Žene i fudbal? Nekada je to bilo nezamislivo, a poslednjih godina svjedoci smo da je fudbal sve popularniji kod ljepše polovine. Ženski fudbal se popularizovao širom svijeta, pa je na meču Lige šampiona između Barselone i Čelsija na “Kamp Nou” stadionu prisustvovalo čak 90.000 hiljada ljudi.
Kako je sam ženski fudbal kroz istoriju rastao, i čini se sada dobio svoj zalet, “virus” lopte “zarazio” je i djevojke širom Crne Gore. Jedna od takvih jeste naša današnja sagovornica Nikolina Caković, reprezentativka Crne Gore i fudbalerka Rumunske Politehnike u kojoj bilježi sjajne partije.
“Moj brat i ja smo od malena igrali fudbal. Kada smo malo porasli, tokom osnovne škole on je imao svoje društvo sa kojim je svakog dana igrao, a ja sam često dolazila da igram sa njima jer mi je to bilo zabavno. Vremenom sam zavoljela fudbal i sasvim slučajno su se otvorila vrata prvog koraka u mojoj karijeri“, započela je svoju fudbalsku priču Nikolina.
Rušenje predrasuda je jedan od glavnih zadataka ženskog fudbala, ali Nikolina ističe da nije nailazila na previše prepreka u tom smislu.
“Bilo je predrasuda, ali ne previše. Imala sam sreću da sam uvijek imala podršku porodice i prijatelja, da su imali razumijevanja za moj izbor. Ali generalno u nasem društvu se na fudbal gleda kao na muški sport, većina djevojčica ne dobije priliku da bude u njemu baš iz razloga jer roditelji ili okolina smatraju da je grub sport i da u njemu nema mjesta njih.”
DJEČIJE ŽELJE SU NAJJAČE
Često se za početke karijere vežu neke anegdote i možda nemoguće želje, a naša reprezentativka je imala jednu koja je do pola ostvarena.
“Uvijek sam voljela da pravim neke snimke, tako sam jedne prilike kada sam imala deset godina snimila sebe u dresu Barselone sa loptom i predstavila se. Tada sam rekla da mi je želja da igram za Budućnost i Barselonu. Pedeset odsto toga se ostvarilo, nadam se da će i ovih drugih 50 u nekom budućem periodu“.
Kao djevojčica trenirala si sa muškarcima, zatim si prešla u ŽFK Mladost, koliko je taj prelaz uticao na tebe?
“Nekako se poklopilo da sam prvi korak napravila u muškom klubu. To mi nije predstavljao problem jer sam uvijek igrala sa dječacima. Bilo je dosta neobično, prvi put sam igrala na velikom terenu, prvi put igram fudbal sa djevojkama. Ogromna prednost je bila sto su me trener i igračice prihvatili od prvog dana. Pomogli su mi da se uklopim i tu sam stekla prijatelje za čitav život.”
Nakon Mladosti uslijedio je poziv Budućnosti, u koju je Nikolina “zaljubljena” od malena, a taj period pamti kao najljepši u karijeri.
“Budućnost je najljepši period moje dosadašnje karijere. Ponos je samo igrati i nositi dres kluba koji najviše voliš, a kamoli biti kapiten. Prelijep osjećaj igrati u svom gradu, svom klubu, sa svojim prijateljima. Jedina žal ostaje za izgubljenom titulom, ali nadam se da će mi se jednog dana i taj san ostvariti.”
CILJ I VIZIJA VODE KA USPJEHU
Često profesionalnim sportistima probleme pravi odlazak u inostranstvo, tačnije rastajanje sa porodicom i najbližima, koliko je tebi bilo teško da to prebrodiš?
“Meni nije bilo puno teško. U glavi sam imala cilj i viziju i znala sam da taj trenutak kad tad mora doći i bila sam spremna kada se to desilo. Velika prednost je bila što je saigračica iz Buducnosti bila u istom klubu, tako da je taj prvi korak mnogo lakše pao jer sam imala nekog svog uz sebe“, kaže Nikolina i ističe šta joj je pored porodice i prijatelja najviše nedostajalo:
“Crnogorska hrana definitivno, posebno majkina je za mene neprevaziđena. Bude momenata kad mi padnu na pamet kačamak, priganice ili druga crnogorska jela, ali povratkom u Crnu Goru sve to nadoknadim“, kroz smijeh govori popularna Nina.
Grčka je bila odskočna daska za nekadašnju devetku Budućnosti, a u Politehnici je pronašla i sebe i golove.
“Grčka je bila jedno fino iskustvo i prvi korak ka nečemu većem. Politehnika mi se desila u pravom momentu, i odlučila sam da prihvatim njihovu ponudu. Sezona je krenula kao iz snova i za njih i za mene, rasli smo iz meča u meč. Ja sam vremenom dobila na samopouzdanju i pronašla pravu formu. Uskoro će kraj sezone, borba za titulu je i dalje neizvjesna. Do kraja sezone ćemo raditi jako svakog dana kako bi napravili ogroman uspjeh i osvojili titulu“.
REPREZENTACIJA – POSEBNA EMOCIJA
Dres i pogodak za A selekciju je bio san koji se ostvario, a motivacije i želje ne manjka kada dođe reprezentativni poziv.
“Za reprezentaciju igram sa posebnom emocijom. Nositi dres reprezentacije je san svakog sportiste, ali i jedna velika odgovornost. Mečeve i golove za reprezentaciju doživljavam na poseban način koji ne mogu ni da opišem, drago mi je da sam to uspjela da doživim i osjetim.”
Zadovoljna je Nina i kako se razvija ženski fudbal u Crnoj Gori, i očigledno je da su ljudi prepoznali zainteresovanost za isti, jer popularizacija sporta raste iz godine u godinu.
“Mnogo toga se promijenilo na bolje od vremena kada sam počela da igram. Dosta djevojaka je u jakim klubovima, reprezentacija pravi dobre rezultate, bili smo nadomak baraža za Svjetsko prvenstvo. Ima perspektive, sve je više djevojaka zainteresovano za ovaj sport.”
Kada su planovi za budućnost u pitanju, ne planira toliko koraka unaprijed, već je fokusirana na kraj sezone sa Politehnikom gdje jure titulu u poslednja dva kola.
“Trenutno jos nisam odlučila šta ću dalje. Ugovor sa Politehnikom mi je do kraja juna i trenutno sam fokusirana samo na to. Ne želim da me misli sputaju u pružanju dobrih partija, želim da dam sve od sebe u posljednja dva meča i pokušamo da osvojimo titulu“, kaže Nikolina i za kraj nam otkriva da sem fudbala posjeduje još jedan talenat – muzički.
“Pored moje ljubavi prema fudbalu, od malih nogu posjedujem talenat i za muziku, tačnije pjevanje. Bilo je prilika i da se započne muzička karijera, ali sam odlučila da to bude samo hobi i maksimalno se posvetim samo fudbalu,” završila je Caković.
