Fudbal je u Crnoj Gori umro. No, pitanje je da li to ikoga zanima? Državu, koja dozvoljava da se problem sa istočnom tribinom u Podgorici vuče decenijama i da se stadion na Cetinju gradi deset godina (a ne ispunjava evropske uslove!?), sigurno to na tangira.
Ima ona i većih problema od fudbala koji je – takođe – ne zanimaju.
Nego, vratimo se fudbalu. Nikad gorem, a nikad bogatijem.
Naši predstavnici na evropskoj sceni srušili su rekord svih rekorda. Naravno, negativni! Sutjeska, Dečić, Mornar i Petrovac izgubili su svih devet utakmica u kvalifikacionom mečevima za UEFA takmičenja (Liga šampiona i Liga Konferencija), s tendencijom da se rekord produži i na okruglih i crnih deset poraza, s obzirom da će sljedećeg četvrtka Nikšićani kraj Bistrice igrati protiv Vitebska, bjeloruskog tima koji je u Mađarskoj pregazio našeg prvaka 3:0 u prvoj utakmici 2. kola kvalifikacija za Ligu Konferencija.
Kazahstanski Kairat, pomenuti Vitebsk, letonska Liepaja, litvanski Žalgiris, andorski Atletik Eskaldes, klubovi iz država u kojima fudbal nije sport broj jedan poslali su crnogorski fudbal na samo dno – u sportski ambis – u nulu. Bukvalno, 0.000. Crna Gora je u tek započetoj sezoni evropskih kvalifikacija jedina zemlja čiji klubovi nijesu uspjeli da izvuku barem jedan jedini remi…Na UEFA listi zauzima 53. od 55. mjesta – iza nas su samo amaterski klubovi Velsa i San Marina.
I, tu dolazimo do ključnog pojma koji je potrebno raščivijati zauvijek – amaterizam. On je u crnogorskom fudbalu, polarizovan. Akteri izgledaju poput amatera, a primanja su im bezborazno visoka.
Ko je za ovo kriv, odnosno ko bi trebalo da osjeća najveću dozu odgovornosti?
Klubovi. Prevashodno, moraju biti profesionalniji. Nije više dovoljno doći (u najboljem slučaju) sat prije početka treninga, preznojiti se, istuširati, a onda popiti kaficu i sunčati zube u nekom od podgoričkih, nikšićkih, primorskih lokala. Klubovi moraju da imaju kodeks – vojnički. Tim nije samo tim na terenu, već i na sastanku, na doručku, na ručku, na odmoru…. Neko će reći infrastruktura nije dovoljno adekvatna da svaki klub ima svoju bazu u kojoj će fudbaleri zajednu ručati, spavati, trenirati i odmarati. Ali, kako onda ima sredstava da za prosječnog crnogorskog fudbalera izdvaja po 5.000-6.000 eura plate? Profesionalizam nije više ono što je bio prije 20 godina, istančan je, rigorozniji, a mi smo po navici ostali u nekom starom vremenu…
A, ljudi koji vode klubove posebna su priča. Bez vizije i plana, samo od dana do dana, koncentrisani samo na uspjeh u domaćem prvenstvu, samo na rezultat ili tamo neku titulu u crnogorskom prvenstvu koja apsolutno nema nikakav značaj. Kao ni što kod dotičnih čelnika ne postoji nikakva vizija ili dugoročan plan i projekat za razvoj omladinske škole ili tome slično….Kako će i biti kada ih je 99% instalirano po političko-partijskoj definiciji
Fudbaleri? Oni su zapravo najpametniji ili što bi slengom rekli “obrnuli su igricu”. Trčkaraju po crnogorskim livadama, ne gledaju ih ni najbliži, ušuškani sa pozamašnim mjesečnim primanjima (mala smo država, svako zna kakve su plate), bez trunke odgovornosti i stida sve dok ne izađu na evropsku scenu i tada se ogole svi njihovi “kvaliteti”…
Ali, nijesu za to samo oni krivi. Trenerska “struka”, koja svoje “znanje”, prosipa po televizijskim emisijama, nije uradila ništa da se crnogorski fudbal pomjeri sa mrtve tačke. I, nije čak toliko sporno što im je znanje upitno koliko jeste nedostatak hrabrosti da pruže šansu jedinima koji su u nama probudili istinsku sreću, ponos i zadovoljstvo – mladima. Poražavajući, a istovremeno i tužan je podatak da u početnim postavama sva četiri naša kluba u revanš utakmica 1. kola, među 44 fudbalera, nije bilo nijednog mlađeg igrača od 20 godina! Nijednog omladinskog ili kadetskog reprezentativca!? Nijednog momka koji je učestvovao na Evropskom, odnosno predstojećem Svjetskom prvenstvu.
FSCG je gradio pomoćne terene, reflektore, pravilom “bonusa” primorao trenere da forsiraju mlade igrače, ali nije dovoljno. Nijesmo mi tu ni da učimo, ni da savjetujemo, ali bi u crnogorskoj kući fudbala trebalo razmisliti o sistemu kao u Bosni i Hercegovini gdje regionalni igrači (Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, Slovenija, Hrvatska) ne bi bili tretirani kao stranci kojih je u našem šampionatu dozvoljeno četiri. “Zatvaranje” granica omogućilo je lokalnim fudbalerima astronomske plate za crnogorske uslove, a uplivom većeg broja igrača sa strane vidjela bi se stvarna vrijednost domaćih…
Crnogorski klupski fudbal mora da se okrene boljem sjutra, stvaranju igrača, a ne oživljavanju karijera nekadašnjim talentima.
U našim ekipama ne vidimo ideju, sistem, novitetet…U međuvremenu, Evropa napreduje svjetlosnom brzinom, pa timovi sa Baltika i krajnjeg istoka Evrope djeluju neuhvatljivo. O Zapadu tek da ne govorimo…
A, možda smo svi mi bili samo naivni očekivajući rezultat, jer čemu smo se boljem mogli nadati u Evropi kad je posljednje kolo prethodne sezone bilo onakvo kakvo je bilo. Samo premotajte film…
