Već godinama njegove televizijske analize u Hrvatskoj izazivaju miks oduševljenja i saglasnosti s jedne, ali i kritike i negodovanje s druge strane, što je sam po sebi pogodak u centar posla kojim se bavi.
Joško Jeličić definitivno je posebna, originalna ličnost u hrvatskom fudbalu, čiju je vrijednost svojim analizama i beskompromisnim ocjenama kao stručni konsultant HRT-a podigao na nivo vrijedan evropskih dometa.
>>> FOTO Ulcinjska bajka kroz objektiv Lob Sporta
Nekadašnji vezista iz Solina premijerno je posjetio Ulcinj i upotpunio treći Mundijal prijateljstva, što je je bio svojevrsni zicer za Lob Sport da s njim zaplovi kroz brojne teme. Utisci su, sasvim logično, podijeljeni na samom startu interesantnog razgovora.
“Trebao sam u Ulcinj da dođem prošle godine, ali su me obaveze spriječile. Međutim, ove godine zapravo došao zbog ovoga što sam doživio. Toliko veličina sa prostora bivše države, toliko osvajača medalja, toliko sportista i zdravih ljudi. To je ono što te puni energijom i što te miče od svih negativnosti koje živimo na svim ovim prostorima. Zato sam srećan što sam tu.
Isto tako, ljubaznost domaćina, svih stanovnika Ulcinja – to je jedan nivo koji nisam dugo osjetio. Prema tome, ono što minimalno mogu jeste zahvaliti se svim tim ljudima, Pavlu Pepđonoviću kao organizatoru, jer ovo gostoprimstvo koje smo svi ovdje osjetili sigurno se teško može negdje doživjeti“, istakao je u uvodu Jeličić.
>>> PAVLE PEPĐONOVIĆ ZA LOB SPORT: “Nismo svjesni ovoga, emocija i ljubav trepere u zraku”
Njegova uloga na javnom hrvatskom servisu postala je praktično antologijska i teško je zamisliti tamošnji fudbal bez njegovih prefinjenih, a često i kontraverznih začina.
“Ovaj posao koji sada radim upravo radim na način da se dobro pripremim, da pratim sve, argumentujem i da kažem ono što mislim bez obzira hoće li se neko složiti ili ne. Fudbal je jako zahvalan po tom pitanju jer svako ima pravo na svoje mišljenje. Nema egzaktne istine osim osim rezultata. Dakle, svako ima svoje oči, vidi nešto na način na koji želi i, na kraju krajeva, komentariše kako vidi. Nemam problem s tim jer znam koliko se dajem u tom poslu”, naglasio je nekadašnji fudbaler, koji je uživao u društvu proslavljenih regionalnih sportista i trenera.
Zanimljivo, Jeličić je praktično ponikao u splitskom Hajduku, s kojim je osvojio jugoslovenski i hrvatski Kup 1991. i 1993. te između toga domaću titulu šampiona 1992. godine. Međutim, potom dolazi do šokantnog transfera u tadašnju Croatiju, odnosno Dinamo. S Modrima je četiri puta pokoravao hrvatsko prvenstvo 1993. u prvo i 1998, 1999. i 2000. u drugom mandatu, uz ukupno tri podignuta trofeja Kupa 1994, 1998. i 2001. godine.
Međutim, njegov tadašnji prelazak sa Poljuda na Maksimir i nakon 31 godine izaziva podjele između dva zakleta suparnika.
“I dan danas, na manjem nivou, trpim te posljedice. Međutim, to je bila moja odluka jer sam išao tamo gdje sam mislio da će mi biti bolje. Imao sam ženu i malo dijete, brinuo o svojoj egzistenciji. Sportski vijek fudbalera je jako kratak i u tom kontekstu mislim da sam napravio dobar potez. Takođe nemam problem s tim”, hladnokrvno je poentirao Jeličić.
Dvije sezone, od 1995. do 1997, sagovornik Lob Sporta proveo je u Sevilji, gdje je, između ostalog, dijelio svlačionicu s brojnim fudbalskim zvijezda poput Bebeta, Davora Šukera, Dejana Petkovića, Joze Maurija te aktuelnog selektora Crne Gore Roberta Prosinečkog, s kojim Jeličić njeguje prijateljstvo još iz tog vremena.
Prirodno, zanimalo nas je njegovo viđenje Robijevog staža na klupi Hrabrih sokola do sada.
“Nisam gledao nijednu utakmicu Crne Gore pod Robijem. Nisam dobar sagovornik po tom pitanju zato jer jako volim Robija, mi smo prijatelji, pa bih bio maksimalno subjektivan, a kao što sam i rekao nisam gledao utakmice. Ono što nas veže je veliko prijateljstvo. Robi je sjajan čovjek. O igračkim kvalitetima i karijeri je bespredmetno pričati.
Želim mu da napravi rezultat, iako je jako teško. Treba biti realan s obzirom na kvalitet lige, probleme i infrastrukture. Slično je i u Hrvatskoj, posebno u smislu infrastrukture. Međutim, treba mu dati vremena. Pogotovo u reprezentaciji. Jer, biti trener u klubu i selektor u reprezentaciji dva su različita posla.
Trener kada ima ekipu na okupu može da radi, stvara procese i radi na automatizmu. S druge strane, reprezentacija je jako kratak prostor za bilo što. Nemaš dovoljnu širinu kvalitetnih igrača bez obzira ko bio selektor”, istakao je strijelac 38 golova za Hajduk u 158 utakmica te 36 pogodaka za Croatiju/Dinamo u 133 susreta.
Jeličić je cijelo vrijeme iz prvog reda svjedok svih mundijalskih uspjeha hrvatske fudbalske reprezentacije, odnosno jednog srebra 2018. i dvije bronze 1998. i 2022. godine. Usljedilo je pitanje koji je to uspješni recept komšija…
“Da ja ili bilo ko to zna uzeli bismo lovu na to. To je jedan fenomen ili oksimoron s obzirom na ulaganja ili na kvalitet lige, infrastrukturu – rezultati su apsolutno druga krajnost. Da je uvijek bilo i biće vrhunskih mladih igrača, materijala, to sigurno. Međutim, mislim da to sve obilježava zapravo taj domoljubni naboj obzirom da smo mlada država. Oni prvi Vatreni 1998. su pokrenuli jednu lavinu, imali veliku ostavštinu koju su prenijeli na nove generacije. I zato kod nas postoji kult reprezentacije.
Svakom našem dečku, koji navuče reprezentativni dres, to je svetinja i on se osjeća ponosnim. Vidimo to na primjeru jednog Luke Modrića. Na stranu njegov igrački kvalitet. U 40. godini imati takvu želju igrati za svoju državu – to je primjer, to je putokaz. I to, zapravo, najviše nedostaje svim drugim reprezentacijama s ovih prostora.
To nas je nosilo i nosiće ovi igrači koji trenutno igraju, da i oni prenesu svoju ostavštinu na generacije koje dolaze. Hrvatska reprezentacija je stvarno jedan veliki brend, zapravo najprepoznatljiviji naš brend u svijetu. Takođe, u tom kontekstu, mislim da država nije dovoljno vratila fudbalu – krajnje vrijeme je da to vrati”, podvukao je Jeličić.
Njegov 31 godinu mlađi imenjak, Joško Gvardiol, osim što je zvanično najskuplji defanzivac u istoriji fudbala (90 miliona eura), apsolutna je senzacija svjetskog fudbala. Bez pretjerivanja, jedan od najboljih igrača Mančester sitija, a time i u uskom krugu samog planetarnog krema.
Produkt Dinama i bivši igrač Lajpciga oduševljava u dresu šampiona Engleske. Jeličić apostrofira jednog čovjeka koji je najzaslužniji za nevjerovatan razvoj i uspon 22-godišnjeg Zagrepčanina.
“Za mene je Pep Gvardiola najbolji trener u istoriji fudbala. To mi mišljenje nikad i niko ne može promijeniti. Znam da živimo u vremenu prljave tehnologije gdje svako ima pravo sjesti u ugao svoje sobice i pljunuti po ‘ćelavoj prevari’. Ja to sve poštujem, jer tog mediokriteta ima hrpa. On je najbolji trener u istoriji i najbolja stvar koja se Jošku dogodila jeste da je došao kod takvog trenera.
Jer, mi sad svi ovdje možemo lamentirati koliko god hoćemo koju to poziciju igra Gvardiol – to niko ne zna. Jel to bek, jel vezni, jel osmica ili krilo… To je nešto što njemu pruža zalog s obzirom da je on 2002. godište. Zamislite Joška Gvardiola sa 28 ili 30 godina, pa on može da igra što god želi.
Siguran sam da ga staviš na bilo koju poziciji u današnjem fudbalu da bi to bio top nivo. To je ono što mu daje Pep Gvardiola. Jer, on nije bio ovakav igrač prije godinu dana. Bio je ogroman potencijal, to se vidjelo odmah. Na kraju krajeva plaćen je 90 miliona eura. Međutim, rad sa Pepom će ga odvesti vjerovatno tamo gdje ni on nije mislio da će doći”, oduševljeno je konstatovao akter Mundijala prijateljstva.
Potom je na red došla njegova uža specijalnost – HNL, koji bi bez njega i njegovih nastupa bio puno siromašniji i bezbojniji. No, realnost je drugačija, a brojke pokazuju da se hrvatsko prvenstvo gleda više čak i od – Lige šampiona.
“Iskreno, radim našu ligu i volim je najviše na svijetu. To je najgledaniji televizijski proizvod u Hrvatskoj bez obzira što neko misli. Gledanija je utakmica Istra – Slaven Belupo nego Liga šampiona i hvala Bogu da je tako. Ja ću napraviti sve sa svoje strane da promovišem našu ligu, ali istina je bitno drugačija.
Ozbirom na odliv u globalizaciji svih onih koji nešto vrijede, traže svoje mjesto pod suncem u ligama petica i vani, idući za svojom egzistencijom logično je da kvalitet opada. Međutim, konkurentnost je sada na nivou i zato je zanimljivija”, objektivno sagledava prva strijela HRT-a.
Na kraju se nametnulo vječno pitanje – nastavak dominacije Dinama ili titula Hajduka nakon gotovo 20 godina? Usljedila je detaljna analiza, kroz koju je Jeličić jednostavno otvoreno i bez zadrške rekao što misli o konačnom epilogu hrvatskog prvenstva, u kojem splitski Bili nakon 10 utakmica imaju četiri boda više od Rijeke i Modrih.
“Hajdukovi navijači su vjerovatno navijači koji su najviše patnje prošli u istoriji fudbala obzirom na ljubav koju imaju i iracionalnost koja ih uvijek vodi, ali reći ću konrektno – Hajduk ne može biti prvak jer je Dinamo prejak. Bez obzira na vodeću poziciju i četiri boda prednosti, bez obzira što su pod Đenarom Gatuzom dobili stabilnost i mentalitet. Ono, ne moraš izgubiti, igraj na nulu… Recimo, sad su dobili Slaven Belupo 2:0 u očajnoj utakmici, ali su je dobili. Prije bi je u pravilu gubili.
Gatuzo je donio rad, disciplinu u svlačionici, igrači ga obožavaju jer je pošten prema svakome. To je najvažnije, jer igrač bilo da igra ili ne igra, ako osjeti da je trener pošten prema njemu, to generiše dobru atmosferu, pobjede generišu jačanje samopouzdanja, bolje treniranje, navijačima je draže da dolaze na stadion, iako to njima nikad nije problem.
Međutim, gledajući dugoročno, ovo je trka na 36 utakmica. Dinamo ima preveliku širinu i kvalitet. Doduše, ima problem zbog igranja na dva kolosjeka u prvenstvu i Ligi šampiona. Ipak, na još 26 utakmica mislim da će Dinamo biti prvi, ali Hajduk apsolutno treba da nastavi to što radi, iako nema tu potrebnu širinu.
Bilo bi dobro da klub pomogne Gatuzu tokom zimskog prelaznog roka i pokuša da pronađe neke dodatne kvalitetne igrače, posebno u samom napadu jer Marko Livaja ne može sam”, upozorio je i istovremeno udjelio savjet ljudima na Poljudu.
Luka Modrić fudbalska je istitucija koja je uspjela na klupskom i reprezentativnom nivou nevjerovatnom karijerom, koja još traje, da nadmaši sve fudbalere s ovih prostora. Međutim, pravo pitanje jeste kako Hrvatska uspijeva da, iznova i iznova, pronađe bisere i lansira ih u orbitu.
S toga smo bili znatiželjni da čujemo koji su to igrači koji dolaze, a koji su zapali za pedantno oko našeg sagovornika iz Ulcinja. Odgovor je stigao ekspresno…
“Imaju dva Sučića. Mislim da već sada oni prave razliku, čak i na reprezentativnom nivou. Ono što je njihova prednost da odrastaju u reprezentaciji uz senatore Modrića, Ivana Perišića… Još uvijek možda nisu na baš tom nivou, ali im je važno njihovo mentorstvo kako bi se lakše nosili s tim pritiskom. Jer, reprezentacija je uvijek priča za sebe.
Međutim, Luka Sučić iz Real Sosijedada ogroman je potencijal i biće top klasa. A mali Petar Sučić iz Dinama – upamtite to ime. Volumen, intezitet, kvalitet. Nedavno je protiv Monaka u Ligi šampiona istrčao 13 kilometara. Igra u visokom intezitetu, a ima svega 21 godinu.
Talenti će uvijek dolaziti, ali nažalost to nije baš plod sistema nego upravo onog što nam je Bog dao na našem podneblju, ali i cijelim ovim prostorima”, zaključio je Joško Jeličić sjajn razgovor za Lob Sport.
