Upornost, marljivost i požrtvovanost moraju da dođu na naplatu. Ponekad je taj put dug, djeluje beskonačno poput uzaludnog rudarenja, a dijamanta nigdje na vidiku…Ipak, kako iskusni trenerski lisci vole da kažu, sport, u ovom slučaju fudbal, uvijek vas postavi tamo gdje vam je mjesto.
Goran Miranović je osam godina u Fudbalskom klubu Podgorica, praktično od reinkarnacije kluba koji je oživio 2014. godine pod imenom Mladost Lješkopolje koje je datiralo 70-ih u Srednjoj regiji Crne Gore.
Mladi fudbaleri svih uzrasta, praktično od 14. do 19. godine, prošli su kroz ruke 42-godišnjeg stručnjaka. Popularni Mira je radio, kalio i stvarao igrače za prvi tim, nenamtljivo, ali u podsvijesti, uvijek sa željom da jednog dana preuzme uzde prvog tima.
I, ukazala mu se šansa u najtežem trenutku. Preuzeo je emotivno uzdrmanu ekipu, posljednjeplasiranu u drugoligaškom karavanu, u tom momentu, osuđenu na baraž, na opstanak za goli život…Međutim, Miranović je, poput Tom Kruza, uspio u nemogućoj misiji! Od maksimalnih 15 bodova Podgorica je osvojila 10, odlijepila se od Ibra i Koma te bez zagarantovanog stresa, koji donosi utakmica sa neugodnim i motivisanim timovima iz Srednje regije (to je na svojoj koži najbolje osjetio Ibar koji je eliminisan od Internacionala), opstala u 2. CFL.
“Velika čast i privilegija je voditi seniorsku ekipu u klubu u kojem radim već 8 godina. Nakon uspješnih sezona u radu sa mladjim kategorijama i kao asistent u prvom timu, u vrijeme kada je Podgorica igrala utakmice u Ligi Konferencija protiv albanskog Laćija, bilo je pitanje dana kada ću dobiti šansu da preuzmem prvu ekipu. Možda sam očekivao da neću ovoliko dugo čekati ali na kraju je ispalo sve kako treba. Ekipu sam preuzeo u veoma teškom momentu kada se nalazila na poslednjoj poziciji i to peta kola prije kraja prvenstva. Prihvatio sam taj izazov, iako nisam bio prva opcija nakon odlaska prethodnog trenera. Čvrsto sam vjerovao u sebe i u momke jer sam većinu njih od ranije poznavao uglavnom kroz rad u mlađim selekcijama kluba”.
Po stupanju na funkciju za Miranovića su postojale samo dvije opcije – pukovnik ili pokojnik. Udahnuo je timu prijeko potreban optimizam i fudbaleri Podgorice su se, poput feniksa, izdigli iz pepela i poletjeli ka nebeskom spasu…
“Veliki broj ljudi nas je uveliko otpisao i već smo bili viđeni u tim baraž utakmicama. Osim igrača, koji su iznijeli najveći teret i imaju sve zasluge za ostvareni rezultat, moram da istaknem i mog saradnika Dragišu Vlahovića bez kojeg ovaj rezultat sigurno ne bi bio ostvaren. Od prvog treninga, napravili smo odličnu koheziju sa igračima što se i vidjelo na svim treninzima i utakmicama. Imali smo drugarski, a ujedno i profesionalni, odnos koji nas je doveo do ostvarenog cilja. Nije bilo lako probuditi ekipu nakon rezultatske krize ali znao sam da su to igrači koji imaju mnogo veći kvalitet nego što je to stanje na tabeli pokazivalo”, govori nam Miranović.
Debi nije mogao biti teži, protiv direktnog konkurenta i to na gostujućem terenu – Ibar u Rožajama. Pobjeda od 1:0 pogotkom Kristijana Radunovića djelovala je poput ogromne doze Supermenovog kriptonita koji je Podgoričanima dao snagu da potom savladaju Lovćen (5:1), a pitanje opstanka riješe u komšijskom derbiju trijumfom nad relaksiranom ekipom Mladosti (2:1) koja je izborila povratak u elitni rang.
“Sigurno da je najteža utakmica, pogotovo u psihološkom smislu, za nas bila utakmica protiv Ibra u Rožajama koju smo pobijedili zasluženo ali vrlo teško. Najbolju utakmicu odigrali smo protiv veoma kvalitetne ekipe Lovćena, a onda je došlo vrijeme za komšijski derbi. Iako je za nas ta utakmica bila bukvalno borba za goli život a njima bez rezultatskog imperativa, pribojavao sam se te utakmice jer je za nas bila pod moranjem dok su oni imali dozu opuštenosti koja je izuzetno opasna u fudbalu, ali su momci odradili posao na pravi način”.
Sada je na Upravi Podgorice da registruje grešku – zašto se dogodilo da klub, koji je u sezoni 2021-22 igrao kvalifikacije za Ligu Konferencija, umalo dotakne ambis crnogorskog fudbala? Ujedno, stiče se utisak, i da nagradi Miranovića, koji se poput istinskog vojnika Podgorice, u trenutku kada je bio svjestan da bi mogao biti samo “trenerski potrošen”, uhvatio u koštac sa problemom i dokazao ljudske i trenerske kvalitete.
“Sve u svemu, veoma sam zadovoljan sa ostvarenih 10 bodova u pet utakmica kao i sa načinom na koji su me prihvatili igrači jer na njihov račun idu najveće zasluge. Ističe mi ugovor i sada je na potezu klub. Ja sam voljan da nastavim započeto ukoliko pronađem zajednički jezik sa čelnicima kluba. Na samom kraju, veliko iskustvo za mene kada je u pitanju moj prvi samostalni posao šefa stručnog štaba u seniorskom fudbalu”, zaključio je naš sagovornik.
