Novogodišnji projekat Lob Sporta u uvodu 2026. donosi istorijat 15 crnogorskih fudbalskih stogodišnjih klubova. Misija, kroz koju čuvamo i baštinimo tradiciju domaćeg loptanja dugu preko jednog vijeka, a na koju naša država treba da bude ponosna i njeguje nasljeđe sopstvenog loptanja.
Crnogorsko primorje kroz istoriju je bila važna evropska poveznica, pa je samim tim svaki novitet iz modernijih zemalja svijeta prvo dolazio u primorske gradove.
Nije takav proces zaobišao ni Bar, lučki grad podno Rumije koji je upravo zahvaljujući svojoj, možemo slobodno reći vjekovnoj vezi sa Italijom dobio i prvu fudbalsku loptu.
Kada je “krpenjača” stigla među Barane, stidljivo, ali sa entuzijazmom krenula je da se piše prava mala istorija Fudbalskog kluba Mornar, još jednog crnogorskog stogodišnjaka. Pa da krenemo…
POČECI, USPONI I PADOVI
Iskra fudbala u Baru dogodila se 1921. godine kada je student Andrija Perović iz Italije donio prvu fudbalsku loptu. Osnovao je Fudbalski klub Četnik, sastavljen od radnika i mještana, u kojem je bio i igrač i trener.
Ubrzo je osnovan i Željezničar, klub radnika depoa na Pristanu. Nakon više međusobnih utakmica i teških poraza od jačih klubova sa Cetinja, ova dva kluba odlučila su se na spoj i 1923. nastao je Crnojević.
Crnojević je registrovan 1924. pri Splitskom nogometnom podsavezu i nosio je crvene dresove. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Vihora iz Budve i pobijedio 3:2, uz het-trik Andrije Perovića. Klub je brzo stekao popularnost i postao simbol Bara.
Podatak da su za Budvu tadašnji igrači krenuli barkom i veslali do jutra, odigrali utakmicu, te se na isti način vratili u Bar dovoljno govori o sportskom duhu.
Najveći uspjeh ostvario je 1926. plasmanom u finale Kupa Crne Gore. Igrao je i međunarodne utakmice protiv engleskih mornara i klubova iz Albanije.
Osnivanjem Cetinjskog podsaveza 1930. raste interesovanje publike i medija. Crnojević učestvuje u prvenstvima i kupovima, bilježi pobjede i poraze, a posebno se pamte teška gostovanja u Skadru, često praćena incidentima.
Krajem tridesetih klub zapada u krizu, ali je povremeno obnavljan. Tokom Drugog svjetskog rata, pod italijanskom okupacijom, fudbal se i dalje igrao. Rat je, međutim, odnio živote više igrača kluba, da bi nova obnova došla 1945. godine.
TEŠKI POSLIJERATNI DANI I NOVA GENERACIJA
Poslije rata, fudbal u Baru se obnavlja kroz klubove Jadran i Obnova. U teškim uslovima, bez opreme i infrastrukture, klub 1948. mijenja ime u Tempo što je bio nadimak komunističkog revolucionara i jednog od osnivača Fudbalskog kluba Partizan Svetozara Vukomanovića.
Međutim, ubrzo je došlo do zabrane korišćenja imena tadašnjeg narodnog heroja zbog loših rezultata, pa početkom 1949. klub dobija ime koje nosi i dan danas – Mornar.
Međutim, to nije bilo posljednje mijenjanje imena. Godine 1956. Mornar se spaja sa Slogom iz Starog Bara (o čijoj istoriji možete pročitati u posebnom novogodišnjem tekstu) i tada nastaje FK Bar. Klub se takmičio u podsaveznim ligama, ali uz česte prekide prvenstava i odustajanja ekipa. U tom periodu stasava Danilo Dano Delibašić, kasnije proglašen za najboljeg fudbalera iz Bara svih vremena, u čiju čast se i danas organizuje memorijalni turnir.
Takmičenje je krenulo u Republičkoj ligi Crne Gore, a finansija gotovo da nije bilo. Putovalo se kamionima, spavalo po stanicama i privatnim kućama. Uprkos povremenim uspjesima, klub je često završavao na dnu tabele i sredinom pedesetih privremeno prestaje s takmičenjem.
Iako su rezultati bili skromni, ovaj period čuva kontinuitet fudbala u Baru i postavlja temelje za kasniji povratak identiteta i vraćanje na fudbalsku mapu.
RASPAD JUGOSLAVIJE I TROFEJI
Pred početak sezone 1991/92. klubovi iz Hrvatske i Slovenije napustili su jugoslovenska takmičenja, a tokom drugog dijela sezone isto su učinili i klubovi iz Bosne i Hercegovine i Makedonije. Time je rasformirana Međurepublička liga, a umjesto nje formirana je Treća liga.
Mornar je sezonu započeo sa Aleksandrom Milićem na klupi, ali je zbog slabih rezultata kasnije angažovan Dragan Šaković. Takmičenje je završeno na 15. mjestu od 18 klubova, sa 25 osvojenih bodova, što je značilo ispadanje u Republičku ligu Crne Gore, tada četvrti rang. Nakon neuspjeha, dugogodišnji predsjednik Petar Perović i potpredsjednik Predrag Đurišić podnijeli su ostavke, a ekipu je preuzeo Vasilije Milošević.
Nakon raspada SFR Jugoslavije i formiranja Savezne Republike Jugoslavije u aprilu 1992, Republička liga Crne Gore postala je treći stepen takmičenja.
Klub je prestao da se takmiči, a odlučeno je da se spoji sa Lukom Bar tada trećeplasiranom ekipom iz prethodne sezone. Na klupu je sjeo Dragan Stojanović, dok je Milošević postao direktor kluba. Među povratnicima bio je i golman Željko Kaluđerović, prvak Evrope sa Crvenom zvezdom 1991. godine.
U sezoni 1993/94. Mornar je završio drugi, iza Iskre, i izborio baraž za plasman u Drugu B ligu. Skender Bišević bio je treći strijelac lige sa 25 golova. U baražu je savladana Župa, ali je put ka višem rangu zaustavljen protiv Borca iz Banjaluke.
Sezona 1994/95. donijela je veliki uspjeh. Sa 23 pobjede, sedam remija i četiri poraza, Mornar je osvojio titulu prvaka Crne Gore i prvi put u istoriji izborio plasman u Drugu saveznu ligu. Kruna uspjeha bila je dupla kruna – u finalu Kupa Crne Gore, na stadionu pod Goricom, savladana je Crvena stijena sa 2:0.
Naredne sezone Mornar je zbog neuslovne Topolice domaće utakmice igrao van Bara. Nakon četiri uzastopna poraza, Stojanović i njegov pomoćnik Branko Davidović podnijeli su ostavke, a ekipu je preuzeo Branko Milačić. Teška finansijska situacija, nedostatak opreme i elementarnih uslova ostavili su dubok trag, Mornar je sezonu završio na posljednjem mjestu, sa svega osam bodova, i ispao iz lige.
Nakon ispadanja iz Druge lige, Mornar je ostao bez gotovo kompletnog tima. Trenersku klupu preuzeo je Mladen Vukićević, uz pomoć Željka Kaluđerovića i Nenada Vučkovića, a u Bar su se vratili brojni bivši igrači. Iako je prvi dio sezone završen na šestom mjestu, loš nastavak donio je pad na posljednje, 16. mjesto i ispadanje u Južnu regiju.
Pred sezonu 1997/98. predsjednik kluba postao je Marko Milošević, a trener Svetozar Vujović. Mornar je sezonu u Južnoj regiji završio na četvrtom mjestu. Godinu kasnije uslijedila je reorganizacija kluba, oslanjanje na omladinski pogon i treće mjesto u ligi. Ipak, 1999. donosi veliki uspjeh mlađih kategorija. Pioniri su osvojili titulu prvaka Crne Gore, a zbog NATO agresije proglašeni su i prvacima Savezne Republike Jugoslavije.
Sezona 1999/2000. bila je istorijska.
Mornar je ostvario sve pobjede, bez primljenog gola, postigao 84 pogotka i ekspresno se vratio u Crnogorsku ligu. Već u sezoni 2000/01. osvojena je treća titula prvaka Crne Gore i izboren drugi plasman u Drugu ligu, uz rekordnih 106 postignutih golova i veliku posjećenost na stadionu Topolica.
U Drugoj ligi Srbije i Crne Gore – zona Jug, Mornar se ustalio u vrhu. Sezonu 2001/02. završio je kao treći, sa najviše datih golova u ligi, a Nenad Nenezić bio je najbolji strijelac prvenstva. U narednim sezonama klub je prolazio kroz česte promjene trenera, finansijske probleme i veliki igrački promet, ali je uspijevao da sačuva drugoligaški status.
Posebno dramatična bila je sezona 2003/04, obilježena nizovima bez pobjede, prekidom utakmice protiv Petrovca i baražom za opstanak, u kojem je Mornar eliminisao Lovćen.
I naredne sezone klub je vodio borbu za opstanak – uz čak četiri promjene trenera, Mornar je završio deveti i kroz baraž protiv Gusinje sačuvao mjesto u ligi.
BARANI U NEZAVISNOJ CRNOJ GORI
Nakon referenduma o nezavisnosti Crne Gore i formiranja Prve lige sa 12 klubova, Mornar nije uvršten u novo takmičenje i ispao je u Drugu ligu.
Nakon ispadanja, predsjednik Upravnog odbora Gavrilo Radulović podnio je ostavku, a klub je ostao bez većeg broja igrača. U sezoni 2006/07. Mornar je završio jesenji dio na osmom mjestu, a tokom pauze potpisan je sponzorski ugovor sa ruskom kompanijom Gas Line Montenegro, koja je finansijski stabilizovala klub i dovela veći broj mladih ruskih igrača. Uprkos tome, loši rezultati u nastavku prvenstva doveli su do novog ispadanja, ovog puta u Južnu regiju.
Tokom ljeta 2007. došlo je do unutrašnjih sukoba u klubu i dvovlašća u upravljačkim strukturama, uz spor sa kompanijom Gas Line Montenegro oko vlasništva. Uprkos problemima, Mornar je u sezoni 2007/08. ostvario odlične rezultate u Južnoj regiji, završio prvenstvo na prvom mjestu, osvojio Kup Južne regije i Kup Nikša Bućin, te se vratio u Drugu ligu.
Na početku sezone 2008/09. ruski vlasnici dodatno su ulagali u klub – kupljena su dva autobusa, renovirane svlačionice, a ekipa je obavila pripreme na Zlatiboru i u Kolašinu. Dovedeno je nekoliko igrača iz Prve lige, a trener je bio Vojislav Pejović. Mornar je do kraja jesenjeg dijela bio peti na tabeli i stigao do četvrtfinala Kupa Crne Gore, ali je Pejović smijenjen zbog nezadovoljavajućih rezultata u odnosu na ulaganja.
Nakon njegovog odlaska uslijedili su ozbiljni problemi – ruski vlasnici su napustili klub, finansije su presušile, trener Mladen Vukićević je podnio ostavku, a sezona je nastavljena uz pomoć Opštine Bar. Ekipa je ipak završila treća i izborila baraž, u kojem je eliminisala Jezero i prvi put u istoriji se plasirala u Prvu ligu.
LUTANJE IZMEĐU DRUGOG RANGA I ELITE
U sezoni 2009/10. Mornar je debitovao u Prvoj ligi, ali uz brojne turbulencije. Zbog administrativnih propusta izgubili su bodove, a tokom sezone promijenjena su tri trenera. Klub je završio deseti i kroz baraž protiv Bratstva uspio da sačuva prvoligaški status.
Sezona 2010/11. donijela je novi pad. Mornar je završio deseti i u baražu protiv Berana ispao iz Prve lige. Već naredne sezone, 2011/12, uz veliki oslonac na omladince i povratak nekoliko iskusnih igrača, Mornar je završio drugi i kroz baraž ponovo eliminisao Berane, čime se vratio u Prvu ligu.
Mornar je 2013. godine dugo bio posljednji, ali je serijom pobjeda u finišu izborio baraž i protiv Bokelja sačuvao prvoligaški status. Sličan scenario ponovio se i 2013/14, ali je tada barski ponos ispao nakon baraža sa Beranama, da bi ubrzo administrativno vraćen u Prvu ligu zbog istupanja Čelika.
U sezoni 2014/15. Mornar je doživio jedan od najtežih poraza u istoriji (7 : 0 od Grblja), ali je kroz baraž protiv Igala, nakon izvođenja penala, uspio da opstane u ligi. Naredna godina bila je obilježena finansijskom blokadom, štrajkovima igrača i izuzetno lošim rezultatima. Iako je ekipa u drugom dijelu ostvarila nekoliko velikih pobjeda, uključujući i trijumfe nad Budućnošću i Mladošću (sadašnji OFK Titograd), sezonu je završila na posljednjem mjestu i ispala iz Prve lige.
Nakon ispadanja u niži rang, Mornar je u Drugoj ligi 2016/17. imao promjenjive rezultate i, uprkos snažnom finišu prvenstva, završio je na četvrtom mjestu i ostao bez povratka u elitu. Povratak među prvoligaše izboren je dvije godine kasnije, kada je ekipa dominirala Drugom ligom, ostvarila niz od 16 utakmica bez poraza i osvojila prvo mjesto sa četiri boda prednosti.
Prvoligaški povratak nije donio stabilnost – nakon velikog broja promjena u igračkom kadru, Mornar je doživio rezultatski slom i završio na posljednjem mjestu, čime je ponovo ispao u Drugu ligu. Paralelno s tim, završen je i projekat renoviranja stadiona, dok je naredno prvenstvo u Drugoj ligi prekinuto zbog pandemije kovida 19, a klub je tada zauzeo sredinu tabele.
Dominantnim nastupima Mornar je ponovo izborio povratak u Prvu ligu, osvojivši Drugu ligu sa osam bodova prednosti. Nakon odličnog starta u eliti i borbe u gornjem dijelu tabele, uslijedio je pad forme i promjena trenera, ali je snažna završnica donijela peto mjesto i miran finiš prvenstva.
U narednom takmičarskom ciklusu ekipa je imala brojne oscilacije, pala u zonu baraža, ali je kroz dvomeč sa Beranama sačuvala prvoligaški status. Aktuelni period obilježili su promjenjivi rezultati, vrijedne pobjede i preokreti, uz nastavak borbe za stabilnost u najvišem rangu crnogorskog fudbala.
Mornar se sada može smatrati standardnim prvoligašem, a o ozbiljnosti kluba dovoljno govori i podatak da je u posljednjih par godina dres primorskog tima nosilo sijaset poznatih fudbalera, kao što su Marko Ćetković, Petar Grbić, Fatos Bećiraj, Milan Vušurović, Siništa Stevanović, Milan Smiljanić i mnogi drugi…
“UŠTINITE ME, MOŽDA SANJAM”
Sezona 2024/2025 po svakom parametru smatraće se istorijskom za Mornar, a i cjelokupan barski sport.
Nakon svega pročitanog u gornjim redovima, najljepša bajka desila se kada su Barani obezbijedili kvalifikacije za Ligu konferencija ljeta 2024. godine, a u njima pokazali da klub konstantno napreduje.
Prva evropska pobjeda došla je protiv Dinamo Tbilisija na DG areni (2:1).
Barani su sjajno otvorili meč i već u prvom poluvremenu golovima Marka Đurišića i Milana Vušurovića stekli prednost od 2:0. U finišu utakmice, nakon crvenog kartona za Mornar, gosti su uspjeli da smanje rezultat u nadoknadi vremena.
Uprkos pritisku Dinama, Mornar je sačuvao pobjedu i stekao prednost pred revanš u Tbilisiju.
I u Gruziji se svjedočilo istoriji. Nakon pobjede u prvom meču revanš je završen bez pobjednika – 1:1 što je išlo na ruku crnogorskom predstavniku koji je tako obezbijedio drugo kolo kvalifikacija gdje ga je čekao Radnički iz Kragujevca.
Nakon što je srpski predstavnik slavio 1:0 u prvom meču, revanš u Podgorici bio je totalna “ludnica”. Mornar je vodio 2:0 golovima Krisa Ondong–Embe, ali je tim iz Kragujevca u 98. minutu izborio produžetke. Barani su ipak izdržali do penala, a onda u ruletu stigli do najvećeg uspjeha u klupskoj istoriji.
Ostaće upamćena rečenica tadašnjeg šefa stručnog štaba Zorana Đuraškovića: “Uštinite me, možda sanjam“.
Treće kolo “naoštreni” barski tim dočekao je protiv mađarskog Pakšija, ali je to nažalost bila krajnja stanica u Evropi. Sa dva igrača manje u prvom meču Mornar je poražen 3:0, pa je već tada bilo jasno da je revanš u Mađarskoj gotovo nemoguća misija.
Časno je tada ljetnja senzacija iz Crne Gore položila oružije, i sa neriješenim ishodom (2:2) završili evropski san.
Te sezone Mornar je završio kao sedmi tim na tabeli, a igrali su i finale Kupa Crne Gore u kojem su redom eliminisali Jedinstvo, Bokelj i Iskru.
Ipak, u finalu su se sastali sa Dečićem koji je minimalcem (1:0) došao do trofeja.
Da ništa nije slučajno, pokazuje i aktuelna sezona, Mornar je drugoplasirani tim na tabeli, sa 32 boda što je svega četiri manje od vodeće Sutjeske, pa nema sumnje da će preko jednog vijeka star barski ponos nastaviti svoje putešestvije i u jednom trenutku sigurno zasijati punim sjajem.
A Mornar zbog svega gore navedenog, to i zaslužuje.
