Paolo Maldini prvi put je otvoreno govorio o svemu nakon rastanka sa Milanom prethodnog ljeta.
Podsjetimo, istorijski kapiten Rosonera, koji je cijelu karijeru proveo u crveno-crnom dresu, kao čelnik je vratio klub na vrh i postao šampion Italije 2022. godine. Međutim, po dolasku novog vlasnika Džerija Kardinalea legendarni broj 3 morao je neshvatljivo da ode.
Sada je Maldini u dugom razgovoru za radio Serije A ponudio svoja brojna viđenja.
O sadašnjosti – “Živim dobro. Nakon pet intenzivnih godina morao sam da se naviknem na drugačiji ritam, kao što je to bilo od 2009, kada sam otišao u fudbalsku penziju, pa sve do 2018. kada sam počeo da radim kao čelnik kluba”.
O Milanu – “Milan je bio prisutan prije nego što sam se rodio. Otac Ćezare bio je igrač i kapiten Milana 60-ih godina. Za mene je Milan klub mog grada, sredine u kojoj sam odrastao. Počeo sam sa 10 i završio sa 41 godinom. To prevazilazi i navijanje i posao. To je ekstremna strast. To se nikad neće promijeniti bez obzira na periode kroz koje prolazim”.
O Milanistima – “Mi Milanisti imamo slavnu prošlost, uz prirodne padove. Često se upravo preko tih padova prisjećamo divnih momenata i na njima gradimo buduće uspjehe”.
O životu Paola Maldiniju – “Pokušavam da živim svoj život na temelju porodica, koja je moja ogromna sreća. Takođe, kroz život sam upoznao prave ljude. Cijenim sve kroz što sam prošao i zahvalan sam svima njima od kojih sam učio. U fudbalu misliš da znaš sve, a onda se završi karijera i imaš potpuno drugačiju perspektivu. Postao sam sportski radnik i želim da izbrišem uspjehe iz igračke karijere na tom putu. Recimo, tokom pandemije korona virusa gledao sam svoje medalje i rekvizite iz karijere. Bilo je predivno, ali težim da idem dalje i stvaram nova poglavlja”.
O čuvanju Milana – “Ne znam jesam li ja čuvar Milana. Možda će drugi to bolje umjeti da kažu. Fudbal uopšteno, posebno Milan, naučili su me mnogo više. Tu mislim posebno na vrijednosti i principe. Kada imate priliku da igrate i radite za ovaj kluba morate da je iskoristite. To je klub istorije duge više od jednog vijeka, koja mora da se proučava, zna i poštuje. Moja je priča posebna jer je počela još ’50-ih”.
O sinu Danijelu – “Dogodila se sudbina od koje ne možemo da pobjegnemo. Počeo je da igra slobodno i onda mu se dogodilo isto što i meni – slavan otac. Trudio sam se da Danijelu, kao i prethodno Kristijanu, pružim mirne godine i ublažim pritisak. Ipak, sport i fudbal su veoma demokratični i na kraju vrijednost dobiju samo oni koji idu naprijed. Moje vrijeme je bilo drugačije, pa je i njihovo”.
O simbolu Milana – “Ne osjećam to. Kad si u klubu onda ti to uloga nameće. Kada nisi onda idem okolo i osjećam se kao Paolo. Vjerujem da te ljudi s godinama cijene i kao osobu, ne samo kao fudbalera. Pokušao sam da razdvojim te dvije stvari. To je pitanje discipline. Fudbal nas je tome i učio”.
O navijanju za Milan – “Sviđao mi se fudbal. Naravno, znao sam za očevu karijeru. Volio sam reprezentaciju i sjećam se prvog takmičenja – Svjetsko prvenstvo 1978. Pratio sam Juventus zbog nekih igrača za koje sam se vezao, ali Milan je bio i ostao prioritet”.
O Paolu kao dječaku – “Bio sam vrlo živahno, znatiželjno dijete. Puno vremena živjeli smo na ulici i ona nas je učila mnogim lekcijama, ali i opasnostima. Sjećam se škole, druženja, igranja fudbala… Tih godina događala se fudbalsko-modna kombinacija u Milanu. Gledali smo u budućnost s osmijehom. Bilo je lijepo živjeti, a kasniej i pored ljudi iz fudbalskog svijeta upoznati i modne dizajnere poput Đorđa Armanija, Đanija Versaćea…”.
O prvom danu u Milanu – “Dobro se sjećam, otac me je pratio. Moglo je s treninzima u klubu da se krene tek nakon 10. godine. Bio je tu i fotograf… Nikad prije toga nisam igrao na terenu i odmah su me pitali koju poziciju igram. Odmah nakon završene probe prišao mi je trener i natjerao me da potpišem famoznu karticu koja me je godinama vezala za Milana”.
O početnim pozicijama – “Najprije sam igrao desnog i lijevog bočnog, a onda su me sa 14 godina stavili na poziciju desnog beka. Cijelu omladinsku karijeru proveo sam na desnoj strani. Potom sam sa 15 igrao prijateljske utakmice za prvi tim, a sa 16 kod Nilsa Lidholma debitovao u zvaničnim utakmicama. Tada su postojali neki koncepti koji dana više ne postoje u modernom fudbalu, kao što je igra jedan na jedan u odbrani u napadu, na primjer. Puno sam pokupio znanja i iskustava tih mladih godina”.
O debiju u Udinama – “Lidholm mi je rekao, ‘Malda, uđi’ i pitao me želim li da igram desno ili lijevo. Odabrao sam desnu i igrao 45 minuta. Bilo je to ostvarenje sna. S vremena na vrijeme razmišljam o tome. Nisam toliko vezan za trenutke, koliko za odnos s ljudima, posebno u trenucima pobjeda i poraza. Lijepa stvar u fudbalu je što to imate s kim da dijelite. Lidholm me je naučio da igram fudbal s modernom vizijom. Pričao mi je da ne zaboravim da se zabavim tokom igre. Biti fudbaler nije lako. Uvijek su važni takmičenje i rezultat, ali ako izgubite tu radost igranja ne možete da napredujete”.
O današnjem fudbalu – “Ima vremena za učenje taktike, a malo je vremena za učenje tehnike. Ako ne razvijete disciplinu teško ćete se prilagoditi. Sve moguće strategije u jednom trenutku budu blokirane, pročitane, a onda uvijek ostaje igra jedan na jedan. Tu treba biti spreman, pripremljen, inteligentan i demonstrirati stečeno znanje”.
O Silviju Berluskoniju – “Donio je modernu, vizionarsku ideju fudbala i svijeta uopšteno. U prvom govoru rekao nam da je igramo najbolji fudbal na svijetu i kod kuće i u gostima. Ako to uradimo da ćemo postati svjetski šampioni. Odmah se sve promijenilo, od teretane do prehrane u Milanelu, ma sve se promijenilo. Bilo je startnih sumnji, ali mi se svidjela njegova ideja da igramo vrhunski fudbal i uvijek poštujemo protivnika. To je jedna inovativna vizija u kojoj želite da pobijedite svakog protivnika, ali i prihvatite sportski ako protivnik pobijedi. Kasnije smo voljeli da se šalimo, izlazili smo puno puta, odlazio sam kod njega u Arkoreu. Uvijek mi je govorio da mi je drugi otac uz Adrijana Galijanija. Naš odnos je uvijek bio sjajan. Neki ljudi ostavljaju veliki trag. On je to učinio”.
O Arigu Sakiju – “Bilo je jako teško, fizički i psihički. Čak sam u jednom trenutku bio pretreniran, na ivici da kolabiram. Bilo je puno uspona i padova. Pitao sam se da li je to što radimo ispravno. Međutim, nakon nekog vremena osjećali smo se drugačije u načinu na koji smo posmatrali i igrali fudbal. Milan je imao najjače igrače naprijed, ali je odbrana bila besprekorna upravo zbog toga. Bio je zahtjevan trener koji je opsjednut fudbalom i treningom. U tom slučaju u jednom trenutku dođe do potrošnje. U svakom slučaju, puno toga smo naučili i postigli, zar ne”.
O Fabiju Kapelu – “Bio je čovjek na terenu. Uvijek nam je pokazivao primjere stvari koje treba da radimo. Bio je vrlo praktičan, ali i nastavio Sakijev rad. To je bila najbolja moguća ekipa, kako na terenu, tako i na klupi ili na tribinama. Lidholm, Saki i Kapelo – kakva evolucija”.
O Karlu Anćelotiju – “Ponaša se prirodno. Zvao sam ga Mister ili Karlo. Nije bilo potrebe za dugačkom pričom, stvari su se odbijale same od sebe. On je nasmirenija osoba na svijetu. Prije važnih utakmica bi sjeo i rekao mi se osjeća opušteno gledajući me. Isto se događalo i meni gledajući njega”.
O kapitenskoj traci – “Kapiten sam postao 1997. sa 29 godina i 13 godina provedenih u Seriji A. Prethodno sam već tri godine bio kapiten reprezentacije Italije, tako da sam već navikao na tu ulogu. Bilo je jako izazovno, iz fudbalsku priču, obavljati i ulogu kapitena. Trudio sam se da budem praktičan, direktan i suzdržan u isto vrijeme”.
O najvećim uspjesima – “Prva evropska titula je nezaboravna, kao i sve one nakon nje. Međutim, bio sam jako mlad, 20-ak godina. Onda je došla 2003. i Old Traford u Mančesteru. Možda je to najveći trenutak, a proživio sam ga i kao kapiten”.
O najboljim saigračima – “Ne mogu da kažem samo jedno ime. Što se tiče moralne snage i odbrambenih karakteristika – Franko Barezi bio je nevjerovatan, savršen igrač. Imao sam sreću i da igram sa Markom van Bastenom, takođe čudesnim igračem. Takođe, Ronaldo i Ronaldinjo bili su tehnički nevjerovatno jaki igrači”.
O najjačem protivniku – “Ronaldo iz vremena dok je igrao u Interu. Volio sam da igram protiv njega jedan na jedan, ali je bilo pakleno teško. Nije stajao. Bio je superbrz, tehnički moćan. Jako teško je bilo nositi se s njim”.
O Zlatnoj lopti – “Novinarska stvar. Ne mislim da postoji nepravda jer je nisam osvojio. Nikada nisam osvojio Svjetsko ili Evropsko prvenstvo, iako sam nastupio na četiri Mundijala. Za mene su sertifikati tog tipa sekundarna stvar. Najvažniji su timski uspjesi, koje sam, srećom, imao u klupskoj karijeri sa Milanom. Uprkos tome što sam sve osvojio, postoji zrno istine u tome da sam imao i brojne poraze, neuspjehe. Nedavno sam vidio da sam izgubio osam ili devet finala, a to je puno. To takođe možemo da kažemo i za jednog Rodžera Federera”.
O porazu od Liverpula u Istanbulu – “To nije otvorena rana. To je, jednostavno, tako. Nakon Istanbula uvijek dolazi Atina. Čak nas je i te večeri fudbal naučio mnogim stvarima koje potom nosimo sa sobom cijelog života”.
O trenerskoj karijeri – “Bilo je poziva, ali sam uvijek jasno znao što želim da radim. Nisam želio da budem trener ili radim na televiziji… U jednom trenutku sa Leonardom postojala je priča oko trenera, ali hvala Bogu pa nisam to dobro analizirao. S njim sam dijelio slične ideale, ali sam odlučio da idem u drugačijem smjeru kako bih mogao da prensem svoje iskustvo”.
O budućnosti – “Ne vidim sebe ni u jednom klubu u Italiji osim u Milanu, to je pravilo i tačka. Nikad to ne bih mogao da uradim. Takođe, bio sam nekoliko puta na razgovoru sa Naserom Al Kelaifijem u PSŽ-u prije rada u Milanu, ali nije prošlo kako treba. Istovremeno se nisam osjećao spremnim za veće poduhvate. Čak sam se u prvih 10 mjeseci u Milanu osjećao neadekvatnim. Leonardo se smijao na to”.
O odlasku na San Siro – “Ne idem, logično je nakon svega. Naravno, Pratim Milan, a pratio sam Empoli i sada Moncu zbog sina Danijela”.
O aktuelnim igračima Milana – “To je pitanje odnosa. Stvorili smo sjajnu hemiju sa igračima dok sam bio tamo, a onda je ona postala i pobjednička ekipa. Kad vidim Milanovu lijevu stranu – to je spektakl”.
O tituli Intera – “Imaju sportsku strukturu koja određuje budućnost kroz dugoročne ugovore. Postoji strategija. Nije slučajno što je Napoli loše prošao odlaskom Lućana Spaletija. Igrači treba da imaju nekog iza sebe da im pomogne. Treba im konstantna podrška i oni to trenutno imaju u Interu”.
O legendama koje (ne)rade u klubovima – “Samo Havijer Zaneti trenutno radi u Interu. Znate, sjajna igračka karijere ponekad ne znači da ćete biti sjajni i kao čelnik. To su dva različita posla. Na primjer, kad su me pozvali u Milanu upitao sam ih jesu li sigurni. Trebalo je vremena da se prilagodim. Uspjeli smo da ostavimo trag i srećan sam zbog toga”, zakljućio je Paolo Maldini.
