jer je to neki vid državnog praznika, mi biramo utakmice. Ne idemo na stadion zbog Crne Gore i tih momaka koji su naše komšije, nego zbog toga što se o tome priča, što je atraktivan protivnik ili da bi se pohvalili time na društvenim mrežama…
To je sve, samo ne kult reprezentacije.
A uz kult, naši igrači nemaju izražen pobjednički karakter. Kao i da oni biraju utakmice… Kako drugačije da se objasni onako dobar ulazak u utakmicu protiv Mađarske i onako loš protiv Češke, gdje je već u 20. minutu trebalo da bude 0:2? To je samo i isključivo krivica reprezentativaca.
Ako im je ispod nivoa da igraju prijateljske utakmice, neka unaprijed kažu, pa da šansu dobiju neka druga djeca koja sanjaju o tom svetom crvenom dresu.
Kroz prijateljske utakmice se gradi pobjednički karakter, koji dođe do izražaja kada je najbitnije. Nama je sada najbitniji septembar, a na gostovanje Litvaniji treba da odemo sa ehom koji odzvanja od sinoć ‘Češka nas je rastavila na proste činioce’.
Čini se da je toga svjestan i sam selektor Radulović, koji je nakon teškog poraza poručio ‘znam šta mi je činiti u septembru’, vjerovatno aludiravši na činjenicu da su pojedini potrošili kredite i da ih više neće biti na spisku.
Crna Gora je u posljednje vrijeme stvorila sistem, postala čvrst tim, ne dozvoljava da joj se ponovo dese Kosovo i Luksemburg, ali Hrabri sokoli su jednostavno limitirani što se tiče igračkog kvaliteta. I to treba svima da bude jasno nakon Mađarske i Češke.
Sistem nije posustao protiv Mađarske, radio je kao podmazan u prvom dijelu meča, ali je štekao u posljednjih 30 metara terena, jer nemamo kvalitet na najvećoj mogućoj razini. Kvalitet koji odvaja prosječne selekcije od ostalih.
>>> Radulović: Znam šta ću u septembru
Jovetić više nije onaj stari, Krstović je prvi strijelac osrednjeg prvenstva, Savićević igra za osrednji tim turskog šampionata, Janković kao najproduktivniji od svih je član ekipe iz Azerbejdžana, Bakić i Lončar nastupaju u prosječnim prvenstvima, Mugoša ne igra u Japanu, a Osmajić je jedini igrač u ofanzivi iz lige petice. Međutim, nema klasu.
Ako samo na kratko povučemo paralelu sa Cicovom Crnom Gorom, jer htjeli ili ne, uvijek se vraćamo na to, situacija je sljedeća – i tada smo igrali zatvoreno, imali kvalitetan sistem, ali smo imali i klasu Mirka Vučinića i igrače koji su igrali u osrednjim ili dobrim timovima, ali iz liga petice.
Dakle, na najvećem mogućem nivou.
Sa druge strane, na posljednjem okupljanju smo imali samo dva igrača iz lige petice – jedan je ispao iz Njemačke, drugi se borio za opstanak u Portugalu. Pametnome dosta.
>>> Jovetić: Ne zabrinjava me poraz od Češke
A kada iz toga sistema koji je postavljen oduzmete pojedince koji ga na neki način nose, kao što je to bio slučaj na utakmici sa Češkom, onda se do kraja otkrije limitiranost naše selekcije.
Naravno, kada je riječ o kvalitetu, uvijek će se povlačiti paralela sa Islandom i njihovim uspjesima, ali sjetite se na kom su nivou igrali tadašnji reprezentativci “ribara” i uporedite sa našim sadašnjim igračima. I sjetite se da je to bio projekat od mlađih selekcija do prvog tima, a naš FSCG nikada nije razmišljao u tom pravcu.
Češka nam je pokazala put kojim ne treba ići, a na svemu ovome što nemamo i što nismo pokazali, svi zajedno možemo i moramo da radimo do septembra.
Sa tih šest bodova, Crna Gora može ponovo da sanja. A tamo taj san može da vrati kult i pobjednički karakter, a uticaće i na kvalitet.
