Što smo to sinoć gledali na mitskoj Marakani u Riju de Žaneiru? Sve ono čega sve više ostajemo željni u Evropi, a o crnogorskim okvirima i da ne govorimo. To je strast.
Fluminense je prvi put u svojoj 121-godišnjoj istoriji postao šampion Južne Amerike, odnosno osvajač Kopa Libertadoresa, pandana evropskoj Ligi šampiona. Brazilski velikan u svojoj areni nije dopustio Boki juniors (2:1) da režira epski skalp, iako je doslovno sve gorjelo danima prije i tokom finala, a na kraju su se ronile suze. Jedni zbog pobjede i sreće, a drugi zbog poraza i tuge.
Sve je prštalo na tribinama i travnjaku brazilske fudbalske katedrale. Tri gola iz udžbenika i, naravno, junak Džon Kenedi. Imena i prezimena koje podsjeća na 35. američkog predsjednika, koji nije preživio atentat u Dalasu, napadač se vinuo u vječne zvijezde, iako je utakmicu sve do 80. minuta – gledao s klupe.
U 89. dobio je žuti, pa u 99. minutu nakon savršene akcije i još savršenijeg voleja pogodio za 2:1 i bacio u trans milionske navijače Fluminensea. A onda koji sekund kasnije dobio drugi žuti karton zbog pretjeranog slavlja na tribini (?!)… U tim trenucima plesao je na liniji između junaka i tragičara, ali ga je krajem prvog produžetka glupošću (šamarom kapitenu) spasio Frenk Fabra, pa su obje ekipe do kraja igrale deset na deset.
Boka nije uspjela da promijeni tok istorije, propustivši treću priliku da stigne do 7. trofeja Libertadoresa i izjednači se sa rekorderom Independienteom, koji je posljednji put pokorio kontinent još davne 1984. godine. Pokušala je posada sa Bombonjere u posljednjim minutima da ugura loptu u mrežu i izbori penal-rulet. No, viralni dječak Benjamin, čiji je otac prodao motor, a on Soni kako bi došli na Kopakabanu bez karata te Leonardo Fortunato (pješačio 23 dana od Buenos Ajresa do Rio de Žaneira) i 0ostala armija ostali su razočarani konačnim ishodom.
Ipak, ono što je južnoamerička igra pokazala jeste da je posljednje utočište izvornog fudbala. Tome je svjedočio legendarni 35-godišnji Marselo, koji je osvojio sve moguće sa Realom više puta, a onda došao u martu i obećao istoriju. Ona je ispisana, a lijevi bek plakao kao kiša. Scene, koje nikog nisu ostavile ravnodušnim, naprotiv.
Tu je i Felipe Melo, 40-godišnji ratnik koji je treći put podigao trofej Libertadoresa nakon prethodna dva sa Palmeirasom 2020. i 2021. godine. Svejedno, njegovu sreću teško je opisati nakon kultne pobjede u pravoj fudbalskoj bici, prepunoj uzbuđenja i beskompromisnosti. Ono što, iz godine u godinu, evropskom fudbalu sve više nedostaje.
>>> VIDEO Opsadno stanje u Riju – pješačio skoro 3000 km da bi gledao finale Boke i Fluminensea
Dalje, trener Fernando Diniz bio je u nezahvalnom položaju uoči finala. Upravo je on razlog višemjesečnih javnih debata u kojima legende brazilskog fudbala pozivaju da Savez ne angažuje Karla Anćelotija za selektora (bio bi prvi inostrani trener na klupi reprezentacije), već da priliku tradicionalno pruži brazilskim stručnjacima, a upravo je Diniz prvi među jednakima.
Da je izgubio finale sve bi palo u vodu, ali je uspio i pokazao da makar u budućnosti zaslužuje priliku na klupi po Brazilce svetog Selesaoa. Bio je Diniz na raskrsnici ili ili i uspio je da preskoči na trijumfalnu, istorijsku stranu te istovremeno dao za pravo Romariju, Rivaldu i ostalim glasnim kritičarima.
Sa druge strane, što reći za Boku… Osvojila je šest tititula, ali i potpisala šestu kapitulaciju u finalima te još jednom propustila priliku da stane rame uz rame sa Independienteom. Ni treća šansa nije bila srećna. Uzalud je Edinson Kavani govorio da bi zamijenio sve trofeje u karijeri za pobjedu na Marakani. Maštao je i golman te kapiten Serhio Romero o podizanju pehara… Nije se dogodilo i ostaje zauvijek izgubljeno.
Takođe, Boka je izgubila treće finale od brazilskih klubova, koji su posljednjih pet godina dominantni u Libertadoresu, uz po dva trona Flamenga i Palmeirasa, a sada i premijernog Fluminensea. Sanjale su pristalice Đenovljana prekid posta koji traje od 2007. godine, ali će morati, rezultatski i emotivno izranjavani, da pričekaju neku drugu, novu priliku za katapult na sami vrh.
No, to je Boka. U njenom genu je se diže iz pepela.
Kada se sve oduzme i sabere, trans i delirijum kojima smo svjedočili kroz frenetične navijače, srčane igrače i konkretan fudbal u svom jednostavnom obliku ostavili su sve pored ekrana bez daha. Kako to već iznova i iznova demonstrira južnoamerički način življenja i igranja.
Jednostavno, čuvari fudbala.
