Dok se oktobarsko sunce polako gubilo iza brda koja grle Bilino polje, Zenica nije izgledala samo kao grad – izgledala je kao srce koje kuca za jednog čovjeka. Zjenica Bosne i Hercegovine večeras je bila epicentar emocije kakva se rijetko viđa na Balkanu. Utakmica 3. kola B divizije Lige nacija protiv Švedske ostala je gotovo u drugom planu, jer se na travi stadiona od koga je napravio tvrđavu opraštao on – Edin Džeko.
Sve je danima mirisalo na ovaj trenutak. U ćevabdžinicama se, umjesto klasične “desetke u pola s lukom”, ovih dana dijelija “jedanaestica” – u čast broja koji je postao sinonim za bh. fudbal. Zgrade duž Sarajeva i Zenice prekrivene su džinovskim posterima s njegovim likom, ulice su preplavljene dresovima sa brojem 11, a slika naroda koji u tim istim dresovima odlazi na posao u ozbiljne državne i privatne institucije možda najbolje govori o kakvom se fenomenu radi. To nije bila samo navijačka euforija, to je bila opšta narodna mobilizacija u znak zahvalnosti.
Sa balkona i prozora okolnih zgrada oko Bilinog polja visili su transparenti sa jednostavnim, ali teškim porukama: “Hvala ti, Dijamante”, “Najveći sin Bosne“. Dok je su sa tribina grmjeli “Ljiljani” pokojnog Halida Bešlića, sažimajući decenije ponosa, Džeko je izišao na teren. Čovjek koji je osvojio praktično sve u klupskom fudbalu, rešetao mreže u dresovima Mančester sitija, Volfsburga, Rome i Intera, te odveo svoju zemlju do istorijskog nastupa na Svjetskom prvenstvu (i to dva puta) –przinao je uoči meča da ima dječačku tremu.
I tu leži sva njegova veličina. U toj mješavini neviđene moći na terenu i dubokog, dječakčkog osmijeha van njega. Prihvatio je svu tu ljubav naroda kao dijete koje prvi put ulazi u kopačke, ali sa držanjem šampiona kakav jeste. Najveći kojeg je BiH imala, i bez sumnje jedan od najvećih koje je Balkan ikada dao. On je bio taj koji je iz pepela izgradio kult reprezentacije i naučio čitavu naciju kako se nosi grb sa ponosom.
Bilo je suza na tribinama, u ložama, na klupi. Emocija se mogla rezati u vazduhu, ali bez ijednog trenutka jeftine patetike. Džeko nije samo davao golove; on je spajao ljude i gradio identitet jednog tima. On je ono što je Bosna i Hercegovina.
A mi u Crnoj Gori… mi bismo iz ove zeničke noći mogli i morali mnogo da naučimo. O tome kako se čuva, poštuje i slavi sopstvena veličina dok je tu, pred nama. O tome kako se gradi kult reprezentacije bez kalkulacija i kako se legendama odaje počast dok još nose dres, a ne samo kada prođu decenije. Zenica je održala čas iz ljubavi prema svom najboljem sinu, čas koji bi svako na našim prostorima morao pažljivo da napiše u svoje bilježnice
