Biti navijač za života je neobjašnjivo onima koji to ne nose i osjećaju u sebi.
Pripadnost, lojalnost, ljubav i strast – četiri su elementa od kojih su sačinjene najiskrenije pristalice nekog kluba. Ovo je priča o jednom takvom, čiji je podvig vrijedan dubokog naklona u svijetu koji je glavna pokretačka tema ovog teksta.
Fabricio Perota po struci je advokat. Rođen je ranih 70-ih godina u Bustu Arsiciju, provinciji Varezea u Lombardiji. Još od malih nogu zavolio je ludo jedan klub – Milan. I danas sa Rossonerima uspisao jednu stranicu navijačke istorije.
Perota je u nedanoj utakmici protiv Bolonje gledao svoj voljeni klub 1.000 puta u životu!
Brojao je avokat godinama, loveći pomenuti cilj, koji je i ostvario na San Siru u subotu. A sve je počelo krajem maja davne 1981. godine u remiju Milana i Lacija 1:1. Bilo je to u Seriji B…
“Valter Novelino postigao je sjajan gol. Potom je izjednačio bivši igrač Milana Alberto Bigon, koji je bio jedan od protagonista 10. skudeta Milana dvije godine ranije. Bile su to godine uspona i padova, a ja sam bio premlad”, prisjeća se Perota u razgovoru za sajt Storie Rossonere, a koji je godinama bio dio navijačke grupe Fossa dei Leoni, prvih ultrasa u Italiji.
Prirodno pitanje, koje se nerijetko postavlja navijačima – kako je sve počelo…
“To je ljubav rođena na neobjašnjiv način. Iako je bio simpatizer, nije mi je prenio otac, ali je bila velika ljubav od samog početka. Počeo sam da pratim Milan još dok je bio u drugoj ligi, a onda svjedočio usponu do vrha svjetskog fudbala. Nisam počeo da navijam zbog trofeja, naprotiv. Bio sam uz klub u Madridu i Barseloni, Beču i Atini…”, prisjeća se Italijan.
Naravno, gledao je razbijanje Barselone na grčkom tlu, gdje je Dejan Savićević postao besmrtan.
Već pet decenija s prijateljima prati svoj klub te je živi svjedok ogromnog dijela puta italijanskog velikana kroz svoju bogatu istoriju. Od stadiona do stadiona, ekipe do ekipe…
“Svojevremeno sam bio zaljubljen u Marka Heitlija, Engleza nadimka Atila, koji je u oktobru 1984. godine nadskočio Fulvija Kolovatija i postigao gol koji je ponovo obojao San Siro u crveno-crno. Potom, nekoliko sezona kasnije, stigao je Silvio Berluskoni i njegov holandski Milan. Eskadrila, koja je ušla u istoriju i legendu, a koja me je natjerala da putujem i uživam u pobjedama svog kluba duž svijeta. Vidio sam osam evropskih finala od 1989. godine do danas. Emocije, koje ću uvijek nositi sa sobom”, naglašava Perota.
>>> Probuđeni, rođendanski duh Marka Heitlija
Prešao je mora i mora kilometara te svjedočio, između ostalog, titulama šampiona Evrope u Mančesteru 2003. i Atini 2007…
“Da, bio sam na Teatru snova (Old Trafordu) kada smo pobijedili Juventusu nakon penala u prvom i do danas jedinom italijanskom finalu Lige šampiona. Takođe, bio sam iza gola u Atini četiri godine kasnije, na kojem je Pipo Inzagi postigao gol za vođstvo”.
Ukupno 43 godine bezrezervne i bezinteresne, čiste ljubavi prema crveno-crnim bojama jednog od najvećih klubova koje je fudbal ikad dao.
“Velika je to ljubav, koju sam sa radošću prenio na svoju kćerku Benedetu”, zaključuje Perota, koji će nastaviti da bodri Milan i u godinama koje slijede.
Jer, rezultat je trend – ideal je vječan.
