Kada napišemo Elizer Rodrigez Ledezma sigurno vam ništa ne znači.
Međutim, kada skratimo Pedro sigurno zastanete na trenutak i vraćaju se uspomene. Virtuoz fudbala iz Santa Kruz Tenerifea u karijeri je osvojio sve što se osvojiti moglo, a najviše ga pamtimo iz vremena one Barselone pod dirigentskim štapićem Pepa Gvardiole.
Subjektivno, cijela vječnost prošla je od 2008. kada je debitovao u katalonskom dresu i potom pisao istoriju. U međuvremenu su gotovo svi igrači iz tadašnje ekipe ili na fudbalskim marginama ili u penziji. A Pedro, on i dalje igra i to kako vidjeli smo sinoć na Johan Krojf areni u Amsterdamu, gdje je sa Lacijom srušio Ajaks (1:3) u Ligi Evrope.
S brojem devet na leđima, kratkih rukava uz rukavice na rukama, prvo je 37-godišnjak asistirao za prvi rimski gol, a onda u 77. minutu, nakon prelijepe akcije, majstorski pogodio i podsjetio na svoju neprolaznu klasu. Bio je to njegov sedmi gol ove sezone u svim takmičenjima, a potpisao je i četiri asistencije u dresu kluba iz “vječnog grada”.
Takođe, bila je to njegova 735. utakmica u karijeri, 185 gol, 111 asistencija…
“Nikada neću zaboraviti ovu noć. Gol sam posvetio svojoj teti, koja je juče preminula. Nije bilo lako izaći na teren, ali na kraju je vrijedilo. Ostvarili smo veliku pobjedu, igramo veoma dobro i mogu reći da smo i sami iznenađeni kako dobro stojimo na terenu i sprovodimo zamisli trenera Marka Baronija”, rekao je nakon utakmice junak Pedro, koji i dalje igra na najvećem mogućem nivou i trese mreže širom Starog kontinenta.
Vječito neugodni, polivalentni ofanzivac, koji bez problema tokom cijele karijere igra na krilima, iza napadača, lažnu devetku i štošta još, svoj fudbalski put započeo je u San Isidru, a 2005. postao je član drugog tima Barselone. Kasnije je potpisao 99 golova te zajedno s Leom Mesijem, Karles Pujolom, Andresom Injestom, Ćavijem Ernandezom i ostalim vedetama osvojio s Blaugranom – pet titula šampiona Španije, četiri domaća Superkupa, tri Lige šampiona, tri evropska Superkupa, tri Kupa kralja, dva Svjetska klupska prvenstva…
Pedro je jedinstven jer je uspio da postigne najmanje po gol u svim evropskim finalima.
U međuvremenu je sa Španijom postao šampion planete 2010. u Južnoj Africi, uz evropski tron 2012. u Ukrajini. U 65 nastupa za Crvenu furiju tresao je mreže 17 puta, maksimalno koristeći svaki ukazani minut. Tako je bilo i u Barselonu, gdje je vrijedno trenirao, koristio svaku priliku i praktično uživao u statusu svojevrnosnog statiste na papiru pored legendarnih saigrača. No, njegov doprinos nikad nije bio ništa manji od svih ostalih, naprotiv.
Karijera govori više od riječi.
Inače, Ćavi je postao trener, osvojio titulu sa katalonskim klubom i potom dobio zahvalnicu, Injesta igrao sa našim Stefanom Mugošom u Japanu, Mesi otišao u Ameriku, Đerar Pike se otisnuo u svijet tenisa, Sesk Fabregas danas vodio Komo u Seriji A, rezervni golman Hoze Manuel Pinto zaplovio je u svijet repa, Erik Abidal pobijedio bitku za kancerom, a Dani Alveš koketira sa zatvorom…
Za cijelo to vrijeme Pedro je nastavio da radi ono što najbolje zna – da igra fudbal.
No, ni tu nije kraj. Pedro se 2015. preselio, ni manje, ni više nego u Premijer ligu. Čelsi ga je platio 27 miliona eura, a majstor sa Tenerifa u pet godina s Bluzima osvojio titulu šampiona Engleske, FA kup i Ligu Evrope…
“Mnoge stvari mogu da vam postanu dosadne. Međutim, pobjeđivanje nikad. Uvijek težim i želim da osvojim što više trofeja prije nego odem u penziju. Tek tada ću moći na miru da se osvrnem iza sebe i shvatim što je ostalo iza karijere”, rekao je tada nakon osvojene Lige Evrope 2019, vjerovatno ni sam ne sluteći da će još dugo godina nakon toga igrati na najvećem nivou.
U smiraju prelaznog roka 2020. usljedio je odlazak u Romu, gdje je imao problema s povredama, ali je uspio da uradi ono što je navijačima najdraže – postigne gol protiv Lacija u pobjedi 2:0 i upiše svoje ime u istoriju vrelih i netrpeljivih rimskih derbija.
Bila je to prava haubica s više od 20-ak metara za potvrdu trijumfa…
A onda – šok. Tog 19. avgusta osvanula je vijest – Pedro za pet miliona eura prelazi iz Rome u – Lacio. Apenini su se uzburkali, a navijači oba kluba počeli da nagomilavaju bijes. Prvi su ga vidjeli kao izdajnika, a drugi kao otpadnika i nekadašnjeg dželata.
Međutim, Pedro nije pokazivao ni najmanju zabrinutost za novonastali haos čiji je bio epicentar. Bez ijedne ružne riječi nije se dao u zamku, već je jedan rimski tim zamjenio drugi kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Mnogima u Italiji nije bila jasna njegova hladnokrvnost, a koja je proizilazila isključivo iz želje da igra fudbal što je duže moguće.
I onda, već 26. septembra iste godine gorio je Olimpiko u novom lokalnom obračunu, a Pedro bio na drugoj strani terena u nebeskoplavom dresu. Otkucao je 19. minut kada je sjevnula kontra koju je krunisao upravo nesalomljivi Španac i golom na prvu stativu najavio pobjedu – 3:2.
Uspio je da postane heroj Lacijala svega nešto više od četiri mjeseca od gore pomenutog derbija koji je obilježio u dresu Vučice. Jednostavno – ludost. Jednostavno – Pedro…
Do danas je već skupio 150 nastupa za Lacio i postao njegova udarna igla, posebno nakon odlaska dugogodišnjeg bombera Ćira Imobilea. To je sinoć osjetio velikan Ajaks usred Amsterdama, što je ponovo pokrenulo trend na društvenim mrežama kroz legendarni hit iz 1980. čuvene italijanske dive Rafaele Kare simboličnog i zaraznog naziva i refrena – Pedro.
Neuništivi brilijant.
