GDJE SU I ŠTA RADE – Janko Miročević: Želio sam samo Budućnost, ništa me drugo nije zanimalo

Foto: Dejan Lopičić

Brže, brže. Gore glavu. Kontrola lopte. Stani, ne tako, da ti pokažem. Slušaj me. Gledaj, gledaj… I na taj način – pun elana, entuzijazma, neviđene energije, želje i volje, često i specifičnog povišenog tona – i danas, u 74. godini, Janko Miročević radi sa klincima. I to ga ispunjava. Uz porodicu i unučad, čini mu život ljepšim.

Legendarni as Budućnosti, u penziji je sedam-osam godina, ali ga to ne ometa da u Tološima, u čuvenom balonu Mela Damjanovića, prenosi znanje najmlađima. Kažu mnogi – a u prilog tome govore i činjenice – kada čika Janko kroz pokazne treninge sa nekim prođe osnove tehnike, taj zna fudbal. Što naravno ne znači da će igrati fudbal na vrhunskom nivou – jer put do profesionalca posut je trnjem.

To je ljubav, tako to objašnjavam. I prema fudbalu, ali i prema onome što radiš“, počinje razgovor za LOB SPORT Janko Miročević, svjestan da je takvih malo u fudbalu: „Kako nekad na početku karijere, tako i danas. Čak danas, vremenski, više radim sa djecom. Obučavam ih, učim osnovama, na njima je kasnije da uz kvalitetnu nadogradnju pokušaju da postanu igrači“.

HIPERPRODUKCIJA KLUBOVA I TRENERA JE ZLO FUDBALA

Kvalitetna obuka danas je rijetkost – u vremenu hiperprodukcije malih klubova (nekada školica fudbala), svakakvih trenera koji rade sa djecom i gledanja klinaca kroz mjesečne članarine – i to je jedan od razloga zbog čega je naš fudbal na niskim granama.

Kada smo Tonko (prim.aut. Ante Miročević, legenda Budućnosti) i ja pokrenuli školu fudbala, u Podgorici su radili još samo Milan Rogošić i Vero Muhamedović. Danas imamo milion klubova i to je zlo fudbala, problem sa kojim se srijećemo godinama. Zato i pored kvalitetnih uslova, nema igrača. A zašto nema igrača? Zato što nema stručnih ljudi koji rade sa djecom. Redovno pratim sve i vrlo je malo onih koji mogu djecu da nauče na kvalitetan način, da im daju pravu podlogu. Balša Božović je neko ko mi se sviđa kako radi sa najmlađima. Ima nešto, može da napreduje, a nema problem ni da posluša. Takođe Marko Vukčević, on je iskusniji od Balše u tom poslu, doveo sam ga u Budućnost, napreduje. On je zbog teške povrede morao nažalost da prerano završi karijeru, a bio je izuzetno radan i talentovan, i sreća da se ostvaruje u ovoj ulozi. Uvijek sam govorio – ne mogu početnici da rade sa djecom, treba iskusnija ruka tu, da ih usmjeri“.

SPORTSKA PORODICA MIROČEVIĆ

A do iskustva se ne stiže preko noći. Zna to i stariji od braće Miročević, familije koja sport ima u krvi. Uz brata Anta, stariji će se sjetiti i svestrane sportistkinje, sestre Ane – stonoteniserke, atletičarke i rukometašice.

Sport je nešto što nam je obilježilo živote. Igrali smo non-stop, družili se kroz sport, drugačija su to vremena bila”, objašanjava Janko, čija je fudbalska priča krenula iz čuvene Bijele zgrade i kvarta preko Morače.

Tu smo se doselili, a čekali su nas u istoj zgradi Zoran Filipović, Dragan Veljić, Mili Jovetić, Ljubiša Boljević… U Budućnost sam stigao 1961. godine sa Šekijem Elezovićem, tada najtalentovanijim dječakom, ne samo u Podgorici nego i šire. I eto i do dana današnjeg sam u fudbalu, dakle preko 60 godina od čega 50 i kusur dio Budućnosti”.

Do prvog tima Budućnosti morao je međutim zaobilaznim putem.

Najprije sam bio registrovan za Zabjelo, ali je prije mog seniorskog debija stigao poziv za vojsku i ja sam svoje prve seniorske minute upisao u Hajduk Veljku iz Negotina u Trećoj jugoslovenskoj ligi. Po povratku u Titograd, OFK Titograd me je zvao i tu sam bio tri sezone, sjajne godine… Sa bratom Antem, pa Draganom Pejovićem, Ahmetovićem, Paljevićem, Vujovićem, Nikezićem, Boljevićem, Martinovićem, Vujačićem, Abdovićem, Cacom Ljumovićem, Milem Čovićem…. Trener je bio Šanjo Ljumović. Kada vidite koliko je igrača kasnije otišlo u Budućnost, to je neki prirodan put bio – onda je jasno i kakav je OFK Titograd bio. Rado viđen gost na svim terenima, uvijek smo igrali čist, dopadljiv fudbal, otuda i nadimak romantičari”.  

UTICAJ BOŠKA JABUČANINA

Prirodan put je bio da se iz tadašnje filijale ode na najveći stadon, ali Janko je plavi dres obukao – slučajno.

Tada nije bilo lako doći u Budućnost. Trebao sam da idem u Bokelj, ali sam slučajno jednog dana sreo Boška Jabučanina, koji mi je rekao da će uradiiti sve da me dovede u Budućnost. Boško je bio čudo od čovjeka, neko ko je mnogo uradio i za fudbal i za kompletno društvo kroz svoje djelovanje. Rekao sam tada sebi sve ću da učinim da opravdam povjerenje i da ostanem što duže tu, ostavim trag”.

I već u prvoj sezoni naš sagovornik je odigrao sve 34 utakmice i bio jedan od najzaslužnijih za plasman Budućnosti u elitni rang jugoslovenskog fudbala. Sve to dalo je šansu najboljim crnogorskim igračima iz drugih gradova da kroz Budućnost vide Jugoslaviju.

Uz trenera Varagića, bio sam jedino pojačanje te godine. Defanzivni vezni, bez ijednog meča pauze, dobijao sam pohvale javnosti za učinak. I napravili smo veliki rezultat, kao što je napravljena i jedna sjajna generacija igrača, koja je kasnije tek pokazala koliko može”.

FINALE KUPA ZA PAMĆENJE

Nije se dugo čekalo na bljesak zlatne generacije titogradskih plavih – vraćamo se u 1977. godinu. Stadion Marakana i finale Kupa Maršala Tita pred – hroničari zapisuju – tačno 72.058 gledalaca.

Od čega sigurno 60.000 navija za nas”, sjeća se Janko i nastavlja: “Cijeli Titograd, ma cijela Crna Gora, je otišla za Beograd. Protivnik Hajduk, a mi motivisani da ispišemo istoriju protiv tada jednog od najjačih jugoslovenskih timova. Marko Valok nas je fantastično spremio, odigrali smo meč na vrhunskom nivou, pali tek nakon produžetka (prim. aut. 2:0 za Splićane – striujelci Luketin i Žungul). Ipak dočekani smo kao heroji, grad je tada živio za fudbal. Jer, realno kada se vratimo nazad, Budućnost nije imala mnogo uspjeha kao klub, zbog toga su dva finala Kupa (prvo 1965. i poraz od Dinama 2:1) najveća dostignuća. Evropa se igrala rijetko, sjećam se mečeva sa Panatinaikosom, pa sa nekim Šveđanima, ali rijetko baš. Pa i Dejova generacija, sjajnih fudbalera, nije dotakla evropske kupove, a npr Radnički, Sarajevo, Vardar, Olimpija, čak i Sloboda Tuzla… – imali su svoje evropske izlete, Budućnost baš i ne”.

Budućnost je u tom finalu Kupa nastupila u sledećem sastavu – svakako vrijedi napomenuti imena svih: Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić (Momčilo Božović), Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević (Dragan Vujović), Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević, Petar Ljumović. Trener: Marko Valok.

Sličnih poduhvata, dakle, nije bilo, ali ono što se pamti su pune tribine stadiona pod Goricom – 15.000, nerijetko i 20.000 ljudi, čuveno stajanje i sjajna atmosfera .

Za mene je to bilo ispunjenje snova. U mom gradu, u mom klubu, pred mojom publikom. I tako iz vikenda u vikend. Iz godine u godinu. Preko 300 mečeva sam odigrao u omiljenom dresu, pošteno, odgovorno, kažu drugi – bio odličan klupski igrač… Imao sam stav i kao igrač, i kasnije, i ponosan sam na sve urađeno. E sada jedna anegdota – znate da je Tonko prvi reprezentativac Jugoslavije iz redova Budućnosti, a mogao je da bude i Janko. Bio sam na ivici reprezentacije pred meč sa Rumunijom (6:4, 1977. godine), selektorska komisija Valok-Stanković me je cijenila, ali eto – izabrali su Trifunovića iz Partizana”.

SVE SAM IMAO U TITOGRADU

Da li je bilo ponuda da se ide vani, napravi inostrana karijera?

U jednom trenutku je Marko Valok htio da vodi Mojaša i mene u Tursku, ali je propao taj transfer. I bila je otvorena ponuda iz Amerike, sve dogovoreno praktično, ali nije mi se išlo. Možda bih zaradio, lagodnije živio u nekim trenucima, ali ne – ja sam imao sve ovdje. Kao igrač sam želio samo da igram za Budućnsot, ništa drugo me nije interesovalo“.

Stariji Miročević karijeru nije međutim završio u Budućnosti, već u svojoj drugoj ljubavi – komšijskom OFK Titogradu.

Slomio sam ruku protiv Rijeke u posljednjem kolu sezone 1982/83 koju sam odigrao odlično i tu je bio kraj. Zvao me je kasnije OFK Titograd da pomognem u misiji opstanka, sjećam se naslova u novinama ‘Dejo ide u Budućnost, Janko u Titograd’. Odigrao sam pola godine i priodno je bilo da  stavim tačku na karijeru, jer su dolazili mlađi, prije svih Refik Šabanadžović, koji se kasnije proslavio baš na toj poziciji zadnjeg manevarskog igrača”.

A na čuvenom Cvjetnom brijegu počela je Jankova trenerska karijera. I to nakon briljantnih riječi Dragana Šakovića “Janko, bolje mlad trener, nego star igrač”.

I ja sam zaista to tako shvatao. Moja želje su bile mlađe kategorije, ali namjestilo se da budem njegov saradnik na početku karijere. Značilo mi je to mnogo”.

Uz OFK Titograd – kada je u pitanju seniorski fudbal – radio je kao prvi trener u Lovćenu, Iskri, naravno u Budućnosti – i kao prvi trener i kao saradnik.

Jasno je da rezultatski ne mogu bit zadovojan urađenim, ali budite sigurni – nisam ostavio potop nigdje. Ostajali su oformljeni igrači, ali i kvalitetna podloga za budućnost”.

RAD SA MLAĐIMA JE MOJ ZNAK PREPOZNAVANJA

Jankova zaostavština crnogorskom fudbalu je međutim rad sa mlađim kategorijama. Kroz Budućnost, ali i kroz školu fudbala Junior, koju je 1989. pokrenuo sa bratom Antem.

U radu sa klincima sam pronalazio sebe. I na taj rad sam najponosniji. Iz loših uslova, treniranja po svakakvim salama, kaljugama, napravili smo mnogo igrača… Kasnije ih oblikovali kroz klub, pa ih je srećom preuzimao najčešće Slavko Vlahović… Pomenuću neke koji su prošli kroz naše ruke, a vi ocijenite kakve su karijere napravili, a ja mislim da su mogli pojedinci i više – Ćiro Raičević, Rade Petrović, pa Simon Vukčević, Burzanovići, Luka Pejović, Neco Vuković, pa Delić, braća Božović, Petar Vukčević, Darko Marković, Giga Vuković, pa Vešović, Điđo Vukčević, Raspopović… Do 2000. godine bili smo nosioci fudbala u Podgorici, sva ova djeca koju smo pomenuli, a ima ih naravno još mnogo, prošli su osnove kod nas. Zato uvijek kažem – ja sam od Budućnosti dobio što sam tražio, ali smatram i da sam joj vratio, poštenim radom i rezultatima”.  

Kako danas vidite Budućnost – znamo da ste redovno na tribini, da pratite, ali i da ste razočarani?

“I više nego razočaran. Kvalitetom fudbala, struke, svim. Nevjerovatno kakav se fudbal igra kod nas. Ne znam šta treba da se uradi da bi bilo bolje, akademija fudbala je dobra stvar, ali mora ranije da se krene, a ne sa 16 godina – to su u Evropi oformljene ličnosti i igrači”, jasan je Miročević.

PIŽON, ZLATKO VUJOVIĆ, TONKO I LOKALNI MAJSTORI

Najteži direktni rival?

Prvi put sam flastera igrao na Pižonu. Bio je strašan igrač. Izuzetno nezgodan za čuvanje je bio i Zlatko Vujović, pa Zoran Filipović, Dule Savić, Halilhodžić – sve sami krem jugoslovenskog fudbala tog vremena”.

Najbolji saigrač?

Brat Ante, bez konkurencije u tom periodu. A malo ko to zna – Tonko je tek sa 15 godina počeo fudbal da igra. Neko će reći kasno, ali eto – ima i drugačijih primjera”.

Najbolji igrač u istoriji Budućnosti?

Ne mogu se odlučiti za jednog, nema šanse. Tonko u svom vremenu, Dejo kao suvi genije u svom, ali i Peđa Mijatović kao igrač izuzetne radne etike, profesionalac velikih igračkih kvaliteta”.

Najbolji trener u istoriji Budućnosti?

“Dragan Šaković”.

Ko su bili najbolji lokalni igrači, majstori sa ulice, koji nisu uspjeli da naprave zapažene karijere, a imali su – naizgled sve?

Talenat kao Šeki Elezović nije postojao. Cakani Pajović je bio novi Džajić. Takođe i Miki Ivanović je bio sjajan tada. Međutim nije im se poklopilo”.

NAJTEŽI JANKOV ZADATAK

Godine iskustva, uvijek otvoren u razgovorima, spreman, ali i zatečen kada smo mu postavili zadatak da sastavi idealnih 11 Budućnosti. Sa njim na klupi.

Teško pitanje, težak zadatak. Toliko je dobrih igrača prošlo kroz Budućnost i prije i posle moje generacije, ostavilo trag“, govori Janko. „Pokušaću da sastavim tim od onih koje pamtim, koje sam gledao, uz uvažavanje i onih ranije koji su u teškim vremenima pronosili slavu Budućnosti, kao što su Gardašević, Savković, Rašović, Šaković, Gano Ćerić, Baćko Pavlović, Mišo Folić, naravno i onih prije njih… Pa u godini kad smo ušli u elitu, za taj uspjeh sam posebno vezan, Bajica Martinović, Gilić, Maco Rogošić, Milan Čalasan… Uz ove koje sam naveo, a vidite da na tri pozicije imam zamjene, zaista moram pomenuti i Mirka Radinovića, Žarka Vukčevića, Vaska Jovanovića, Nikolu Jovanovića, Mojaša Radonjića, Rada Vešovića, drugog Brnovića, Lekovića…“.

ŠPACOVE RIJEČI: AJME MENI JANKO…

Miročević je kroz trenersku karijeru sarađivao sa brojnim stručnjacima…

Bio sam saradnik Draganu Šakoviću, sa kojim sam se savršeno razumio, pa Mojašu Radonjiću, Tonku naravno, Voju Gardaševiću, Milanu Rogošiću, Špacu Poklepoviću… Od svih sam mnogo naučio, upijao sam sve, koristio kasnije u radu. Ispričaću vam jednu anegdotu vezanu za Stanka Poklepovića. Pratio sam njegove treninge, želio da vidim način rada nekoga ko je došao sa strane. Nakon treninga govorio mi je ‘Ajme meni Janko, ća je ovim kolegama, di su oni’, čudivši se što niko više ne dolazi na treninge. Bio je vrhunski trener, još bolji čovjek, cijenio me je, dozvoljavao mi da vodim treninge, što je za mene tada bilo izuzetno iskustvo, čast i privilegija, jer je to bila generacija Deja Savićevića, Peđe Mijatovića, Grofa Božovića, Željka Petrovića, braće Brnovića, Lekovića…“, sjeća se Miročević.

A OD PLATE – ZASTAVA

U fudbalu – posebno evropskom – danas se vrti mnogo novca. Kako je to nekad bilo?

“U tim zlatnim vremenima Budućnosti, kada smo igrali finale Kupa, bili smoza to vrijeme dobro plaćeni, imali duplo veće plate od ljekara, nije to malo. Ja sam npr 1981. godine od prve plate kupio novu Zastavu. velika stvar tada”, sjeća se Miročević.