Naših poraznih 10:0 od ljetos nisu slučajnost. Nisu samo loš dan, loš žrijeb ili nedostatak sreće čime se branimo godinama unazad, ne želeći da prihvatimo realnost. Užasno evropsko ljeto se čak već i zaboravilo sa startom novog šampionata, jer – tri dana svakog čuda je dosta – ali posljednji rezultati u Evropi su nas ponovo podsjetili da se najlošiji fudbal igra u Crnoj Gori.
I to je dijagnoza našeg pacijenta.
Stigla je najbolnija potvrda – Inter Eskaldes iz Andore se plasirao u grupnu fazu Lige konferencija, šampion te mikro države (da, upravo šampion države koju je naš šampion prije tri ljeta demolirao sa 3:0 u kvalifikacijama za Ligu šampiona (Atletik Eskaldes – Budućnost 0:3)) je napravio iskorak, pa smo na fudbalskoj mapi Starog kontinenta ostali u društvu apsolutno amaterskog San Marina.
Vrijeme opravdanja je prošlo, potreban je reset, jer rezulati crnogorskog fudbala nisu kriza rezultata, već kriza sistema. I tako je već 20 godina, što takođe ne želimo da priznamo.
Secirati problem crnogorskog fudbala je vrlo jednostavno i lako, treba samo malo zagrebati ispod površine, biti malo edukovan i znati šta rade mnogo bolji i pametniji od nas, što takođe ne želimo da prihvatimo, jer mi – Crnogorci – sve znamo najbolje i ponos nam ne dozvoljava da nešto iskopiramo sa strane.
Najveća odgovornost je na ljudima koji rukovode klubovima. To je polazna tačka. Godinama u crnogorski fudbal dolaze “eksperti” iz politike, javnih preduzeća i različitih društvenih oblasti, a za većinu njih klub nije životni projekat, nego – usputna stanica. Samo još jedna stavka u CV-ju. A fudbal ne može da bude usputna stanica, fudbalom morate da se bavite, jer je postao nauka i najveći biznis na svijetu.
Gdje su dugoročne strategije naših klubova? Gdje su petogodišnji (ili makar trogodišnji) planovi? Gdje je jasno definisan sportski sektor? Gdje su ozbiljni skauting sistemi? Gdje su ljudi koji će odgovarati za sportske odluke? Gdje je kontinuitet?
Treneri se mijenjaju. Igrači kruže. Uprave dolaze i odlaze. Strategija ne postoji. Svako ljeto je nova priča, a onda nas Evropa postavi tamo gdje stvarno pripadamo – na dno. Jer fudbal ne možete da prevarite. Fudbal vas uvijek postavi tamo gdje pripadate i vrati vam – prije ili kasnije – rad koji ste uložili i posvetili. Tako je vratio šampionu Andore, koja je sedam puta manja od Crne Gore…
Umjesto rada i planiranja, danonoćnog bavljenja fudbalom, imamo kukanje na sve strane, optuživanje da su drugi krivi i izbjegivanje pogleda u sopstveno ogledalo.
Naravno, da biste došli do dna, ne može samo jedna karika u lancu da bude loša. Odgovornost moraju da prihvate i treneri. Vrijeme je da otvoreno razgovaramo o njihovim kvalitetima…
Koliko njih se ozbiljno usavršava? Koliko njih prati razvoj savremenog fudbala? Koliko njih odlazi van Crne Gore da uči, posmatra treninge i izlazi iz sopstvene zone komfora? Znate priču da je Sesk Fabregas, koji je napravio malo čudo sa italijanskim Komom, išao u Norvešku da bi posmatrao treninge i šta to tamo radi Bodo Glimt.
A znate i onu priču da je Dragan Kažić, bivši šef stručnog štaba Budućnosti, koji je učestvovao u podizanju fudbala na Islandu, svojevremeno detektovao problem rečenicom:
“Evidentan je nestručan rad sa igračima. Došli smo u situaciju da se vraćamo na početke, kada je u pitanju taktički dio i učenje sistema igre”, rekao je Kažić 2017. nakon sjajne predstave, i neslavnog kraja, Plavih protiv Partizana pod Goricom.
Tada se digla prašina, treneri su se branili, Savez branio svoju struku, a šta smo novo vidjeli u crnogorskom klupskom fudbalu posljednjih 10-15 godina? Ili od te 2017?
Gotovo sve ekipe izgledaju kao da je vrijeme stalo negdje oko 2010. godine, kada je na Svjetskom prvenstvu sistem 4-2-3-1 djelovao kao posljednja riječ taktike. U ligi koja je razvojna, gdje bi treneri morali da napadaju, gledamo strah i kalkulacije. Fudbal bez hrabrosti. A fudbal nije isti juče i danas, a ne prije 10-15 godina i danas. Pa, pogledajte samo statističku sliku aktuelnog prvenstva – 29 golova na 20 utakmica!?
Treneri kruže iz kluba u klub, rezultati na domaćem nivou se mijenjaju minimalno, a ideje još manje. A kada je tako, “teren vas ne prepoznaje”, pa se neprijatno pitanje samo nameće: koliko crnogorskih trenera tržište van Crne Gore zaista želi?
Posao trenera nije samo da konstatuje da u Crnoj Gori nema određenog kvaliteta za nešto više. Posao trenera je da taj kvalitet stvara, unapređuje i iz postojećeg kadra izvuče više nego što drugi misle da je moguće. Ali za to je potreban mukotrpan rad – danonoćni.
Potpisnik ovih redova je ubijeđen da igrači Inter Eskaldesa nemaju veći kvalitet od igrača naših vodećih klubova. I to će braniti svuda i svugdje. Možda je utopija, ali dozvolite mi da tako mislim. Ako već nemamo kvalitet, kako to da igrači iz naše lige (Krstović, Osmajić, Adžić, Bulatović, Radunović, Tomašević, Vukotić, Roganović, Perović…) igraju na većem nivou. Ti momci nisu stvoreni negdje drugo, nego upravo u Crnoj Gori.
Odgovornost je, naravno, i na Fudbalskom savezu Crne Gore. Ne može jedan Savez nijemo da posmatra propadanje klupskog fudbala i lige koju direktno vodi. Lige bez adekvatne infrastrukture. Lige koja još nema VAR. Lige čiji se integritet godinama dovodi u pitanje. Lige u kojoj učestvuje klub i čiji je predsjednik u najvećem tijelu FSCG, a sankcionisan je od strane UEFA…
Poseban problem, a za koji FSCG ne želi da čuje (navodno su klubovi predavali inicijativu), je politika prema stranim fudbalerima. FSCG dozvoljava samo četiri stranca – tri u startnih 11, jednog na klupi. Godinama pokušavamo da “zaštitimo domaćeg igrača”. Rezultat – zatvoreno tržište.
Klubovi su osuđeni da prave roster na malom domaćem tržištu, a kada je ponuda mala, a potražnja velika – cijena raste. Osnova ekonomije. Koju su izgleda “provalili” samo domaći fudbaleri. Promijene boju dresa, podignu uslove, odigraju sezonu i narednog ljeta ponovo imaju dobru pregovaračku moć, bez obzira na učinak.
Ako zaista vrijede toliko koliko ih crnogorski klubovi plaćaju, gdje su ponude iz inostranstva? Prvo, nemaju potrebe da čekaju ino ponude, ostaju u zoni komfora, a iz zone komfora se ne može uspjeti. Za uspjeh u fudbalu je potreban glad.
Otvaranjem granica, kao što je to uradila Bosna i Hercegovina (Zrinjski, pa Borac su redovni u Evropi od tada) za igrače iz regiona koji nemaju ulogu stranca, razbio bi se ekonomski balon u kome određeni igrači vrijede mnogo više nego na otvorenom tržištu, dobili bismo veći kvalitet (o kome treneri pričaju da ga nema) lige, skauting bi imao veliku ulogu, a klubovi bi imali podlogu za kakav-takav rezultat.
🇦🇩 Andorra is off the list, we're down to 2/55!
— Football Meets Data (@fmeetsdata) August 27, 2026
❌ UEFA members that have never had a club in league/group stage of UEFA competitions:
🇲🇪 Montenegro
🇸🇲 San Marino pic.twitter.com/Vz9HQCJflz
Od nečega se mora krenuti.
Ne možemo istovremeno zatvoriti tržište, preplatiti prosjek i očekivati evropski rezultat. I ne moramo da gledamo daleko, dovoljno je da vidimo region i rezultate BiH (Borac iz Banja Luke je drugu sezonu zaredom u Ligi konferencije), kao i malog Celja gdje su organizacija, skauting i jasna sportska politika dali rezultat bez ogromnog budžeta.
Ovo nije kritika, ovo nije čin zlonamjernosti, kao što nije ni udžbenik na putu ka ozdravljenju, već samo posljednji vapaj grupe zaljubljenika u crnogorsko loptanje. Ili da radimo ili da ga zaključamo? Ove melanholije svima je dosta…
