Novogodišnji projekat Lob Sporta u uvodu 2026. donosi istorijat 15 crnogorskih fudbalskih stogodišnjih klubova. Misija, kroz koju čuvamo i baštinimo tradiciju domaćeg loptanja dugu preko jednog vijeka, a na koju naša država treba da bude ponosna i njeguje nasljeđe sopstvenog loptanja.
Ima jedno mjesto, jedan grad, jedna Prijestonica. Epicentar svega inovativnog što je pronašlo svjetlost u Crnoj Gori, ali i u kompletnom regionu. Od dinastija, prvih štampanih literatura, preko zanatskog i industrijskog pečata, zaključno sa sakralnim, kulturnim i sportskim premijernim koracima.
Cetinje. Početak 20. vijeka. Prirodnim slijedom i fudbal je prvi život udahnuo upravo u, kako su je stanovnici odavno krstili, Dolini Bogova. Najraniji tragovi datiraju još od 1909. i vuku početne korijene do 1913. U tih pet godina dogodila se, ispostaviće se, fudbalska revolucija.
Dok je u Pragu 1911. grupa splitskih studenata osnovala Fudbalski klub Hajduk, dakle od grada pod Marjanom, na Cetinju je 1913. ustoličen Fudbalski klub Lovćen, drugi nastariji na ovim prostorima, ali i prvi sa sjedištem na svojoj teritoriji, utanačenog datuma osnivanja na 20. jun.
BRAĆA MILUNOVIĆ I BASTAĆ ISKROJILI ISTORIJU
Sinovi iz trgovačke porodice Milunović, Luka i Milo, imali su sreću da se školuju u Italiji, tačnije u Milanu, gdje je 1899. Englez iz Notingema, Herbert Kilpin, osnovao tada Fudbalski i kriket klub Milan, a iz kojeg je 1908. nastao Internacionale Milano, danas poznatiji kao Inter. Upoznajući se sa novom igrom na travnatom terenu u srcu Lombardije braća Milunović kao klinci sa sobom su u grad Ivana Crnojevića donijeli i pronijeli fudbalsku magiju, dočaravajući drugarima o kakvoj se vrsti sportske zabave radi sa sve pravilima iz kolijevke fudbala Engleske, a sa italijanskim šarmom, strašću i takmičarskim duhom.
Tog ljeta, oslikavajući tu predivnu igru, braća Milunović ukazala su čast obućaru Mijatu Bastaću da sašije prvu loptu od skromnog dostupnog materijala koji je imao na raspolaganju. Bez budela (unutrašnje gume), uz praseći mjehur lopta je, posebno tokom korišćenja i neumornih krpljenja, bila više ovalna nego okrugla. Međutim, nezaustavljivi točak istorije je pokrenut, a ona ispisana podno najvećeg vrha koji Crna Gora ima – gorostasnog Lovćena.
Po njemu je i nazvan prvi klub u tadašnjoj kraljevini – Radnički šport klub Lovćen, slijedeći duh tog vremena kroz evropske radničke fudbalske klubove sa Ostrva, Apenina i ostalih kontinentalnih krajeva.
Osnivači klub bili su – Luka i Milo Milunović, Aleksa Leko Markuš, Kosto Ćufka, Momir Glomazić, Blažo Gvozdenović, Mijat Bastać, Mihailo Mišo Dragović, Radovan Dožić, Lazar Zlatičanin, Jevto Jauković, Vojislav Pekić, Arso Pešukić, Marko Cvjetković, Đuro Spasić, Dušan Popović i Đuro Piletić. Za prvog predsjednika, ali i kapitena, izabran je Luka Milunović, dok je sekretar bio Marko Cvjetković.
Kako je to obično bivalo u tom vremenu, uskoro su se stvorile dvije klasne i ideološke struje – radnička i aristokratska. Sve zbog Jaša Radonjića, koji je zanat izučavao u Češkoj, a kojeg jedan dio nije vidio kao igrača Lovćena, zbog čega je potom oformljen klub Skerlić, beogradskih korijena, a koji se nije dugo zadržao na fudbalskoj crnogorskoj mapi. U međuvremenu je, vlada mišljenje, i prvu (pravu) loptu donio navodno student pariške Sorbone, Labud Kusovac, a sama igra sve više disala punim plućima pokrenuvši lančanu lavinu kroz prve rezultatske, a potom i ligaške utakmice.
Lovćen, crveno-bijelih dresova, svoje susrete igrao preko puta Vladičine bašte, pod Orlovim kršem. Takođe, postoji priča da su njegove boje bile zapravo bordo-bijele, pa i sama bordo, uz crne šortseve, ali su nijanse u tom vremenu bile prilično neistražene i fizički komplikovano izvodljive.
ŽIVOT IZMEĐU SVJETSKIH RATOVA
Svejedno, usljedile su mukotrpne ratne godine koje su umnogome usporile i uslovile razvoj Lovćena, ali i preostalih crnogorskih fudbalskih društava koji su počeli da bitišu tih predstojećih godina i decenija, a što se itekako osjeća i dan danas.
Tako je 1918. klub nakon Prvog svjetskog rata obnovila Socijalistička narodna partija Jugoslavije. Upravu kluba činili su predsjednik Ćufka, Pavle Bećir, Marko Delja i blagajnik Đuro Đurović. U tom periodu na Cetinju se dogodio susret dva najstarija fudbalska kluba, Lovćena i Hajduka. Splićani su oba puta slavili visokim rezultatom, ali to bila važnija spoznaja da se za klub iz Prijestonice čulo van granica Crne Gore.
Uprkos tome Stari, kako mu danas glasi neformalni nadimak među lokalnim stanovništvom, između 1910. i 1920. igrao je u raznim takmičenjima, a prvi trofej osvojio je na Sportskoj olimpijadi na Cetinju već 1914. Potom je Lovćen u sklopu cetijskog nogometnog podsaveza osvajao pet nacionalnih titula proljeće 1925, jesen 1925, proljeće 1927, jesen 1928. i 1935, vodeći bitke sa tadašnjim lokalnim klubom SK Crnogorcem, titogradskim GSK Balšićem, Budućnošću, ali i Slogom Arsenalom iz Tivta, Slogom iz Starog Bara, uz sedam osvojenih gradskih prvenstava.
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
Lovćen, SK Crnogorac, GSK Balšić i Budućnost bili su najbolji fudbalski klubvi u Crnoj Gori do početka Drugog svjetskog rata. Takođe, najstariji crnogorski klub dva puta je osvajao i Zetsku olimpijadu 1926. i 1927. na turnirima gdje su učestvovali osim naših predstavnika, i klubovi iz Albanije i Austro-Ugarske.
Interesantno, zbog podrške tadašnjoj zabranjenoj radničkoj, Laburističkoj stranci Lovćen i Budućnost su 1937. nakratko zabranjeni od strane Kraljevske uprave Zetske banovine, ali i obnovljeni 1944. i 1945. kada su i odigrali međusobnu utakmicu, prvu nakon rata, a koju su dobili plavo-bijeli (4:2).
OMLADINSKI ŠAMPION JUGOSLAVIJE
Zajedno sa Arsenalom, Budućnošću i Sutjeskom ekipa Lovćena činila je prvo poslijeratno takmičenje – Crnogorsku republičku ligu. U narednim godinama usljedila su tri pokušaja na putu do promocije u tadašnju Jugoslovensku prvu ligu. Međutim, cetinjski klub ostajao je nadomak iskoraka nakon duela u prvom pokušaju sa banjalučkim Borcem, beogradskog Metalca, odnosno u drugom kao šampion Druge lige sa skopskim Vardarom, zagrebačkom Lokomotivom i Borovom, dok mu se na put u trećem naumu 1957. ispriječio sarajevski Željezničar.
Tada je na Grbavicu otišao omiljeni golman Vasilije Ćiko Radović, zadržavši se godinama, a bio je i član Fenerbahčea te ima nekoliko nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.
Posebno je interesantan bio 15. jul 1956. kada je uoči duela na Cetinju, pod Orlovim kršem, i Lovćenu i Vardaru odgovarao remi. Međutim, makedonski suparnik slavio je (1:2), ali su svjedoci pronosili detalj da je domaćinu poništen regularan gol u toj utakmici zbog čega se klub žalio FSJ-u, ali je žalba odbijena i ostao je drugoligaš.
No, iako je igrao u Jugoslovenskoj drugoj ligi, Lovćen pamti 1947. i osvajanje Prve tadašnju lige zajedničke države u omladinskom pogonu do 21 godine, što je bio i ostalo jedan od najvećih klupskih dosega do danas.
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
PRAZNICI SA DINAMOM I PARTIZANOM
Ipak, nekoliko neuspjelih pokušaja deprimirali su klub u predstojećim godinama, sve do perioda od 1970. do 1975. kada je Lovćen osvojio četiri trofeja Kupa Crne Gore. Fenomenalnu generaciju predvodio je najdugovječniji kapiten (12 godina) Vaso Vujović, uz nezaobilaznog Sretena Begovića, jednog od najboljih igrača kluba u istoriji Dojčina Doja Perazića, Marjana Marjanovića, golmana Milja Draškovića, Čeda Jovićevića, Rista Jovanovića, braće Mila i Mojaša Radonjića, Branka Kostića, Nikolu Đurkovića, Veselina Spasića, Momira Labana, Čedomira Miloševića, kasnijeg kapitena Dragana Kala Kaluđerovića…
U pitanju je jedna od, ako ne i najbolja generacija cetinjskog kluba u njegovoj istoriji.
Osvajanjem crnogorskog Kupa Lovćen je istovremeno dobijao priliku da zaigra među 16 ekipa u jugoslovenskom Kupu. Tako je žrijeb 1971. na Cetinje doveo aktuelnog šampiona, zagrebački Dinamo, koji je u fantastičnoj atmosferi i na dupke punom stadionu Obilića Poljani minimalno slavio (1:2). Međutim, bio je to i ostao praznik prijestoničkog fudbala iz tog vremena.
“Iako su bili šampioni Jugoslavije, bili smo ravnopravni s njima. Primili smo jedan gol iz kornera, dok je drugi bio produkt čiste nesreće. Naš stadion je tada bio puniji nego ikad. Igla nije imala đe da padne. Dinamo je zaista bio strašan tim, ali smo se držali jako dobro”, prisjetio se svojevremeno Čedomir Milošević, osvajač sva četiri pomenuta Kupa, nakon čega je sa Budućnošću igrao famozno finale Kupa Jugoslavije 1977, a koje je podgorički klub izgubio nakon produžetaka (2:0).
U međuvremenu je bilo i “fajtova” u crnogorskim prilikama, poput utakmice protiv Budućnosti 1972. godine…
Takođe, nezaobilazne legende Lovćena svakaku su tadašnji centarfor Mojaš Radonjić, po kojem je i danas poznata ona čuvena „Na Mojaša“, inače autor preko 100 golova u crveno-bijelom dresu, kao i Kale Kaluđerović koji je bio kapiten 10 godina, a onda i trener (osvojio tri omladinska Kupa), pa direktor, a i sada ga možete vidjeti u upravljačkim klupskim strukturama.
“Bilo je to zajedništvo koje se prenosilo sa ulice na teren. Ako bi jedan bio u nevolji svi bismo skočili za njega u vatru. Nikoga se nismo plašili bez obzira na protivnike. To nas je uvijek krasilo tih godina. Znali smo da osvojimo bodove i na silu ako treba”, ispričao je Kaluđerović.
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
Popularni Kale, tada vitke građe, duge kose i s američkom trakom na glavi, s kojim su između ostalih igrali i Slobo Ivanović te Slavko Stešević, potom je kao trener na Cetinju predvodio ekipu u Kupu 1986. protiv beogradskog Partizana, koji je pobijedio (0:1), ali ostao i oduševljen atmosferom, uz po koju modricu na nogama njegovih igrača poslije srčanog dvoboja..
Prirodnim slijedom dolazimo i do legendarnog rukovodioca Moša Martinovića, po kojem je Lovćen tih godina itekako bio prepoznat i van crnogorskih okvira. Kasnije su klub vodili i Vojo Stanojević, Novak Kerović, Ljubo Kapisoda, Pero Vujović, Ilija Janković, Tomo Marković, a u modernoj eri Marko Martinović…
ŽETVA TROFEJA I ZLATNI LJUBO
U periodu od 1960. do 1993. Lovćen je devet puta osvajao Crnogorsku republičku ligu, uz 10 trofeja Kupa, zaključno s pobjedom nakon penala nad Crvenom stijenom pod Goricom u sezoni 2003/04 kada se proslavio tada golobradi golman Boban Bobo Bajković, a što mu je ekspresno donijelo transfer u Crvenu zvezdu.
Kroz istoriju kluba značajan pečat ostavio je i jugoslovenski heroj Ljubomir Ljubo Radanović, prepoznat po onom čuvenom golu iz decembra 1983. u Splitu protiv Bugarske sa zvukom sirene za pobjedu (3:2) i odlazak na Evropsko prvenstvo, a uz nezaobilazni komentar legendarnog Mladena Delića – “Ljudi moji, je li to moguće! Ludnica, šta je ovo!”.
Potom je tokom postojanja SR Jugoslavije i državne zajednice Srbije i Crne Gore Lovćen nastupao u Drugoj saveznoj ligi i Crnogorskoj republičkoj ligi, gdje je osvajao i pomenute nacionalne republičke Kupove te na taj način zadržao fudbalski renome.
Jedan od takvih republičkih Kupova dogodio se 2002. pod Goricom, gdje je Lovćen nakon penala savladao Crvenu stijenu. Junak je bio golobradi golman Boban Bobo Bajković, koji je nakon toga ekspresno postao član Crvene zvezde, a u kojoj će kasnije sarađivati s klupskom legendom i bivšim selektorom Crne Gore, Robertom Prosinečkim.
Na tom fonu, njegov stariji brat Veljko Bajković često je bio na braniku najstarijeg crnogorskog fudbalskog kluba, kako kroz parade među stativama tako i u ostalim segmentima. Naročito u godinama kada je klub doslovno kuburio sa sastavljanjem ekipe. Takođe, Veljko je bivši trener golmana Otranta, a danas veoma uspješno radi pomenuti posao u redovima Budućnosti s kojom je postao i šampion države na 100-godišnjicu podgoričkih plavo-bijelih.
Kroz cetinjske vjekovne etape pamte se veliki doprinosi stubova generacije poput gore pomenute igračke i trenerske ikone kluba Sretena Begovića, potom Boža Vrbice, Đorđa Lubarde, Đorđa Kusovca, Milutina Pajovića, Dragiše Mandića, Ljupka Spasića, Laban Bušković, Danilo Matović, Đorđa Petrovića, Rajka Ivanovića, Rajka Špadijera, Vukašina Vujovića, a onda i njihovih kasnijih sljedbenika Dragana Draškovića, Nikole Vujovića, Nenada Brnovića, Vladana Adžića, Luke Mirkovića, Dritona Camaja, Denija Hočka, Danijela Petkovića, Ilije Vukotića, Baća Nikolića, Ivana Jablana, Blaža Perutovića, Miloša Mimija Radunovića, Marka Đurovića, Andrije Kaluđerovića, Milana Vušurovića, Marka Jankovića…
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
TROFEJ KUPA I EVROPSKI IZLET NA STOGODIŠNJICU
A onda se okrećemo posljednjoj stranici, 2007. godini i najnovije ere nakon obnove nezavisnosti Crne Gore kada je pod vođstvom bivšeg igrača i trenera, a danas selektora kadetske reprezentacije Radovaja Raja Kavaje Lovćen ušao u Prvu crnogorsku ligu.
Usljed pobjeda, poraza i neprestane borbe u domaćim okvirima ekipa je 2009. sa Miloradom Đembom Malovrazićem u polufinalu eliminisala Budućnost i stigla do finala Kupa Crne Gore. Tokom 90 minuta nije bilo golova protiv Petrovca pod Goricom, a onda je u smiraju produžetaka, tačnije u 118. minutu, tada mlađani Luka Rotković pogodio “s parkinga” i ostavio Cetinjane na korak od trofeja.
Usljedio je period izazovnog funkcionisanja kluba na svim nivoima. Vodio ga je i kultni naš strateg Branislav Brano Milačić, a Stari nakon toga na sopstvenu stogodišnjicu uspio da izroni iz prosječnosti, besparice, izbjegne gašenje i ispiše nove stranice istorije.
Jednostavno, kao u bajci, izdigao se i pepela do zvijezda.
U sezoni 2013/14 je sa svojom legendom na klupi Mojašem Radonjićem bio do kraja u trci za titulu sa Sutjeskom, koju pak nije uspio da pobijedi u direktnom nikšićkom duelu uz brojne repove i nezadovoljstvo te je svejedno postao vicešampion države u jubilarnoj godini.
No, fantastični proljećni nastupi (11 utakmica bez poraza, uz sedam vezanih pobjeda) krunisani su konačnim ispunjenjem sna – osvajanjem trofeja Kupa Crne Gore. Preko Zore, Crvene stijene, Zete i upravo sudbonosnog Petrovca Stari je stigao do finala i megdana sa OFK Titogradom, koji je sa klupe vodio, opet igrom sudbine, baš Kavaja. Cetinjski navijači izvršili su doslovnu invaziju na podgorički stadion, gdje je 48. minutu Draško Božović matirao protivnika i donio epsku pobjedu (1:0) za pehar na 100 godina postojanja i veliko slavlje na tribinama, a kasnije i na prijestoničkim ulicama.
“Osvojili smo Kup, postigao sam taj pobjedonosni gol protiv Mladosti. Potom smo imali taj meč sa Sutjeskom u Nikšiću (1:1), gdje mislim da smo oštećeni… ali dobro, da se ne vraćamo na to. Stvarno mi je žao zbog te titule sa Lovćenom gdje sam došao na poziv Mojaša Radonjića. Igrali smo fenomenalan fudbal tu polusezonu. Ne znam jesmo li imali ijedan poraz, možda jedan… To je bilo 100 godina kluba. Svakako, taj Kup je prvi trofej Lovćena od nezavisnosti Crne Gore”, rekao je svojevremeno Draško Božović u razgovoru za Lob Sport.
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
Time se Božović za sva vremena zlatnim slovima upisao u knjige najstarijeg fudbalskog kluba u državi.
Takođe, na krilima tih uspjeha Lovćen je po prvi put za vijek postojanja izborio plasman na evropsku scenu. Usljedio je dvomeč protiv Željezničara u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Nakon remija bez golova na stadionu Grbavici zbog neispunjavanja uslova cetinjskog stadiona Lovćen je sarajevski tim u prijateljskoj atmosferi dočekao u Petrovcu, gdje je ostao sa igračem manje i izgubio (0:1) te završio evropsku avanturu.
Do trećeg finala Kupa Crne Gore Lovćen je stigao 2019. U fantastičnoj atmosferi pod Goricom, gdje su sa sjevera navijali Varvari, a sa juga Orlovi, Budućnost je bila bolja (4:0).
LOVĆEN JE CRNA GORA
Nakon toga je klub, usljed nebrige i problema stadiona koji je aktuelan i danas, ispao najprije u Drugu, a potom i u Treću ligu (Južnu regiju), gdje je proveo tri sezone lutajući crnogorskim gradovima i odigravajući utakmice kao domaćin bez doma i bez mlađih selekcija. Potom su stanje popravili i doslovno spasili budućnost kluba dugogodišnji vojnici Lovćena, današnji trener prvog tima Gojko Ražnatović i Nikola Nino Milanović, nastavljajući predano da rade i stvaraju u cetinjskom inkubatoru.
U drugi rang našeg fudbala Lovćen se vratio prije tri sezone i od tada pokušava da pronađe put do prvog razreda crnogorskog loptanja. Prošle sezone je pod mladim trenerom Vladimirom Savićevićem stigao čak i do plej-ofa za promociju, ali se ispriječio tivatski Arsenal.
Foto: Dejan Lopičić / Lob Sport
No, hiljadu će puta pasti i ustati Stari, ali vođen jedinstvom DNK nikada od borbe neće odustati. Naročito po skorom otvaranju novog stadiona Sveti Petar Cetinjski, što će predstavljati ogromnu injekciju na putu do novog uspona i omogućiti prve utakmice pod reflektorima u Lovćenovog postanka.
“Lovćen nije Cetinje. Lovćen je Crna Gora”, rečenica je prije 13 godina Čedomira Miloševića, a s kojom zaključujemo prvu u nizu priča o crnogorskim fudbalskim stogodišnjacima.
Jer, oriđinal iz Prijestonice, kako ga od milošte u narodu zovu “domaći Lovćen”, bio je i ostao vječni sinonim crnogorske igre na zelenim travnjacima.
Foto: FK Lovćen / Lob Sport
