Evropski i svjetski fudbal, a samim tim i sport, godinama je sve oronuliji i bolesniji, što sa sobom sve više na površinu, poput lave, izbacuje u ogromnim količinama malicioznost, aljkavost, tendecioznost, bahatost pred milionskim očima dijelom hipnotisanog auditorijuma.
Polufinale Lige šampiona, dvije utakmice, ukupno 13 golova, preokreti, zaokreti… Raja je ostala još jednom bez daha. Još jednom je to toliko puta izlizana istorija. Još jednom je to nešto što nikad niko nije vidio i ostale poštapalice.
Ljudi se u tim situacijama jednostavno osjećaju uzvišenije, unikatnije.
Sve bi bilo bajkovito, ali postoji to – ali. A to su sudije. Ljudi, koji su, čast izuzecima, navodno nepristrasni. Ljudi, čija je percepcija morala zaštićena kao nekad bijeli medvjed, bilo da se radi o sportu, pravnim slučajevima ili najstrašnijim zločinima. Ljudi, koji su sinonim za nametnuto i neupitno povjerenje. Ljudi, od čijih odluka zavise sudbine.
Srećom, nismo primorani da nabrajamo sve nepravde kojima svjedočimo u sumornoj svakodnevici, a koje ozbiljno mute razum običnog čovjeka. Međutim, sport je poligon kroz koji se cijela pomenuta iluzija oslikava poput tetovaže na koži, a koju se mnogi prave da ne vide na sopstvenom tijelu.
Osim kad ih dovoljno jako zapeče.
Koliko ste do sada puta svojim očima vidjeli jedno, a sistem vas je kroz izvođače radova za nečiji interes prevario ili, još gore, ubijedio u suprotno? Toga ima u svakoj državi (ligi), pa bi valjda trebalo s tim da se i pomirimo, zar ne? Jer, to se svuda radi, pa što ne bi i kod nas, tješimo se najčešće jer nismo dovoljno reformi sproveli, reći ćemo.
A onda okrenemo glavu prema Evropi i naprednom svijetu jer oni služe kao najčistije ogledalo u kojem bi trebali da se ogledamo, ispravljamo nedostatke, učimo i sprovodimo pravdu. E, ta i takva Evropa, uzalud se predstavljajući kao takva, postala je sinonim za nepravdu.
Recimo, od ABA lige, Evrolige do Lige šampiona pravda je izgubljena u prevodu. Pitajte sve one koji pomno prate pomenuta takmičenja godinama i decenijama, a koji se čudu ne mogu načuditi iznova i iznova čemu svjedoče, što gledaju, a u konačnici plaćaju TV preplatu, karte, avione i sve ostalo kako bi bili dio režirane predstave.
Ukratko, izdvajaju svoje vrijeme, što je nepovratna kategorija.
Sinoć je na Meaci palo sedam golova. Ukupno u dvije utakmice polufinala čak 13. Rulja će reći da je to mjerodavnost kvaliteta, o čemu nećemo danas razglabati, ali hoćemo o onome o čemu bruji jutros cijeli internet. I odmah da se razumijemo – uzalud.
U moru sitnih detalja i odluka, kojih ima toliko da bi i cijela jedna emisija bila malo da pretrese sve situacije koje smo vidjeli na milanskom travnjaku, jedna se posebno izdvaja. Ona iz 93. minuta uoči gola Franćeska Aćerbija za 3:3, što je bila najava, ispostaviće se, za podvig 4:3 srčanog i ciničnog Intera nad suludo ofanzivnom Barselonom.
Duga lopta, Markus Turam evidentno pravi prekršaj u vazduhu, daleko od lopte, nakon čega je akcija svjedno nastavljena. U duelu Đerara Martina i Denzela Damfriza lijevi bek Barselone završava na travnjaku, Holađanin ubacije loptu na ivicu peterca gdje se Aćerbi transformiše u savršenog centarfora i izvlači italijanskog predstavnika iz već viđenog ambisa nakon vođstva 2:0 i preokreta Katalonaca na 2:3.
Kao i tokom cijele noći, igrači i klupa Barselone žustro protestvuju, traže provjeru, ali glavni arbitar Šimon Marčinjak, koji već neko vrijeme “briljira” na evropskim i svjetskim terenima, ostaje nijem impresioniran filmskim scenarijom. Prst na uho, odnosno slušalicu, tobožnje konsultacije sa, u najmanju ruku, kontroverznom VAR sobom, rezultirale su priznatim golom.
Neki će reći da je Damfriz štitio loptu. No, u tom slučaju očigledno je dozvoljeno da loptu ni nemate u svojoj orbiti, a da je možete “štititi” direktnim startom na nogu suparničkog igrača koji do lopte nesumnjivo želi da stigne.
Jer, nekada se štićenje lopte podrazumijevalo pod tim da tijelo cijelim obimom mora da bude zaštitnički ispred nje kako bi suparnički igrač bio legitimno onemogućen da do nje i dođe. A danas, dovoljno je da ispružite nogu, udarite protivnika i srušite ga, a onda mirno nastavite dalje i stignete do cilja – pogotka.
Taj detalj iz 93. minuta bio je ključan, iako su gosti i prije toga, čudeći se cijele večeri krajnje sumnjivim aršinima poljskog sudije, bili žrtve brojnih detalja kroz prekršaje većeg i manjeg inteziteta, a tokom kojih domaći igrači loptu ne da nisu dodirivali, već su bili daleko od nje. No, brzo su shvatili kako stvari funkcionišu te su u tom haosu plivali kao riba u vodi.
A prekrašaj je, ma koliko ga god pokušali relativizovati, bio čist kao suza.
I ne, nije ovdje riječ o Interu. Ekipi koja je svojom nevjerovatnom borbenošću i negdje nagrađena velikim finalem. Ipak, Inter je samo ovog puta na pravoj strani pištaljke i krajnje kontroverzne kontrole sobe.
Bila je to i Barselona onda protiv Čelsija na Stemford Bridžu (1:1), gdje je Tom Hening Ovrebo odradio prljav posao naočigled cijelog svijeta i potom završio karijeru. Bila je to Barselona i onda u vještački izazvanoj remontadi protiv nesrećnog PSŽ-a (6:1), kada je njemački sudija Deniz Ajtekin gurao i izmišljao detalje dovoljne da dođe do spektakla koji je rulja priželjkivala.
Treba li reći da je Ajtekin nakon toga “kažnjen”, što je rezultiralo njegovim ekspresnim nestankom iz fudbalske orbite.
El FC Barcelona presumiendo del mayor robo de la historia de la Champions League.
— LaVozGalactica (@Lavozgalactica) May 6, 2025
Años más tarde se descubrieron +280.000€ sin declarar en la cuenta de Ovrebo.pic.twitter.com/711XYFzjIl https://t.co/WC4r7z71wt
Hoćemo da govorimo o Real Madridu i njegovim penalima gdje ih nema, golovima iz ofsajda, evidentim i ne dosuđenim prekršajima, na čijim je krilima previše puta prolazio dalje i na koncu osvajao evropske trofeje do čak 15? Recimo, pitajte o tim nepravdama minhenski Bajern i njegove navijače, tradicionalne žrtve u brojnim dvobojima sa kraljevskim klubom…
There is ALWAYS offside controversy when Real Madrid play Bayern at the Bernabeu in a 2nd leg UCL game (90% of the time in favour of Real Madrid):pic.twitter.com/5ekvqUP0j1
— L10/M (@ASTOUNDlNGMessi) May 2, 2025
Ovo su samo neki od eklatantnih primjera iz posljednjih 15 godina. O onim ranijim, poput poništenog gola Andreja Ševčenka 2006. protiv Barselona na Nou Kampu za produžetke, a koji je pošteno negirao i sam akter Karles Pujol, da i ne govorimo. Sudija je bio takođe “cijenjeni” Njemac Markus Merk, a koji je tri godine ranije takođe poništio gol Ukrajincu u finalu na Old Trafordu protiv Juventusa jer je Manuel Rui Kosta navodno smetao Điđiju Bufonu da interveniše…
Navijački puk kao navijački puk. Kad mu odluke idu u korist onda je to nekakva zakašnjela pravda ili osveta od ko zna kada, a kada ne idu onda se bljuje vatra. I to je u redu. To su ovog jutra pristalice Barselone.
Ali ovdje govorimo o propustima koji u dugom trajanju mogu da budu sve, samo ne slučajni. Da isti sudija u finalu Svjetskog prvenstva prizna gol iz penala Lionelu Mesiju, iako je dodirnuo stajnom nogom loptu prije šuta, a da onda isti Marčinjak izbaci Atletiko zbog identičnog “grijeha” Hulijana Alvareza u penal seriji protiv Reala i dodatno “ubije u pojam” ionako izmučene Kolčonerose…
Da sudije izvlače svakakve penale, prekršaje i kartone, a da u drugim slučajevima na identične situacije odmahuju rukama i glavama praveći se da se ništa nije dogodilo. I da godinama konstantno isti arbitri vode sve važne utakmice, dok neki drugi, koji nisu imali sreću da se rode u tzv. uređenim državama, rade na margini i čekaju mrtvice sa stola Uefe i Fife.
Zbog toga se, između ostalog, i rodila ideja Superlige, koja ne garantuje poštenije suđenje, ali svejedno s vremenom sve više postaje simbol otpora učmalog i za razum uvredljivog sistema odlučivanja.
Istina, nije sudijski posao lak, naprotiv. Nije nijedan posao koji ljudi obavljaju lak. Međutim, njihov uticaj je sveden na Bogovski tretman i umjesto da budu neprimjetni, što je najveći kompliment za jednog arbitra, oni u kontinuitetu vedre i oblače suprotno od svega što se čini kao ispravno.
Jer, dok se konstantno govori o pravdi, vlada – nepravda. Dok se konstantno naglašava poštenje, praksa je – nepoštena. Dok se god govori o pravilima, to je znak da pravila – ne postoje. Odnosno, kao i u životu, za nekog su u datom trenutku pravila takva, a za nekog drugog onakva. Pa koga što zapadne…
I to je svijet (fudbala i sporta) u kojem živimo.
“Rezime – pravde ima samo u filmovima”.
Kultne su riječi legendarnog Dragana Gage Nikolića u filmu Mlad i zdrav kao ruža iz davne 1971. godine.
I to je sve što trebate da znate o nametnutim regulativama trulog sistema čiji smo, što kao akteri, što kao posmatrači, zapravo u velikoj mjeri i dobrovoljni saučesnici.
I sve će, manje-više, vremenom pretvoriti u zaborav. Do nekog sljedećeg puta.
