Na današnji dan, prije tačno 21 godinu, italijanski kalćo, ali i cijeli sport, svjedočili su neponovljivoj završnici prvenstva na Apeninima.
Kolo prije kraja Inter je imao bod više od Juventusa te dva od trećeplasirane Rome, koja je branila Skudeto osvojen sezonu ranije. Međutim, sve je bilo u rukama “nerazura”, čiji je trener Hektor Kuper u tom trenutku bio jedini strateg u ligi koji nije Italijan.
Inter je od 1989. čekao na titulu i činilo se da je to taj trenutak u “vječnom gradu” protiv Lacija, koji se borio tek za plasman u Kup UEFA. No, popodne 5. maja 2002. pretvorilo se u košmar za klub iz grada mode, pred 40.000 navijača na tribinama u crno-plavim dresovima.
Juventus je već na poluvremenu arhivirao Udineze u gostima – 0:2, golovima Davida Trezegea i Alesandra Del Pijera.
Sa druge strane, Inter je sa povratnikom Ronaldom, poslije dvije užasno teške povrede u 14 mjeseci, vjerovao da mu pobjedu niko ne može oduzeti. Trijumf, vrijedan toliko čekane titule šampiona.
I krenulo je bajkovito. Korner Alvara Rekobe, uticaj Kristijana Boba Vijerija i 0:1 u 12. minutu za Inter. Međutim, to je potrajalo svega sedam minuta. Uzvratio je legendarni češki fudbaler Karel Poborski – 1:1. No, već u 24. Luigi Di Biađo je pogodio za novo vođstvo gostiju, a ponovo je odlučujući bio korner Rekobe. I onda, u smiraju poluvremena, slovački defanzivac Vratislav Greško je pogriješio, a Poborski to iskoristio i ponovo vratio egal – 2:2. S tim rezultatom otišlo se na odmor. Malo je reći da je svlačionica Intera bila već na ivici sloma, posebno znajući da u realnom vremenu Juventus drži svoje šape na pehar.
Navijači Lacija navijali su tog popodneva za Inter, kako ni u kakvoj situaciji ne bi Roma odbranila titulu, a s obzirom da im je i Juventus na listi omraženih suparnika – bizarno su podržavali goste, odnosno otvoreno orgijali protiv svog tima.
Osjećalo se tog dana u vazduhu da dio ekipe Lacija jednostavno ne želi da igra. Kasnije su se pominjali i dogovori između dva, inače bratska kluba. No, na nesreću Intera 5. maja Poborski nije znao ili nije želio da zna o predikcijama, prijateljstvima i planovima. Sa svoja dva gola “ubio je u pojam” gostujuće ambicije da se napokon okite titulom nacionalnog prvaka.
Zato je nastavak protekao ne u sjaju Lacija, već u totalnom potopu Intera. A kada je Dijego Simeone u 55. minutu postigao gol za preokret i 3:2, gotovo da mu je bilo žao što je to učinio, dok su ga igrači milanskog tima gledali smrtnog pogleda.
Interesantno, tačku na i stavio je u 73. minutu Simone Inzagi, brat popularnijeg Filipa Pipa Inzagija, za konačnih 4:2. Današnji trener “nerazura” zario je posljednji ubod u srce indisponirane Kuperovu posade, koja je nemoćno na travnjaku Olimpika shvatala da će odnijeti etiketu jednog od najvećih gubitnika ikada.
Ronaldo je neutješno, poput djeteta, plakao i jecao na klupi, a Marko Materaci gurao igrače Lacija da što prije izađu prilkom izmjena. No, spasa nije bilo ni za Inter, ni za Materacija… Njemu se direktno osvetio tadašnji kapiten Juventusa Antonio Konte, kojeg je defanzivac kao igrač Peruđe javno prozivao dvije godine ranije kada je njegov tim srušio “staru damu” u posljednjem kolu (1:0) golom štopera Alesandra Kalorija po močvarnom terenu i time senzacionalno donio Skudeto Laciju.
“Gorčina zbog gubitka titule boli jer smo bili tako blizu. Izgleda da je razočaranje moj životni partner. Naši snovi nestali su u nekoliko trenutaka. Ne mogu da vjerujem i ne mogu da se pomirim da nam se ovo dogodilo”, procjedio je neutješni Ronaldo.
I dok je u Rimu vladao muk, u Udinama je Juventus Marćela Lipija završio posao i osvojio jedan od najvećih Skudeta u svojoj istoriji. Ovog puta Konte je dočekao svojih pet minuta…
“Uživamo u ovome. Sjećamo se razočaranja u Peruđo prije dvije godine, a gledao nas je neko ko je bio u Peruđi”, rekao je osvetoljubivim tonom Konte, ciljajući indirektno baš na Materacija.
Da nesreća po Inter i njegova pristalice bude veća, Roma je pobijedila Torino 1:0 u gostima, golom Antonija Kasana u 68. minutu i završi druga na tabeli te poslala već viđenog prvaka za jedno poluvrijeme od vrha do treće pozicije na kraju.
Peti maj 2002. koji Italija, fudbalska Evropa, a posebno Inter, nikada neće zaboraviti.
