Novogodišnjim izdanjem, pod nazivom ONI DOLAZE, Lob Sport otvara kapije 2025. godine.
Glavni akteri serijala su mlade crnogorske sportiskinje i sportisti, čiji su talenat i vještine istinsko bogatstvo sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.
Dok se Crnom Gorom potpuno prepričavao istančani talenat Vasilija Adžića, njegov vršnjak – i sjajan drug – iz darovite “Generacije 2006” je krčio svoj put u Rudaru koji je ispadao iz lige, sa 16 godina pokušavao da ga sačuva u eliti, predvodio ga koliko je mogao, donosio mu agresivnost neželeći da se preda ni protiv najjačih…
A kada je navukao dres najvećeg kluba u državi, svi su se uvjerili u talenat koji je prikazivao u drugoligašu Komu, omladinskoj reprezentaciji i prvoligašu Rudaru. Shvatili su da je – uz drugara Adžića – motor omladinske selekcije koja se po treći put zaredom plasirala u elitnu rundu kvalifikacija za Evropsko prvenatvo.
Sa 17 godina – punoljetan postaje krajem decembra – je glavni motorino Budućnosti, stiže gdje drugi ne mogu ni da zamisle, gleda samo naprijed kada je lopta u njegovim nogama, ne komplikuje (što je često i najteže), te u plavoj svlačionici znaju da ga oslovljavaju sa Rodri… Dovoljno vam je samo to da shvatite kakav potencijal postoji u liku i djelu Andrije Bulatovića, nasmijanog Kolašinca, koji je odrastao u Podgorici sa pričama da mu je otac Oleg ostavljao cijelog sebe u dresu Budućnosti.
I čini se da je ta kolašinsko – podgorička veza koja ga je gradila i još ga gradi prava kombinacija: sjever ga je (o)čeličio, a glavni grad naučio podgoričkom bezobrazluku. Andrija Bulatović je budućnost crnogorskog fudbala, vjerovatno novi veliki transfer, a definitivno dječak koji bi kroz koju godinu kao muškarac mogao da igra važnu ulogu na velikom nivou evropskog fudbala.
Od prošle sezone nijesi stao. U dresu Rudara, potom pripreme i prijateljske utakmice u novom timu, ekipi Budućnosti, start sezone, mnogo mečeva, igrao si čak i za omladince i praktično sve mlađe kategorije reprezentacije Crne Gore. Ima li umora?
“Osjećam se super. Još sam mlad. Volim da boravim na terenu. Te utakmice ne predstavljaju za mene problem. Od prošle sezone bukvalno nijesam stao i sigurno da će mi prijati zimska pauza. Probaću da se odmorim što više mogu i da u drugi dio sezone uđem svjež”.
Kolašin, prvi koraci, kako životni, tako fudbalski. Malo nam približi djetinjstvo?
“Rođen sam u Bijelom Polju, a odrastao u Kolašinu. Tu sam živio do svoje deste godine, a prve fudbalske korake napravio u Fudbalskom klubu Gorštak gdje mi je otac bio trener, bratu i meni. Tu sam proveo svoje djetinjstvo. Lijepa me sjećanja vežu za grad Kolašin”.
Otac Oleg je takođe igrao za Budućnost, koliko znači podrška oca?
“Dosta. Ne samo njegova, nego i cijele porodice, ali on je ključna figura – mnogo savjeta mi daje. Ta podrška mi mnogo prija”.
Ima dosta preambicionznih roditelja, koji, preko sopstvene djece, liječe svoje komplekse iz mladosti i hoće, žargonski rečeno, “silu na sramotu” da im djeca budu uspješni sportisti. Da li si imao taj pritisak od oca, da li si morao da igraš fudbal ili si bio slobodan u izboru?
“Iskreno, imao sam sreću da otac baš nije od tih roditelja. Ja sam od samog početka mog treniranja, uz starijeg brata, zavolio loptu. Provodili smo 24 sata sa loptom, igrali se ispred kuće, često jedan na jedan, tako da nijesam imao pritisak od porodice da budem fudbaler, jer sam to od malih nogu zavolio. Sada, kako ide vrijeme, srećan sam što sam izabrao tu profesiju, koju sam u suštini najviše želio”.
Kada si shvatio da će fudbal biti tvoj život? Da će biti nešto od čega ćeš da živiš, zarađuješ, da će obezbijediti tvoju egzistenciju?
“Kao vrlo mlad, odnosno kada sam se upravo zbog fudbala preselio u Podgoricu, a imao sam deset godina. Fudbalski klub Gorštak u tom momentu nije imao mlađe selekcije i sa ocem i starijim bratom došao sam ovdje da bih igrao, u Fudbalskom klubu Kom. Tada sam osjetio i dobio motivaciju da mi fudbal bude profesija i da mogu da zarađujem od toga i mojoj porodici obezbijedim egzistenciju”.
Da li možeš da zamisliš barem jedan dan bez fudbala?
“Iskreno – ne. I kada sam kući i kada imam pauzu od treninga i utakmica, uvijek nalazim vremena da pogledam neku utakmicu, da učim iz dana u dan. Ne mogu da zamislim niti jedan dan bez treninga ili bilo čega vezanog za fudbal”.
Fudbalska javnost, koja te nije znala ranije, upoznala te kroz prvoligaški fudbal u dresu Rudara. Koliko ti je značilo igranje za Pljevljake?
“Za mene je ta prošla sezona u Rudaru bila sjajna kad govorimo o samoj afirmaciji. Igrao sam 34 kola od mogućih 36 i tada sam, kao 16-godišnjak, upoznao ligu, sve klubove i ta sezona za mene je bila odlična na individualnom planu”.
Po dolasku u Budućnost rekao si da je to bio jedini i pravi izbor za tebe. Na individualnom i timskom planu to zaista ide veoma dobro?
“Moja iskrena želja bila je da dođem ovdje. Stičem pobjednički mentalitet i ispostavilo se da je za sada pun pogodak dolazak u Budućnost. Ekipa igra sjajno, zadovoljan sam svojim igrama”.
Svjedoci smo i da se mnogi talenti se izgube. Šta je ključno za mladog fudbalera, šta treba da mu bude fokus, da zadrži kurs ka kome stremi?
“Ključno je da ostanu nogama čvrsto na zemlji. Da ih ne poremete sve priče o evropskim klubovima, priče u medijima. Moraju da rade jako iz dana u dan i pošteno. Sigurno da će im se u nekom vremenu to vratiti”.
Ali, kao djeca svi smo sanjali. Ko su bili tvoji uzori dok si gurao loptu po Kolašinu?
“Starijem bratu je idol bio Kristijano Ronaldo, a meni kontra – Lionel Mesi. Kao mali sam gledao njegove partije i uživao u tim potezima”.
Mada, ti igraš defanzivnije, odnosno na odgovornijoj poziciji od Mesija i ko ti se od igrača iz fudbalskog krema sviđa, kad govorimo konkrentno o tvom mjestu?
“Nemam uzora, ali volim da gledam dosta evropskih igrača. Po mom mišljenju jedan ima moje simpatije – Rodri. Nažalost je povrijeđen, ali je veoma važan šraf u ekipi Mančester sitija. Mogu reći da mi je on uzor, fudbaler kojeg najviše pratim u ovom periodu”.
O tebi se priča, piše, dobijaš medijski prostor, naglašava se da ćeš uskoro postati i A reprezentativac, kako se nosiš sa tim. Da li to stvara pritisak, ili ti laska?
“Ima nekog pritiska, ali mi i imponuje. Mada, trudim se da sam čvrsto na zemlji, da treniram iz dana u dan sve bolje. Prija sigurno, ali trudim se da me to previše ne odvaja od sadašnjosti”.
Budućnost je u posljednje vrijeme naučila da prodaje igrače – najbolji su primjeri Viktor Đukanović i Vaslije Adžić. Da li si spreman za najveću fudbalsku scenu, da li ti je to negdje u malom mozgu?
“Razmišljam o tome, ali sam maksimalno fokusiran na Budućnost sa željom da osvojimo Duplu krunu. U malom mozgu imam i to negdje, razmišljam da bih jednog dana mogao da igram u najjačim evropskim ekipama”.
A, kad bi birao, koja bi to bila liga?
“Premijer liga”.
Da li nešto osim fudbala može da ti zaokupi pažnju?
“Nemam nijedan drugi hobi. Volim samo fudbal i volim trening”.
A muzika, film, neki relaks?
“Ponekad sa svojim cimerom Bodinom Tomaševićem pogledam seriju, to me opušta”.
Dakle, 24 časa živiš fudbal?
“Tako je”.
