Nedavno je navršeno 13 godina od jedne pretužne priče, od koje bi zaplakao i kamen.
Pjermario Morosini tokom cijelog života borio se sa najvećim nedaćama koje nepravednost života može da priredi. Sa 15 godina je ostao bez majke Kamile usljed neizlečive bolesti. Potom je dvije godine kasnije izgubio i oca Alda te je ostao sa starijim bratom i sestrom, koji su bili teški invalidi.
Brinuvši se o njima istovremeno je vezista iz Bergama svojim nesalomljivim duhom usput gradio i fudbalsku karijeru. Od matične Atalante, preko Udinezea, Bolonje, Vićence, Ređine, Padove i Livorna stigao je i do statusa mladog reprezentativca Italije.
No, u međuvremenu je doživio još jedan šok. Njegov brat, koji je patio od depresije, oduzeo je sebi život. Zajedno sa ujakom Abramom borbeni igrač i čovjek brinuo je o sestri Mariji Karli, koja je bila nepokretna.
Uprkos brojnim životnim udarcima i gubicima dugokosi Italijan nije odustao. Gurao je naprijed kroz znoj, odricanje i nestvarnu upornost, pokušavajući da izgradi karijeru dovoljnu da obezbijedi najosnovnije za život nakon fudbala. A onda je tog zlokobnog 14. aprila 2012. život još jednom pokazao svoju mračnu stranu.
Tokom utakmice Serije B između Livorna, gdje je igrao na pozajmici iz Udineza, i Peskare Morosini se u 31. minutu iznenada srušio na teren.
Dva puta je hrabro pokušao da ustane, ali je u konačnici pao u nesvijest. Klupski ljekari su pokušali da mu pomognu, ali bezuspješno. Policija je odugovlačila sa propuštanjem kola Hitne pomoći na stadionu, a sve je rezultiralo njegovom smrću u 25. godini…
Italija, ali i cijeli fudbalski svijet ostali su u šoku. Suze su se pretvorile u rijeku…
Komemoracija je održana na tugom krcatom stadionu Armando Piki u Livornu. Autopsija je pokazala da je Pjermario preminuo od nasledne srčane bolesti… Livorno i Vinćenca povukli su njegov broj 25, Atalanta odala počast, a Serija A donijela odluku da nagrada za najboljeg mladog italijanskog fudbalera nosi naziv po njemu.
Udineze, čiji je Morosini bio igrač pod ugovorom, odlučio je zajedno sa tadašnjim kapitenom i legendom kluba Antonijom Di Nataleom da preuzme brigu o njegovoj sestri.
“Bio je izuzetan momak, pun života. Uprkos svim problemima koje je imao uvijek je bio na raspolaganju ekipi i na svakom treningu je pružao dodatnu snagu cijelom timu. Zato, mi kao tim i Udineze kao klub odlučili smo da pomognemo i brinemo o njegovog sestri do kraja života. Potrebni smo joj i želimo da budemo uz nju i za Marija”, rekao je tada Di Natale.
Nikad zaboravljeni – Pjermario Morosini.
