U serijalu (Ne)uspjeh prvaka, koji vodi nekadašnji reprezentativac Hrvatske, Mario Stanić, gost je bio prvi čovjek fudbala u Crnoj Gori – Dejan Savićević.
Najbolji crnogorski fudbaler svih vremena otkrio je mnogo zanimljivih priča, govorio je o svojim prvim koracima u dresu Budućnosti i OFK Titogradu…Između ostalog, rekao je da nikada nije ni sanjao da će postati fudbaler kakav je bio, jedan od najboljih u Evropi 90-ih. Smatra da mu je u karijeri mnogo pomoglo igranje malog fudbala i konstantne utakmice u dječačkim danima sa znatno starijim rivalima od sebe.
“Poslije dvije sezone u seniorskom fudbalu donekle sam shvatio da sam dobar igrač i da bi mogao da imam dobru karijeru. Danas, klinci kad odigraju dva dobra poluvremena, roditelji misle da su im djeca veliki talenti”, rekao je Savićević i tvrdi da je lakše postati fudbaler danas nego u doba kad je on bio fudbaler.
Speaking of rare photos. Proper pics of Dejan Savičević when still a Budućnost Titograd-player (1983 – 1988) not that common either. pic.twitter.com/Ktkzf9CoNR
— Runar Nordvik (@RunarNordvik) May 6, 2020
PRVI GOL U DRESU BUDUĆNOSTI NIJE NI SNIMLJEN
Kaže da je za prvi tim Budućnosti debitovao spletom okolnosti – dao je gol u Podgorici Crvenoj zvezdi.
“Taj prvi gol nije ni snimljen, nema ga nigdje u arhivi. Niko nije očekivao da ću dobiti šansu u tom meču. Trener Mišo Folić stisnuo je petlju i umjesto povrijeđenog Željka Janović gurnuo mene u sami špic napada. Bio je to 5. oktobar 1983. godine kada sam jugoslovenskom fudbalu skrenuo pažnju na sebe”, kaže Savićević.
Potvrdio je da ga je od članove Velike četvorke najviše želio Hajduk. Podgorička uprava insistirala je da to bude Partizan, ali je Dejan Savićević želio Crvenu zvezdu. Po dolasku u Beograd izgubio je godinu dana u vojsci…
“Vojska mu je oduzela godinu karijere, igrao sam malo za Rabotnički, za drugi tim da održavam donekle formu. Srećom, organizovala se Sporstka četa od strane Miljana Miljanića i ta ideja je bila dobra, ali vojska je bila za mene izgubljeno vrijeme. Nemam ništa protiv vojske, ali za vrhunske sportiste to je bilo bespotrebno. Stepenica unazad.”
Dejan Savićević.#CrvenaZvezda #redstar pic.twitter.com/7yIjY6dhgF
— Olympia (@olympia_vintage) July 13, 2019
DA NIJE BILO KELNA, NE BI BILO BARIJA
Godinu prije senzacionalnog osvajanja Kupa šampiona Crvena zvezda je eliminisana u Kupu UEFA od Kelna. Prvi meč u Beogradu dobila je 2:0, pa u Njemačkoj doživjela katastrofu – 3:0.
“Keln nam je tokom Lige šampiona stalno bio u podsvijesti, da nije bilo Kelna ne bi bilo šampionske Zvezde”, rekao je Savićević i osvrnuo se na finale protiv Olimpika iz Marseja u kojem su Crveno-bijeli slavili nakon boljeg izvođenja penala:
“Najslabija utakmica, Olimpik nas je nadigrao u svim segmentima fudbalske igre. Iznenadili su nas. Mi smo bili u grču, stvorila se tenzija kao da će nas čekati strijeljanje ako izgubimo finale. Bili smo mnogo nervozni.”
Nije šutirao jedanesterac jer ga je trener Ljupko Petrović zamijenuo u 85. minutu…
“Povrijedio me Papen u 55. minutu, distorzija, nategnuti ligamenti članka i to me kasnije mučilo u karijeri.. Penala se nijesam plašio, znao sam da pobjeđujemo. Baš sam bio miran. Bio sam siguran u sve moje saigrače”, kaže 57-godišnji Podgoričanin.
NIKAD NIJESAM TRENIRAO NA SAN SIRU
Iz Italije je dobio tri ponude…
“Juventus, Milan i Rom, te konkrektnu ponudu Monaka”, kaže Savićević i priznaje da je period adaptacije na Italiju bio mukotrpan:
“Sve mi je bilo teško da prihvatim od hrane do sistema igre. U Crvenoj zvezdi sam bio slobodan, a u Milanu sam morao da se prilagodim na 4-4-2-. Bilo mi je teško, pogotovo tokom priprema. Tek sedmi dan pojeo sam parče mesa na pripremama što je za mene predstavljalo šok. Ali, onda sam gledao šta jedu Barezi, Masaro i ekipa…Salata, rendana šargarepa, paradajz, zelena salata. I danas uživam u italijanskoj kuhinji i mogu bez mesa.”
Dejan Savicevic made the 1800km trip from Podgorica to Milano by car to be at Silvio Berlusconi's funeral on time #ACMilan pic.twitter.com/vJfYjypLuX
— Alessandro Schiavone (@journ9ale) June 14, 2023
Način treninga u Jugoslaviji i Italiji znatno se razlikovao.
“Mnogo se više treniralo u Milanu nego u Crvenoj zvezdi. U Jugoslaviji sam se igrao fudbala, u Italiji sam bio fudbalski radnik. Za šest godina u Milanu nikad nijesam trenirao za vrijeme utakmice. Nikad nijesam trenirao na San Siru – filozofija Kapela i Sakija je bila da na svaki teren moraš da igraš kao da je isti.”
ŽALIM ZBOG BEČA, ITALIJE I FRANCUSKE
Prisjetio se Atine 1994. godine. Milan je u finalu Lige šampiona razbio Barselonu 4:0, a naš Genije postigao je jedan od najljepših golova u istoriji fudbalske igre.
“Utakmica za pamćenje – dva giganta. Stoičkov, Kuman, Romario za Barsu, Krojf naravno. Mi bez Barezija i Kostakurte, niko nije mogao ni da sanja da će biti 4:0. Sedam dana smo igrali prije toga sa Fiorentinom, igrao sam zadnjeg veznog, namjerno je Kapelo istumbao tim. Izgubili smo tu utakmicu 2:0. Udario im je lažnjak Kapelo i zbog toga mu svaka čast. Nadigrali smo Barselonu u svim segmentima.”
Ima i stvari za kojima Savićević žali…
“Što sam 1995. godine bio povrijeđen i nijesam igrao finale protiv Ajaksa u Beču. Bio sam u još boljoj formi nego godinu ranije u Atini, u tri puta boljoj gormi. Žao mi je i što 1990. na Svjetskom prvenstvu nijesam imao razumijevanje selektora Ivice Osima, a i što sam 1998. godine bio povrijeđen.”
Kao prvi čovjek Fudbalskog saveza Crne Gore najponosniji je na polje napretka u infrastrukturi…
“Od rapsada Jugoslavije Crna Gora imala je najslabiju infrastrukturu, slabiju nego na Kosovu. Dosta smo investirali u tom dijelu. Nadam se da ćemo kroz nekoliko godina zaokružiti tu infrastrukturu, ali ćemo i dalje zaostajati za Evropom.”
DOMAĆA LIGA NIAKD NIJE BILA SLABIJA
Za domaće klupsko loptanje Savićević kaže:
“Liga je u padu. Naši klubovi su najslabiji što se tiče finansije moći. Imamo veliki odliv igrača. Ove godine mislim da je najslabija liga od obnove nezavinosti. Klupski fudbal nam je na nivou platežne moći naših klubova. Trudimo se da imamo regularno prvenstvo. U suđenju uvijek ima grešaka, kao i svuda.”
Kaže da će Crna Gora uvijek imati talentovane fudbalere, ali da mladi igrači često prave pogrešne korake…
“Budućnost crnogorskog fudbala su Đukanović i Adžić, možda i Mijović ukoliko promijeni svoje navike. Pojavljuju se određeni talenti, ali često se desi da iz naše lige preskoče po nekoliko stepenica i onda ne uspiju da se snađu.”
Sanja odlazak reprezentacije Crne Gore na veliko takmičenje.
“Reprezentativni fudbal oscilira, ali probleme imaju i velike reprezentacije. Trudimo se da jednog dana odemo na jedno veliko takmičenje.”
