Francusko selo Frož, blizina Grenobla, 30. septembar 1986.
Tog dana rodio se dječak, drugi po redu u porodici nakon brata Romana, a ispostaviće se kasnije jedan od najboljih evropskih, a time i svjetskih napadača u istoriji fudbala.
Od malih nogu pokazivao je sklonost ka lopti, pa je sa šest godina krenuo da trenira u lokalnom klubu. Tu je već pokazivao rijetki dar, da bi se nakon sedam godina preselio se Grenobl. I krenulo je. Svoj prvi profesionalni gol postigao je 2007. godine protiv Avra, na čijem je golu bio njegov, ispostaviće se, višegodišnji prijatelj.
Potom je poslat na pozajmicu na kaljenje u Istr, gdje je njegov talenat premijerno buknuo – 14 golova u 34 utakmice. Nakon toga je navukao dres Tursa i ponovo briljirao – 38 pogodaka i devet asistencija u 68 susreta. U međuvremenu je stigao i do diplome iz ekonomije i društvenih nauka, što mu nije bilo dovoljno na akademskom planu, pa je upisao i studije nauke i tehnike fizičkih i sportskih aktivnosti.
Rođeni Francuz, čiji korijeni preko dvije bake, Ivon Avogadro i Antonije Gajato, sežu do Italije. No, etiketa anonimusa tjerala ga je da prolazi stepenicu po stepenicu na putu sopstvenog fudbalskog razvoja, bez prečica i bilo kakve pomoći. A recept u toj milionskoj centrifugi, koja je mnoge progutala poput izgubljenih čarapa, bili su – golovi. A u njegovom slučaju i ne samo oni.
I dok je tresao mreže njegov gore pomenuti brat Roman, takođe fudbaler, u jednom trenutku morao je da odustane u brutalnom fudbalskom svijetu i posveti se nutricionizmu. Čisti dokaz da samo rijetki uspijevaju u ludom zelenom krugu.
I onda, 1. jula 2010. sa nepune 24 godine, stigao je poziv povratnika u Prvu ligu – Monpeljea. Klub i grad, koje je do tada svojim originalnim humorom svijetu predstavljao Remi Galjard, platio je Tursu dva miliona eura, uz bonus od milion, koji se, naravno, ostvario. Zadužio je broj 17.
Bio je to, ispostaviće se, zlatan potez legendarnog klupskog predsjednika Luisa Nikolina, koji je bio na čelu Monpeljea od 1974. pa sve do biološkog odlaska 2017. Junak naše priče u debitantskoj sezoni 2010/11 postigao je 12 golova, a klub završio na 14. mjestu sa svega tri boda više od zone ispadanja.
Potom je usljedila naredna 2011/12 sezona. Krenuo je Monpelje sa šest pobjeda u 10 utakmica, uz domaći poraz od katarskim milionima već tada nabildovanog PSŽ-a (0:3). Onako, simpatična priča, ali sezona je duga, mislili su se Francuzi, a Evropljani nisu ni obraćali pažnju u tom trenutku na senzaciju u stvaranju. Svejedno, na njegovim krilima ekipa je nastavila s usponom. Pobjeda za pobjedom, kod kuće i na strani, uz remi (2:2) u Parizu te skalp zvučnik francuskih suparnika, malo po malo, vinule su mali Monpelje sve do čudesne titule šampiona s tri boda više (82 – 79) od Parižana.
Onaj djećak iz sela Frož postigao je 21 gol i sa Brazilcem Neneom podijelio titulu najbolje strijelca Lige. Upravo je on bio žila kucavica tog istorijskog tima, koji je natjerao vickastog predsjednika Nikolina da, prema sopstvenom obećanju, ofarba svoju sijedu kosu u plavo-narandžastu boju. Grad je bio opijen. Bila je to jedna od najvećih žurki ikad u mjestu, dok su sa Ajfelovog tornja nemoćno gledati u nevjerici, shvativši još tada da pumpanje novca nije ključna žica fudbala.
Dojučerašnji drugoligaš pokorio je Francusku. Lester prije Lestera, a on Džejmi Vardi prije Džejmija Vardija.
U međuvremenu je dobio poziv za reprezentaciju Triokolora od tadašnjeg selektora Lorana Blana, koji nije mogao da ostane imun na sve što 193 centimetra visoki golgeter radi protivničkim igračima i golmanima.
Kako to obično biva, Stari kontinent poludio je za stasitim centarforom, prefinjene tehnike i pronicljive, nesebične inteligencije. Najkonkretniji je već na ljeto 2012. bio Arsenal, koji ga je platio 13 miliona eura, a on uzeo broj 12, iako je prirodna devetka, pokazavši na startu da ne robuje brojevima, već samo onima na terenu – u mreži. Premijer liga je čekala, a on je odgovorio.
Iako su Tobdžije živjele sušne godine, tražeći se nakon one sa Hajberija nepobjedive generacije 2004, dirigent na klupi Arsen Venger znao je što je dobio. Bombardera. U šest godina čudotvorac Monpeljea odigrao je 253 utakmice, postigao 105 golova, upisao 37 asistencija i osvojio šest trofeja – po tri FA Kupa i Komjuniti Šilda. Jeste nepravedno izostala titula prvaka, iako je on svojim golovima i bravurama ostavljao sve bez daha.
Jedna od takvih dogodila se 1. januara 2017. na Emirejtsu. Jedan od najljepših golova u istoriji lige i same igre. Čuveni Škorpion protiv Kristal Palasa. Potez kontra fizike, na kojem bi mu zavidjeli i najveći umovi planete…
Između toga sa Francuskom, u čijem dresu nije propuštao priliku da nemilice trpa, izgubio je finale Evropskog prvenstva 2016. usred Pariza od Portugala 0:1, golom aninimusa Edera. Igrao je napadač 78 minuta i potom svjedočio sa strane velikom slomu nacionalnog tima na koračić od pehara…
Godine su prolazile, došlo je do obostranog zasićenja u Arsenalu, a napadač se sa 32 godine na leđima 2018. odlučio za odlazak u – Čelsi. Reklo bi se na prvu, da bude rezervni napadač u to vrijeme, prekaljen iskustvom i njuhom potrebnim da riješi neke male utakmice. Interesantno, ni na Stemford Bridžu nije dobio devetku, već broj 18… No, to ga nije omelo da zasija i u plavom dijelu Londona.
Prije toga, tog ljeta kada je realizovao transfer, otišao je u Rusiju na Svjetsko prvenstvo. Selektor Didije Dešam od njega je tražio nešto što nijedan napadač ne bi mogao ni da zamisli, a kamoli sprovede. Da ovog puta igra za tim, ne gleda protivnički gol, već bude bude šponda u tom trenutku letećem Antoanu Grizmanu i supertalentu Kilijanu Mbapeu.
Traženo – ostvareno. Nijedan šut nije uputio na protivnički gol tokom Mundijala, ali je obezbijedio sve uslove da ostali preko njegovih savršenih kretnji bez lopte pogađaju kao na traci – Grizman i Mbape po četiri puta, a Pol Pogba, Benjamin Pavard, Rafael Varan i Samuel Umitit po jednom. Okom nevidiljivo, ali učinkom bio je to magistarski rad kako golgeter može da bude koristan i ako ne pogađa metu.
Francuska je pobjedom nad Hrvatskom 4:2 u Moskvi drugi put u istoriji postala šampion svijeta, a dječak iz Froža dotaknuo i beskrajno ljubio Zlatnu boginju, koju je neviđenom žrtvom zasluženo dosanjao.
U euforičnom stanju vratio se klupskim izazovima u istom gradu, ali novom klubu. Iako često u podređenom, potcijenjenom položaju u Čelsiju, u tri godine skupio je 119 nastupa, potpisao 39 golova, uz 14 asistencija. Opet je izostala titula Premijer lige, ali je zaobilaznim putem pokorio – Evropu. U sezoni 2018/19 nosio je Plavce do trofeja Lige Evrope, čiji je bio najbolji strijelac sa 11 pogodaka. Sudbina je htjela da u finalu, koje se igralo u Bakuu, suparnik bude baš Arsenal, čiju je mrežu načeo – 4:1.
Prije toga pao je i novi trofej FA Kupa, a vrhunac u plavom dresu uslijedio je u sezoni 2020/21, kada je šest puta pogađao u Ligi šampiona, a Čelsi, mimo svih očekivanja, na Dragau u Portu srušio Mančester siti 1:0 i po drugi put postao šampion Evrope. Sa 35 godina na leđima ostvario je i drugi san o kojem mašta svaki dječak na svijetu kada krene da se bavi fudbalom.
Jednostavno, narodski rečeno, nakon senzacije sa Monpeljeom, Mundijala sa Francuskom, sada je osvajanjem najveća dva evropska takmičenja – obrnuo igricu.
Nakon svega ostvarenog nije želio da produži ugovor sa šampionom kontinenta, već je odlučio da digne sidro i krene u novi izazov. Brojne ponude stizale su sa svih strana, iako je zašao u pozne fudbalske godine. Međutim, zazvonio je telefon, sa druge strane bio je Paolo Maldini, a klub Milan. Takvoj ikoni i klupskoj instituciji nije mogao da kaže ne, naprotiv. U njegovoj životnoj mašti upravo se velikan sa San Sira pojavljivao u magnovanju te je na pomenuti poziv sudbonosno odgovorio – da.
Nakon Francuske i Engleske, sada su na red došli Italija i Serija A. Milan je bio frustriran u više pravaca. Na titulu šampiona države čekao je već 10 godina, a usput ga je, poput noža, rezala medijska hajka o čuvenom prokletstvu devetke, jer prethodni igrači s tim brojem na leđima po pravilu bi se utapali u more velikih očekivanja.
Da, baš ona devetka koja ga je mimoilazila u Monpeljeu, Arsenalu i Čelsiju, a koju je cijelo vrijeme nosio u reprezentaciji, sada ga je sačekala konačno u Milanelu, gdje su se kroz godine odomaćili tmurni oblaci… Uprkos novim potcjenjivanjima javnosti, medija, cijela ta negativna energija samo ga je dodatno motivisala…
“Nisam uopšte sujevjeran. Mislim da to da li neko igra dobro ili loše ne zavisi od broja koji nosi na dresu. Vjerujem da mogu da se izborim sa pritiskom koji donosi devetka u klubu kao što je Milan, koju su ranije nosili šampioni poput Inzagija, Van Bastena ili Papena. Osjećam čast i odgovornost i pružić sve od sebe da navijače učinim ponosnima“, rekao je na predstavljanju.
I dalje su mnogi vrtjeli glavom, kako igrač od 35 godina, plaćen za fudbalski svijet tričavih četiri miliona eura, može da sruši prokletstvo. Uprkos tome što je došao šampion svega, odbrojavao se svaki minut i nestrpljivo čekala i najmanja greška kako bi ga svrstali na spisak prokletnika.
No, kako su se samo prevarili. Svi osim Maldinija i Milana…
Premijerna 2021/22 sezona – 14 golova u 38 nastupa, od čega 11 u Seriji A. U prvom nastupu na San Siru ispratio je Kaljari sa dva gola. Potom je pogađao u malim utakmicama, rušio Romu, a onda 5. februara 2022. u milanskom derbiju, protiv kandidata za titulu, okrenuo klatno Milana u drugu stranu. Njegov tim je gubio 1:0, a on u rasponu od 75. do 78. minuta s dva gola donio preokret 1:2, trijumf, tri boda, psihološku prednost… Posebno je drugi pogodak bio svojevrsno remek-djelo. U primanju se majstorski i minimalno oslobodio Stefana De Fraja, dovoljno da pronađe lijevi donji ugao i matira Samira Handanovića za eksploziju oduševljenja među Milanistima.
Milan je u međuvremenu rezultatski padao i dizao se, a njegove kretnje bez lopte i žrtva u prvi plan izbacivale brojne saigrače. Ipak, otkucao je 6. mart i novi ključni zadatak – Napoli pod Vezuvom. Rat na terenu riješio je, pogađate, upravo on u 49. minutu. Prije nego što je Davide Kalabrija opalio loptu “ni tamo, ni ovamo”, akter priče bio je u ofsajdu. Međutim, u milisekundi prije samog udarca vratio se korak unazad, ušunjao iza leđa Kalidua Kulibalija, postavio nogu te je preusmjerio u mrežu za 0:1 i još jedan kapitalni skalp u borbi za titulu. Pretvorio je ničiju loptu u suvo zlato… U sljedećem trenutku je na koljenima klizao travnjakom, slaveći jedan poseban gol iz ničega, a koji je izvukao zubima i noktima.
Mrtva trka je nastavljena sve do posljednjeg kola 22. maja 2022. i gostovanja Milana u Ređo Emiliji protiv Sasuola, gdje mu je trebala pobjeda za tron. Crveno-crna armija navijača osvojila je cijeli stadion, a napadač ih najprije razgalio u 17, pa u 32. minutu za 0:2 i najavio šampionske sirene. Milan je nakon 11 godina postao šampion Italije, a Francuz doživio novu mladost, uništio kritičare devetke i sebi obezbijedio mjesto u zlatnim knjigama kluba iz srca Lombardije.
Milioni navijača danima su slavili, a njegova radost i osmijeh, uz renesansni doprinos zauvijek ih je povezao, uz pjesmu “Okrenuo se…” u njegovu čast, aludirajući na antologijski gol Interu.
U međuvremenu je sa Francuskom izgubio finale Mundijala 2022. u Kataru, ali i osvojio Ligu nacija baš na San Siru protiv Španije (2:1). Takođe, sa 57 golova postao je najbolji strijelac reprezentacije u istoriji. Iza njega su ostale sve same vedete – Tijeri Anri (51), Kilijan Mbape (46), Antoan Grizman (44), Mišel Platini (41), Karim Benzema (37), David Trezege (34), Zinedin Zidan (31), Žan-Pjer Papen (30)…
Prošle sezone za Milan tresao je mrežu 18 puta, uz het-trik Sampdoriji, a ove 16 puta, rušeći opet PSŽ (2:1) u Ligi šampiona, uz gol odbjeglom Đanluiđiju Donarumi, čime je dodatno svoje ime i prezime tetovirao na srce navijača.
Takođe, probio je još jednu granicu 7. oktobra prošle godine kada je u Đenovi navukao golmanske rukavice i s par odbrana u finišu sačuvao pobjedu Milana (0:1) u Liguriji. Bio je to još jedan dokaz njegove rijetkosti i posebnosti, čime je oduševio sve na čizmi. Mnogi su tada konstatovali da bi bez problema mogao među stativama karijeru da nastavi.
Postao je božastvo s punim pravom.
Ukupno – 48 golova i 20 asistencija u 130 nastupa za Milan. No, njegovu pojavu nikada neće moći da oslikaju nikakve brojke, iako napadači od njih žive, već usput čisti fudbalski manir, vidljiv samo onima koji ga s razumjevanjem upijaju. On je upravo sinonim za to. I teško će se u narednim godinama roditi.
Nakon svega što je u karijeri napravio, nedavno je odlučio da završi evropsku avanturu i preseli se u MLS, tačnije u Los Anđeles, želeći da supruzi Dženifer i četvoro djece podari čari rasterećenog života u Americi. U “gradu anđela”.
Znajući o kakvom se igraču radi, i u 38. godini, koliko će napuniti 30. septembra, sigurno sprema ponešto iz svog bogatog arsenala i za tamošnje sladokusce.
“Uvijek će Milan biti dio mene. Kao porodica. I sve što želim, iako u potpunosti razumijem njihov protest, da navijači ponovo navijaju tokom moje dvije posljednje utakmice u Milanu protiv Torina i kod kuće sa Salernitanom. Želim još jednom da ih čujem. Kao dječak sam rastao uz Milan i Maldinija, a Andrij Ševčenko bio je moj omiljeni igrač. Želim da se na najljepši način oprostim od kluba koji ću uvijek voljeti”, rekao je.
Uskoro će proslaviti jubilej od 700 odigranih utakmica u karijeri. Trenutno je na 692, uz 283 gola, 97 asistencija, 13 osvojenih trofeja… Iako je svojim izgledom i frizurom izazivao veliku pažnju ljepšeg pola, a sportskim ponašanjem i igrama na terenu ostvario neostvarivo, nikada nije imao medijsku mašineriju iza sebe kada se pričalo o najboljim napadačima.
Nikada, zapravo, to i nije bio predmet njegovog interesovanja.
Međutim, baš kao i u onom slučaju oko devetke Milana, sve ono što on jeste, bez ikakve sumnje, svrstava ga u sami vrh u svim postojećim i nepostojećim konkurencijama. Jer, njegova karijera filmska je priča bez presedana. Od malog seoseta Froža do zvijezda u glavnoj roli.
Dame i gospodo, Olivije Džonatan Žiru.
Preciznije – Mesje Oli.
