Real Madrid, Florentino Perez, Luka Modrić, Toni Kros, Vinisijus, sada i Hoselu… Toliko je pojedinačnih priča, o kojima bi smo mogli od jutra do sjutra. Međutim, sve to ne bi bilo moguće bez maestra iz Ređola.
Don Karlo Anćeloti.
Kao igrač, vezista, igrao je za Parmu, Romu i Milan. Osvojio je s rimskim klubom Skudeto i četiri Kupa. Potom je s Rosonerima dotakao zvijezde sa sedam trofeja – po dva Skudeta i pehara evropskog šampiona, uz Superkup Italije i Evrope, krunu svjetskog klupskog šampiona… Istovremeno je u pobjedi Milana nad Realom 5:0 pod prečku pogodio gol kluba čije, ispostaviće se decenijama kasnije, zlatne stranice ne bi postojale bez njega kao trenera.
A sve je krenulo košmarom 14. maja 2000. kada je Anćeloti sa Juventusom izgubio titulu u posljednjem kolu u kišnoj Peruđi, a onda otišla u ruke Lacija. Jedna takva, do tada, igračka legenda, označena je u javnosti gubitnikom, pa je sreću potražila tamo gdje je i kao fudbaler dosanjao snove – u svoj Milan.
Četvrtfinale Lige šampiona 2003, foto-finiš revanša sa Ajaksom kod rezultata 2:2, Filipo Inzagi lobuje Bogdana Lobonta za 3:2 i prolaz dalje. Potom istorijsko polufinale sa Interom. Prvi meč kao domaćin bez golova, a drugi 1:1 uz zlatni gol u gostima Andreja Ševčenka i plasman u finale. A tamo, sudbonosno, na mančesterskom Teatru snova – Juventus. Prvo i jedino italijansko finale u istoriji.
Na koncu je Anćeloti preko penala srušio klub iz Torina i svog kolegu Marćela Lipija, postao premijerno kao trener šampion Evrope. Te noći postao je ovo čemu svjedočimo svih godina do danas. Besmrtan.
Iako je 2005. u Istanbulu za šest minuta izgubio prednost 3:0 od Liverpula, a Bogovi čuvali Redse u produžecima, zaključno sa epskim krahom u penal-ruletu, Anćeloti je 2007. bez Ševe ponovo stigao do finala. U Atini ga je opet čekao Liverpul, koji te noći nije imao nikakve šanse, pa je Karletom školovao Rafaela Beniteza i pobjedom 2:1 vratio kraljevski status.
U međuvremenu je, pored Serije A, osvojio Premijer ligu sa Čelsijem, Ligu 1 sa PSŽ-om, Bundesligu s Bajernom i La Ligu sa Realom, čime je postao jedini trener koji je pokorio pet najjačih evropskih liga.
Novi prelomni šampionski trenutak dogodio se u Lisabonu 2014. kada je Luka Modrić izveo onaj korner, Serhio Ramos u 93. bacio na koljena Atletiko, a Real ga u produžecima dotukao 4:1 za La Decimu – desetu titulu evropskog šampiona, na koju je kraljevski klub čekao 12 godina.
Potom je Don Karlo otišao u Bajern, pa u Napoli, ali je ostavio Realu u amanet svog dotadašnjeg pomoćnika – Zinedina Zidana. Italijan, koji je vodio Zizua u Juventusu, oblikovao ga je i kao trenera, što je rezultiralo s tri vezana “klempavka”. Na neki način su to i njegovi trofeji, iako fizički nije bio na klupi…
Još jedna njegova zaostavština je danas jedno staloženi, a znanjem bogati Ćabi Alonso, koji skida zvjezdice s neba sa svojim Bajer Leverkuzenom, postižu golove u sudijskoj nadoknadi. Na koga li to, zaboga, liči…
Usljedila je avantura u Evertonu. Na Gudisonu su bili ludi za njim, a kako i ne bi kad ih je od davljenika doveo do sigurne luke, s pogledom u svijetlu budućnost. No, u tom trenutku je zazvonio telefon, a sa druge strane linije bio je njegov sad već prijatelj – Florentino Perez. Ponovo je preuzeo Real i 2022. preko Pepa Gvardiole i Mančester sitija stigao do Sen-Denija, gdje je preko Vinisijusa srušio Jirgena Klopa i Liverpul – 1:0.
Cijelo to vrijeme Anćeloti pored aut linije izgleda kao najbeznadežniji čovjek na svijetu, bez ikakvih fizičkih reakcija koje mogu da protumače njegovo unutrašnje osjećanje u trenutku. Miran, elegantnog izgleda, u svom stručnom štabu doveo je svog sina Davidea te krenuo u podmlađivanje Reala, ne odričući se senatora, osim kada je sam Real dao zeleno svijetlo za to.
I uspio je da izgradi nove Merengese, spremne da nastave žetvu trofeja na svim poljima, istovremeno održavajući balans sa starijim igračima. Upravo je to jedna od njegovih najvećih vrlina, uz to što je oduvijek sa igračima imao porodični odnos, o čemu je nedavno govorio Antonio Rudiger, kojeg je nenajavljeno posjetio u kući po dolasku u Madrid, želeći da upozna njegovu porodicu.
Zato mu igrači i vraćaju na terenu, spremni da poginu za njega i njegovu ideju.
Takođe, svjedoci smo da treneri u klubovima imaju na stotine zahtjeva, najčešće vezanih za novac i pojačanja. No, za cijelu trenersku karijeru nikad niko nije čuo da Anćeloti ikad traži bilo što. Sve ono što klub dovede on je spreman da uklopi u mozaik, što ga čini jedinstvenim, ne samo u svijetu fudbala, već sporta uopšte. Držati pod kontrolom 30-ak igrača, noseći se sa konstantnim svakodnevnim pritiskom, razmišljati o suparnicima, a uz sve to vući nepogrešive poteze u realnom vremenu – teško da će se roditi više jedan takav kakav je stručnjak iz Ređola.
Njegova podignuta lijeva obrva postala je brend. Jer, kada se ona podigne protivnici uglavnom u par minuta dožive zemljotres. I dok puno trenera puno vremena provodi razmišljajući o estetici, posjedu i svim propratnim stvarima, junak priče sve sprovodi konkretno i ubitačno. Jer, na kraju svi pamte rezultat i pobjednike.
A Anćeloti je višestruki pobjednik, koji je i sinoć, u trenutku kad njegov tim izgleda izgubljeno, ponovo podigao obrvu, povukao nekoliko poteza i u dva minuta okrenuo sve golovima Hoselua, igrača koji je došao iz drugoligaša Espanjola “za siću”, a od kojeg je upravo nestvarni Italijan napravio čovjeka odluke.
Tako je Hoselu 2022. u Parizu sa tribina navijao za Real, a dvije godine kasnije ga odveo u finale Lige šampiona. No, sve ono konačnao što vidite neko je u temelju gradio, a to je upravo čovjek koji će 1. juna na Vembliju protiv Borusije Dortmund voditi rekordno šesto finale Lige šampiona u istoriji, što većina trenera može da sanja.
Istovremeno, don Karlo lovi petu titulu kontinentalnog šampiona…
Granice ne postoje za fudbalskog džentlmena i živuću legendu loptanja, koja je svojevremeno cigarete na klupi zamijenila žvakaćim gumama, a koja je cijelo vrijeme ostala čvrsto nogama na zemlji, dijeleći trijumfalne lekcije po Starom kontinentu, protiv bilo koga i na bilo kojem mjestu.
Zato je Real tu gdje jeste. Nekad je tu bio Kristijano Ronaldo, sada je Hoselu. Potpuno nevažno. Jer, don Karlo je cijelo vrijeme tu i diriguje po svojim nepogrešivim notama. Iznova i iznova.
Protiv toga očigledno, iako je gotovo do savršenstva uznapredovala medicina – nema lijeka.
Posljednji fudbalski don – Karlo.
