Novogodišnjim izdanjem, pod nazivom ONI DOLAZE, Lob Sport otvara kapije 2025. godine.
Glavni akteri serijala su mlade crnogorske sportiskinje i sportisti, čiji su talenat i vještine istinsko bogatstvo sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.
Profesionalni sport je poput života, konstantna borba sa samim sobom.
Iako putem TV ekrana vidimo gotov prozivnod, odnosno samo najljepšu sliku i možda žalimo što se nijesmo oprobali u nekoj od sportskih vještina, znajući da to donosi slavu i novac…Ipak, biti profesionalni sportista, u slučaju ove priče, sportistkinja, izuzetno je teško.
Mlada Anđela Tošković apsolutno je jedna od najtalentovanijih crnogorskih fudbalerki, ali već sa 20 godina dva puta upoznala je i tamne hodnike ove čarobne igre – najtežu sportsku povredu, u vidu kidanja prednjih ukrštenih ligamenata koljena, doživjela je dva puta.
Karakterom i pozitivnom energijom koja isijava iz njene fizionomije, uspjela je da ustane, vrati se fudbalu, i najmilijem dresu – crnogorske reprezentacije.
Inače, u porodici Tošković, fudbal je uvijek tema broj jedan, s obzirom na činjenicu da je i brat, Balša, profesionalni fudbaler koji nastupa za zagrebačku Lokomotivu.
“Od malena smo brat i ja sve zajedno radili. Tata je bio talentovan za fudbal, nije trenirao, niko se nije bavio fudbalom, ali brat i ja smo zavoljeli taj sport od malih nogu. Od trenutka kada smo počeli da treniramo glavna tema samo je fudbal”.
Fudbal je tokom djetinjstva bio jedina zabava…
“Dok smo bili djeca uvijek smo se na ulici igrali, lopta je stalno bila glavna igračka. Brat se igrao sa društvom, a ja sam bila djevojčica među svim dječacima. Odmah mi je fudbal postao omiljeni sport”.
Brzo su se Anđela i Balša upisali u školu fudbala, i to neplanirano.
“Roditelji nijesu htjeli da nas upišu da treniramo fudbal. Međutim, jednom prilikom brat se našao na poligonu za igru i sasvim slučajno je prošao fudbalski trener koji je radio u FK Mondijal. Uočio ga je, vidio da je talentovan i pozvao ga dođe na trening. Ja, kako sam mnogo željela i pratila ga, svuda išla sa njim, otišla sam i na taj trening i već poslije drugog-trećeg treniga pitala trenera da treniram. To su neki počeci”.
Da li to znači da Balša nije počeo da trenira fudbal, ti možda ne bi bila fudbalerka, odnosno reprezentativka?
“Moguće. Oduvijek sam željela da budem u sportu. Srećom, tako se desilo. Sve je počelo uz brata”.
Dosta toga se promijenilo kada je u pitanju ženski fudbal, kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori. Svjedoci smo toga da je praktično prije desetak godina pod ovim nebom bilo nezamislivo da djevojčica trenira fudbal. Anđela priznaje da je bilo opstrukcija…
“Iskreno, baš jeste. Među dvije-tri djevojke jedina sam trenirala sa dječacima i igrala utakmice. Svima je to bilo prečudno. Muškarci su imali predrasude, čak i rodbina koja je govorila roditeljima da me ispišu iz fudbala. Bilo je predrasuda, ali znala sam šta želim, da je to moj put, da se osjećam lijepo da igram i nikad nijesam željela da prestanem. Balša mi je uvijek govorio da voli da igra sa mnom i on me ohrabrio”.
Fudbalerka Crvene zvede nije imala ni 16 godina kada je postigla prvi gol za seniorski nacionalni tim, a onda je i Balša dao vrlo važan gol za mladu reprezentaciju u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo protiv Jermenije u Jerevanu. To su prvi brat i sestra koji su postigli golove za reprezentaciju- podatak za ponos.
“Taj prvi gol kad sam postigla, bila je i prva utakmica za A selekciju – prijateljska protiv Bosne i Hercegovine. To je trenutak koji ću pamititi za čitav život. Svaki gol koji postignem u dresu reprezentacije nejverovatan je osjećaj, a možete misliti tada, u tom periodu. Kad je Balša dao gol i kad se pojavila ta informacija da smo prvi brat i sestra strijelci, osjećali smo se jako lijepo. Srećna sam zbog porodice, zbog svih ljudi koji su uz nas od malena, prate nas i podržavaju. Drago mi je zbog toga. Nadam se da ćemo nastaviti”.
Međutim, u ranoj fazi karijere – teške povrede. U junu 2022. stradali su ligamenti koljena, a u septembru prošle godine isti problem. Najteži životni trenuci Anđele. Mlade djevojke, velikog borca.
“U tom periodu porodica mi je najviše pomogla. Prva povreda desila se sa nepunih 18 godina. U tom momentu nijesam bila svjesna težine povrede, bila sam baš mlada i bilo je veoma teško. Oduvijek sam znala šta želim i shvatila da me čeka veliki rad, odnosno da se moram posvetiti svom tijelu. To iziskuje i vrijeme. Poslije prve povrede osjećala sam se super, vratila sam se i prešla u Crvenu zvezdu. Tamo su mi dodatno pomogli da se vratim na teren. Poslije nekoliko mjeseci desila se i druga povreda. A, baš sam se u tom periodu osjećala mnogo dobro. Drugu povredu sam još teže podnijela jer sam dobro otvorila sezonu i u 94. minutu desi se peh. Baš je bilo teško. Znala sam da me čeka put kojim sam prošla. Nadam se da je sve to iza mene i da će sve biti bolje”.
Bila je istrajna, upornost i kvalitet vratili su je u nacionalni tim.
“Mnogo sam srećna što sam tu. Godinu dana nijesam bila sa njima. Kad sam sa reprezentacijom, osjećam se prelijepo, kao kod kuće. Zahvaljujem se selektoru koji je imao razumijevanja za moje stanje”.
U dresu Crvene zvezde vratiće status prvotimke, sa individualnog aspekta sebi je poželjela samo zdravlje, ali ne krije planove.
“Želim prije svega da budem zdrava i da dobro otvorim drugi dio sezone. Jedva čekam da se vratim i da dobro igram. Do ljeta sam sigurno u Crvenoj zvezdi, nadam se da će sve biti kako treba i da se otvori možda neka situacija za inostranstvo. Ne želim da žurim, ali planiram da se oprobam u inostranstvu”
Svi smo maštali i imali uzore, Anđelin je:
“Stalno pratim brata i uvijek sam željela da budem kao on, ali nemoguće je da imam njegove predispozicije. Meni je on uzor. Pratim ga čitav život, sve utakmice. Zajedno smo voljeli da gledamo Lionela Mesija”.
Uz fudbal, najviše voli…
“Volim da vozim biciklo, ali i da idem u teretanu. Tu sam provela dvije godine oporavljajući se. Teretane me nekako smiruje i opušta”.
A, da nije fudbalerka trenirala bi…
“Rukomet. Pratim taj sport, pogotovo našu žesnku reprezentaciju. Uživam gledajući Lavice”.
Nije cilj poraziti drugog, već pobijediti sebe. A, kad to uspijete, onda se otvaraju sva vrata, u Anđelinom slučaju, vjerujemo vrata svjetskog fudbala.
