Novogodišnji projekat Lob Sporta u uvodu 2026. donosi istorijat 15 crnogorskih fudbalskih stogodišnjih klubova. Misija, kroz koju čuvamo i baštinimo tradiciju domaćeg loptanja dugu preko jednog vijeka, a na koju naša država treba da bude ponosna i njeguje nasljeđe sopstvenog loptanja.
Fudbalska lopta u Zetskoj ravnici zakotrljala se znatno prije nego što su formirani čvrsti temelji kluba koji danas nosi ime FK Zeta.
Prva zabilježena utakmica odigrana je još u ljeto 1923. godine, kada su snage odmjerili Napredak, preteča današnje Zete, i podgorički Borac. Rezultat 2:2 bio je više od pukog ishoda – označio je početak organizovanog fudbala u Zeti.
DECENIJE ČEKANJA I BORBE BEZ NAGRADE
Na području Zete, u periodu prije Drugog svjetskog rata, postojala su dva fudbalska kluba – FK Napredak i FK Danica. FK Danica je prestao sa radom 1941. godine, dok je Napredak po tim imenom postojao do marta 1961. godine kada je dobio ime FK Zeta, ime koje nosi i danas.
Nakon Drugog svjetskog rata, Zeta (tada Napredak) bila je jedan od najstabilnijih klubova u Republičkoj ligi Crne Gore. Decenijama je klub bio u samom vrhu takmičenja, ali bez nagrade u vidu plasmana u viši rang. Posebno je bolan period između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je Zeta čak šest ili sedam puta bila na pragu ulaska u Drugu ligu, ali bi svaki put ostajala – korak kratka.
O tom vremenu snažno svjedoči Stojan Božović, jedan od simbola tog perioda, čovjek kojeg su savremenici opisivali kao “trenera na terenu”, ali i pedagoga i vaspitača mlađih generacija, desnu ruku legendarnog trenera Voja Gardaševića.
“U periodu od ’70 do ’80 godine šest ili sedam puta imali smo šansu da uđemo u Drugu saveznu ligu grupa Istok, ali bi svaki put bili zaustavljeni na ovaj ili onaj način. Stalno smo bili pri vrhu lige. Sutjeska, OFK Titograd, Lovćen, Bokelj – to su ekipe koje su s vremena na vrijeme igrale Drugu ligu, a po mom mišljenju bili smo ravnopravni, ako ne i bolji od njih. Svake godine završni period sezone bio je koban po nas”.
Godinama kasnije, Božović koji je preko 16 godina branio boje Zete a veliki dio tog vremena bio i kapiten, dobio je odgovor koji je najbolje opisao tadašnju realnost kluba.
“Prijatelj koji je u tom vremenu bio dio Fudbalskog saveza Crne Gore rekao mi je da je najveći razlog što smo svake godine bivali saplitani na putu ka tituli je što nijesmo imali uslove i nijesu htjeli da dozvole takvoj ekipi da se plasira u viši rang. Podloga na kojoj smo igrali je više ličila na šljaku nego na travnjak. Nijesmo imali ogradu, tribine – praktično ništa. Rekao mi je: ‘Imali ste samo tim, nijeste imali klub’. I to je bila istina. Igrali smo iz čiste ljubavi, nikada nijesmo zaradili novac od fudbala”, ispričao je za Lob Sport Stojan Božović.
Ta rečenica “imali ste tim, ali ne i klub” možda najpreciznije opisuje epopeju Zete u tom periodu. Fudbal se igrao srcem, bez infrastrukture, bez privilegija, ali sa ogromnim ponosom.
TEMELJI VELIKOG USPONA
Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, Zeta je izrasla u jedan od najstabilnijih i najkvalitetnijih klubova u Crnoj Gori, iako rezultatski uspjesi nijesu uvijek bili nagrađeni plasmanom u viši rang.
Zeta je tokom osamdesetih godina bila stalno pri samom vrhu republičke lige. Čak devet puta završavala je sezonu kao vicešampion, a u više navrata bila je nadomak plasmana u Drugu saveznu ligu. Najbliže tom cilju bila je u sezonama 1974/75, 1975/76, 1982/83 i 1983/84, kada su odlučujuća kola bila kobna po Golubovčane.
Pravi preokret u istoriji kluba dogodio se 1996. godine, dolaskom Radojice Božovića na čelo Zete. Njegovim dolaskom klub dobija stabilnost i po prvo put ozbiljne organizacione temelje. Samo dvije godine kasnije, u sezoni 1997/98, Zeta osvaja titulu šampiona Crnogorske republičke lige i konačno obezbjeđuje plasman u Drugu saveznu ligu.
Debitantska sezona u Drugoj ligi završena je na vrlo dobrom četvrtom mjestu, a već 1999/2000 Zeta pravi istorijski iskorak – osvaja prvo mjesto i ulazi u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, elitni rang tadašnjeg fudbala Srbije i Crne Gore.
Sve ono što Zeta nije uspjela da ostvari tokom osamdesetih i ranog dijela devedesetih, vratilo joj se višestruko u narednim godinama. Kruna tog dugog puta bio je podatak koji Zetu trajno izdvaja u crnogorskom fudbalu – Zeta je jedini crnogorski klub koji je ikada osvojio treće mjesto u ligi Srbije i Crne Gore, odmah iza Partizana i Crvene zvezde.
EVROPA KAO POTVRDA IDENTITETA
Evropski nastupi za Zetu nijesu bili rijetki – naprotiv. Klub iz Golubovaca ostao je trajno upisan u istoriju kao prvi crnogorski klub koji je zaigrao u Kupu UEFA, današnjoj Ligi Evrope. Taj istorijski iskorak uslijedio je nakon plasmana u sezoni 2003/04, kada je Zeta završila kao trećeplasirana ekipa u ligi Srbije i Crne Gore, iza Partizana i Crvene zvezde.
Evropski debi došao je u sezoni 2004/05, dvomečom protiv Širokog Brijega. Iako eliminisana već u prvom kvalifikacionom kolu, Zeta je tim nastupom otvorila novo poglavlje u svojoj istoriji i zakoračila na međunarodnu scenu. Uslijedio je Intertoto kup i dvomeč sa Mariborom, čime je nastavljen kontinuitet evropskih nastupa.
Pravi zamah evropske priče dogodio se nakon osvajanja titule šampiona Crne Gore u sezoni 2006/07. Zeta je izborila kvalifikacije za Ligu šampiona, savladala Kaunas i plasirala se u drugo kolo, gdje ju je zaustavio Rendžers iz Glazgova. Taj dvomeč ostao je upamćen kao jedan od najupečatljivijih evropskih nastupa crnogorskih klubova uopšte.
Već narednih sezona Zeta je nastavila da gradi evropski kontinuitet. Nastupi u Kupu UEFA i Ligi Evrope postali su redovna pojava, a klub je do kraja sezone 2011/12 čak sedam puta izborio plasman na međunarodnu scenu.
Vrhunac evropskih nastupa uslijedio je u sezoni 2012/13, kada je Zeta ostvarila najdublji evropski prodor u istoriji kluba. Eliminisani su Pjunik iz Jermenije, finski JJK i FK Sarajevo, prije nego što je u plej-ofu put zaustavio PSV iz Ajndhovena. Taj pohod ostao je zapisan kao simbol zrele, takmičarski ozbiljne Zete na evropskoj sceni.
Ni u godinama koje su uslijedile Zeta nije nestala sa evropske mape. Klub je nastupao u kvalifikacijama protiv Željezničara, Fehervara, kao i u sezoni 2020/21, kada je savladan Engordani iz Andore, prije eliminacije od Progrèsa iz Luksemburga. Ukupno gledano, Zeta je jedanaest puta nastupala u evropskim takmičenjima – dva puta u periodu zajedničke države i devet puta kao predstavnik samostalne Crne Gore.
ŠAMPIONSKA SEZONA – KRUNA SVOG RADA, TRUDA I ZNOJA
Prva sezona Prve crnogorske fudbalske lige, odigrana 2006/07, upisana je u istoriju Zete zlatnim slovima. Nakon decenija čekanja, propuštenih šansi i generacija koje su bile na pragu, Zeta je konačno stigla do vrha.
Ekipa koju je sa klupe predvodio Dejan Vukićević igrala je disciplinovan i izuzetno efikasan fudbal. Zeta je sezonu završila na prvom mjestu sa 78 bodova, ostvarivši 25 pobjeda, četiri remija i četiri poraza, uz impresivnu gol-razliku 65:18. Iza sebe je ostavila Budućnost, Sutjesku, Mogren…
Tokom šampionske trke Zeta je dominirala, naročito u drugom dijelu sezone, a posebno su upečatljive bile ubjedljive pobjede nad direktnim rivalima. Tada je Zeta pokazala karakter ekipe koja zna da pobijedi kada je najteže.
U šampionskom sastavu Zete igrali su mnogi igrači iz domaće omladinske škole i regiona. Među njima su bili golmani Saša Ivanović, odbrambeni igrači Milan Vučković, Miroslav Kaluđerović, Milan Radulović, Slaven Stjepanović i Blažo Igumanović, vezni Darko Marković, Marko Ćetković i mladi Blažo Igumanović, te napadači Žarko Korać (jedan od glavnih strijelaca), Slaven Stjepanović (igrao krilo, uz 16 golova) i Blažo Igumanović. Kapiten ekipe bio je vezista Janko Tumbasević, koji je svojom disciplinom i karakterom vodio ekipu.
Titula iz 2007. godine predstavlja najveći domaći uspjeh u istoriji FK Zeta.
TRI BRATA NA JEDNOM TERENU – UNIKATNA FUDBALSKA PRIČA
U bogatoj istoriji kluba posebno mjesto zauzima jedan nesvakidašnji događaj. U novembru 1980. godine, na utakmici protiv Jezera u Plavu, dogodio se do tada nezabilježen slučaj u crnogorskom fudbalu – za Zetu su istovremeno nastupila tri rođena brata. Blizanci Miomir i Željko Kaluđerović dijelili su teren sa devet godina starijim bratom Veljkom. Utakmica je završena rezultatom 1:1, ali je taj duel ostao zapisan kao jedinstven primjer porodične fudbalske priče.
IGRAČI KOJI SU GRADILI IME ZETE
Zeta je oduvijek bila mnogo više od kluba – bila je rasadnik talenata i odskočna daska za igrače koji su ostavili dubok trag u crnogorskom i regionalnom fudbalu. Generacije su se smjenjivale, ali su pojedina imena ostala trajno upisana u kolektivno pamćenje kluba.
Jedan od prvih simbola Zete bio je Zoran Batrović, prvi A reprezentativac koji je potekao iz Zete. Njegov igrački put, koji ga je kasnije vodio u Prištinu, Partizan i špansku La Korunju, predstavljao je dokaz da fudbaler iz Zetske ravnice može stići do samog vrha evropskog fudbala. Batrović je bio uzor generacijama koje su dolazile.
Posebno poglavlje u istoriji kluba pripada Mladenu Vukićeviću – čovjeku koji je Zetu obilježio i kao igrač i kao trener. U više navrata branio je boje kluba iz Golubovaca, a kasnije je sa klupe predvodio Zetu u najznačajnijim periodima njenog razvoja. Mnogi ga smatraju najboljim trenerom u istoriji Zete, ne samo zbog rezultata, već i zbog načina rada, autoriteta i odnosa prema igračima. Kao fudbaler, Vukićević je nosio dresove brojnih crnogorskih klubova – OFK Titograd, Budućnost, Mornar, Bokelj i Lovćen.
Jedan od najuspješnijih fudbalera koji su branili boje Vukova bio je Miloš Marić. Nakon afirmacije u domaćem fudbalu, Marić je od 2004. do 2007. godine nosio dres Olimpijakosa, sa kojim je tri puta uzastopno osvojio prvenstvo Grčke i dva puta Kup. Karijeru je nastavio u belgijskom Gentu (2007-2009), a potom je igrao za Bohum, Lirs, Lokeren i Vasland Beveren, gdje je i završio igračku karijeru.
Bojan i Nenad Brnović, iako nijesu potekli iz Zete već iz Zabjela, ostavili su snažan trag u klubu iz Golubovaca, čije su boje branili u periodu od 1999. do 2004. godine. Njihove partije u dresu Zete bile su uvod u velike karijere, a posebno se izdvaja podatak da je Nenad Brnović 2005. godine bio kapiten reprezentacije Srbije i Crne Gore, što predstavlja jedan od najvećih reprezentativnih dometa igrača koji su nosili dres Zete.
Pored navedenih, istorija Zete pamti i brojne fudbalere starijih generacija koji su ostavili dubok trag u razvoju kluba i fudbala u Zetskoj ravnici. Među njima su: Jagoš Boljević, Vlado Usančević, Mićko Kovačević, Biga Maraš, Spasoje Đuretić, kao i već pomenuti Stojan Božović i Mladen Vukićević ali i Ilija Ivanović koji je dugo branio boje Zete, a kasnije i preko 10 godina bio trener omladinske selekcije. Njihova imena čine temelj na kojem su kasnije generacije gradile uspjehe Zete.
Zeta je i u novijem periodu nastavila da stvara igrače za ozbiljan fudbal. Među njima se izdvajaju Slaven Stjepanović i Janko Tumbašević, koji su kasnije nastupali za Vojvodinu, zatim Žarko Korać, Ivan Knežević, Ivan Novović, kao i Vladimir Boljević, predstavnici generacija koje su nastavile kontinuitet kvaliteta kluba.
OD GOLUBOVACA DO SERIJE A
U novijoj istoriji kluba, posebno mjesto zauzima Nikola Krstović, jedan od najvećih uspjeha moderne Zete. Njegov fudbalski put počeo je upravo u Golubovcima, odakle je stigao do Crvene zvezde, a zatim nastavio inostranu karijeru. Odlični nastupi u dresu slovačkog sastava za koji je na 56 utakmica postigao 29 golova otvorili su mu vrata italijanskog fudbala gdje je u dresu Lećea skrenuo pažnju šire evropske javnosti. Proteklog ljeta kupio ga je tim koji je posljednjih nekoliko godina standardni učesnik Lige šampiona – Atalanta. Krstovićeva sjajna izdanja nedavno su nagrađena drugim uzastopnim priznanjem za najboljeg fudbalera Crne Gore u izboru Fudbalskog saveza Crne Gore. Snažni 25-godišnji napadač je sezone 2018/19 bio najbolji strijelac 1. CFL sa 17 golova pa je zasluženo odnio nagradu za najboljeg fudbalera Prve crnogorske fudbalske lige.
LJUDI KOJI SU VODILI ZETU KROZ ISTORIJU
Tokom bogate i duge istorije Zete, klub su sa klupe predvodili brojni treneri koji su u različitim epohama ostavljali trag u razvoju ekipe i identiteta kluba.
Među trenerima koji su vodili Zetu nalaze se: Zaro Batrović, Cvjetko Ljumović, Vuko Maraš, Jagoš Boljević, Vojo Gardašević, Brano Milačić, Brano Zvečević, Tomo Rakočević, Stojan Božović, Veljko Kaluđerović, Ilija Ivanović, Živko Marković, Ranko Raković, Spaso Đuretić, Dragoljub Đuretić, Savo Rogošić, Slavko Vlahović, Zoran Batrović, Drago Kovačević, Mladen Vukićević, Rade Vešović, Božo Vuković, Nikola Rakojević, Slobodan Halilović, Dejan Roganović, Zvonko Kalezić, Velibor Matanović, Miodrag Martać, Darko Šuškačević, Mladen Lambulić i Dušan Vlaisavljević.
Posebno mjesto u istoriji kluba pripada Dejanu Vukićeviću, treneru šampionske generacije iz sezone 2006/07, koji je Zetu predvodio do najvećeg domaćeg uspjeha u istoriji kluba.
NAPOMENA: Autor teksta izriče veliku zahvalnost Stojanu Božoviću koji mu je dao pristup vrijednom istorijskom materijalu i time obogatio priču o FK Zeti.
