LUKA ROTKOVIĆ ZA LOB SPORT

TERMINATOR IZ BLOKA: Teže je bilo igrati za ekipu iz zgrade, nego danas domaću ligu

Rotković tokom razgovora za Lob Sport, Foto: Dejan Lopičić / Lob Sport
Rotković tokom razgovora za Lob Sport, Foto: Dejan Lopičić / Lob Sport

Može li da se počne od kraja? Poslije 43 minuta snimljenog audio materijala do srži sam upoznao Luku Rotkovića, iako su nas sport i novinarstvo zbližili godinama ranije, kada je, kako sam ga jednom prilikom, zbog građe poput bogova grčke mitologije, nazvao “Podgorički Hulk”, rešetao mreže širom crnogorskih terena, posebno u dresu Petrovca i Mornara. Nego, doći ćemo do Rotovih antologijskih pogodaka protiv Anartozisa, remek-djela makazicama za vjerovatno najljepši gol u istoriji crnogorskog loptanja, perioda iz Partizana…

Pomenuo sam na startu kraj, jer prije nego što smo krenuli svako na svoju stranu, dobio sam potvrdu onoga što sam i znao, ali želio da vidim – Luka Rotković je kultna ličnost podgoričkog Bloka V.

“Roto”, “Lujo”, “Brate”, “Komšo”, čulo se iz najljepših bašti kafića našeg glavnog grada. U 300 metara, Rotković je isto toliko puta podigao ruhu, mahao u znak otpozdrava svojim prijateljima, poznanicima, komšijama…

“Blok je kvart u kojem sam odrastao, moj otac se ‘podigao’ preko Morače. Volim oba kvarta, centar, Pejton, Staru Varoš – imam mnogo prijatelja širom Podgorice. Takav sam, uvijek sam bio za druženje i prihvaćen sam svuda kako treba. Tako isto i u drugim sredinama…Uživao sam čak i u Bangladešu, iako je bila korona i tektonski poremećaji. Prilagodljiv sam, trudio sam se da naučim sve jezike, teško sam mogao korejski da savladam, ali znam dosta riječi”, u dahu nam priča 35-godišnji Podgoričanin.

IDOLI SU BILI U KVARTU, A NE KAO DANAS U AMERICI

Blok V jedan je od simbola grada. Iako se estetski, kulturalno, pa čak i građanski Podgorica mnogo promijenila, nije i Blok. Sve se mijenja, samo on ne. Iako je internet svojom brzinom zarobio nekadašnje bezbrižno djetinjstvo, još uvijek postoje mjesta gdje ćete vidjeti djecu na igralištu za fudbal, košarku, odbojku. Blok je jedno od njih…

“Zamijenjene su vrijednosti. Sad se više obraća pažnja na estetiku, na neke trivijalne stvari, a suština je da se djeca druže i bave sportom. Mi smo tako odrastali, uz sport, ne samo fudbal, uz trčanje na trim stazi, a idoli su nam bili blizu, tu u kvartu, a ne u Americi i Španiji”.

A, onda se Rotković prisjeća svojih klinačkih dana…

“Bio bih presrećan kad bi sreo Miroslava Meštera koji je bio jedan od najvećih talenata fudbala, sigurno bi bio na nivou Stevana i Mirka. Bio mi je jedan od idola u djetinjstvu. Svaki dan sam išao da gledam utakmice koje su igrane na poligonu ‘kod Plave’ – dolazili su Igor Burzanović, Milan Purović, Marko i Đoko Ćetković, Nikola Kobe Vukčević, Igor Radusinović. Za Blok su igrali sjajni Nenad Laković i Gaga Nikolić. To je bila strast, moglo je mnogo da se nauči i tu je bilo teže igrati nego sad u Prvoj ligi Crne Gore. Tada je bilo da “spanete” da igrate za zgradu ili za Blok – čudo”

100 ODSTO SAM ZASLUŽIO POZIV U MLADU REPREZENTACIJU

Mogli bi o Bloku, djetinjstvu i odrastanju do beskonačnosti, ali moramo i o fudbalu. Crna Gora, Srbija, Izrael, Kazahstan, Bjelorusija, Južna Koreja i Bangladeš. Svakako karijera za respekt napadača koji, gdje god da je igrao, tresao je mreže. Ali, stiče se utisak da je Rotković mogao i više…

“Iz ove situacije ne bih mogao sebi ništa da zamjerim. Jedino neke nestašne postupke koje sam radio u mlađim danima. Obilježeli su me ti nestašluci u kadetskom i omladinskom uzrastu, pa i na početku seniorske karijere. Često sam imao neslaganja sa ljudima iz trenerskog štaba i sa predsjednicima klubova sam se miomoilazio. Čast izuzecima”, otvara dušu Rotković i istovremeno tvrdi:

“Kvaliteta sigurno falilo nije, kao ni požrtvovanosti, znanja, golova…Međutim, za ekstra napredak treba i razumijevanje ljudi sa strane koji, nažalost, u Crnoj Gori odlučuju o našim sudbinama u fudbalskom smislu”.

Na šta konkretno misliš?

“Za nešto više traže se garancije, a to je reprezentativna karijera, koju nažalost, nijesam imao, čak ni za mladu selekciju koju sam 100 odsto zasluživao. Smatram da smo tu trebali Fatos Bećiraj i ja da izdominiramo, jer smo slični. Mislim da nijesam imao konkurenciju, osim njega. Tadašnji selektor (prim. aut. Dušan Vlaisavljević) je mislio drugačije, izabrao neke druge momke…”

A, da li te neko sputavao?

“Ne bih tako rekao, pogotovo ne sada sa 35 godina kada sam zreo u svakom smislu i mnogo pametniji. Moja karijera je bila dosta teška i naporna, dodatno sam je otežavao svojim stavom i karakterom. Međutim, takav pristup mi se u inostranstvu gledao kao kvalitet, zbog toga sam bio obožavan od strane navijača, predsjednika kluba, trenera”.

BRAĆA MIROČEVIĆ NESTAŠNOG DJEČAKA IZVELI NA PRAVI PUT

Besprekorna posvećenost treningu nekada i nije garant uspjeha. Za velike stvari potrebno je biti spreman fizički, ali i psihički – ko ti je bio najveća podrška?

“Moji roditelji koji su bukvalno sve dali da uspijem. Svakako i drugovi. Velika ekipa ljudi je bila oko mene”.

A, čuli smo ni da drugovima nijesi ostao dužan?

“Trudio sam se da budem galantan. Roditelji su, bratu i meni, obezbjeđivali da živimo u pristojnom i civilizovanom načinu – da nam ništa ne nedostaje u životu. Kada su došli novci, nijesam se mijenjao, trudio sam se da budem isti, da ostanem veliki prijatelj, pomagao sam i ljudima sa kojima nijesam bio u tako dobrim odnosima”.

Bilo je i mnogo trenera koji su na razne načine pokušali da oblikuju temperament i srčanost Luke Rotkovića

“Krenuo bih od samih početaka, to su gospoda Janko i Tonko Miročević. Sa njima sam krenuo u moj fudbalski pohod. Tu sam najviše naučio. Oni su utrošili mnogo energije da jednog tako nestašnog dječaka usresrede na sport.”

A, bilo ih je još…

“Slobodan Tripković, Igor Raičević, Niko Raičković, čak i Ivan Brnović koji je sada trener Budućnosti. Minja Prelević, takođe. Blagoje Paunović, Ilija Zavišić i Vuk Rašović dok sam bio u Partizanu”.

PETROVAC JE MOJ FUDBAL KARIJERE

Kasnije ćemo o epizodi u Beogradu, vrijeme je za period u kojem si se proslavio. Tada, na leđima 20-godišnjeg napadača Petrovac osvajanjem Kupa Crne Gore zlatnim slovima piše istoriju domaćeg fudbala. Nepuna tri mjeseca kasnije Evropa bruji o golovima Rotkovića u eliminaciji Anartozisa, koji je sezonu ranije igrao grupnu fazu Lige šampiona…

“To je odjeknulo Evropom, da mali klub iz mjesta sa 2.000 stanovnika dođe do trećeg kola kvalifikacija za Ligu Evrope koje je tada bilo izuzetno reprezentativno, bez olakšica koje današnji fudbal nudi. Trener Aleksandar Miljenović napravio je izuzetnu hemiju među igračima, to su bili jako dobri momci, čitava ekipa je bila vrhunska – Ševaljević, Mikijelj, Popović, Divanović, Graovac, Lopičić, Radović, nekoga ću sigurno zaboraviti, ali neće mi zamjeriti – besprekorna ekipa. Ne sa mnogo ulaganja, već spoj mladosti i iskustva valorizovana je osvajanjem Kupa i igranjem u Evropi”.

Na naslovnicama sportske štampe dominiralo je jedno prezime – Rotković.

“Čak i prijatelji mojih roditelja iz inostranstva govorili su da se pisalo o meni. Mladić od 20 godina je ‘eksplodirao’. I tu se čekala potvrda kvaliteta, poziv za reprezentaciju, konkrektno mladu koji se nikad nije desio. Već sljedeću sezonu postao sam kapiten Petrovca kod Milorada Đemba Malovrazića. Tada je u šaljivom tonu rekao ‘dajemo mu kapitensku da ga malo pomamimo”. Tek sad vidim šta znači podrška svih trenera. Pamtim Petrovac kao izuzetan trenutak, sjajan period za klub, tadašnju upravu i grad”.

Rotković i Petrovac su asocijacija za trofej Kupa, eliminaciju Anartozisa, ali i spektakularne makazice u ligaškom susretu sa Sutjeskom – to je najljepši gol u istoriji našeg klupskog fudbala, zar ne?

“Vidim da ljudi pamte, iako ja nekad iskreno zaboravim. Dao sam sedam-osam golova makazicama, a taj je možda najljepši. Bio je težak, ali fenomenalan pas Miljana Radovića doprinio je da to realizujem. To sam naučio ovdje, ispred zgrade, to su mi najmiliji potezi. Uvijek sam volio atraktivnost, jer publika treba da uživa, sve se radi za navijače.”

UPRAVA BUDUĆNOSTI ZLOUPOTRIJEBILA MOJ ODNOS SA ČAKOM IVANOVIĆEM

Rešetao je Rotković za Petrovac, tadašnju Mladost, posebno barski Mornar nakon kojeg se otisnuo ka Istoku, kasnije i Aziji…Ali, ne i u dresu u kojem je to najviše želio – svoje Budućnosti. Poslije sezone i po, otišao je na početku 2012. godine u Mladost i ponovo fudbalski oživio. Iako u plavo-bijelim bojama nije dobio priliku da iskaže potencijal, debitantski minuti u dresu voljenog kluba važniji su mu i od nekih golova…

“To je bilo ostvarenje sna. Došao sam u trenutku kad sam bio jedan od najboljih igrača lige i očekivao da igram. Međutim, čelnici kluba su me iskoristili, kao i uvijek u životu klupko se brzo odmota i vidjelo se da oni mene nijesu doveli zbog igračkih kvaliteta, nego da pravim kompromis između uprave i Varvara”.

Objasni nam to malo detaljnije?

“Zloupotrijebili su moj odnos sa Aleksandarom Čakom Ivanovićem i svim Varvarima. Ja sam veliki Varvar i to svi znaju. Zbog toga je to bilo neslavno. Kad je za trenera došao Miodrag Radulović, iako smo imali odličan odnos, ja sam već ranije odlučio da odlazim. Nijesam igrao previše, jer su me prethodnici Radulovića doveli do situacije da više nijesam bio u formi”.

Dakle, u crnogorskom fudbalu prolazio si kroz slavu, nepravdu, svađe…

“Bilo je svega! Bilo je teških riječi, ali sve se završavalo na lijep i civilizovan način. Bio sam malo žešći, temperamentniji, ali nikad zla namjera nije postajala. Čovjek nekad prenagli, ali gdje ima ljudi tu je i dogovor”.

Šta bi, kad bi ti neko ponudio da vratiš vrijeme, promijenio?

“Ništa. Dao sam svoj maksimum, izvukao sam to sa svojom porodicom i prijateljima. Moja karijera je čista kao suza. Ponosan sam. Bilo je mnogo teških faktora koji su me kočili. Radilo se dosta da se moj uspjeh unazadi i minimizira. Ovom prilikom moram istaći, bez imalo laskavosti, da su novinari uradili mnogo. Prepoznali su moj trud i kvalitet. Degutantno je da pričam o sebi, ali neke stvari su realne. U svakoj zemlji sam pružio maksimum i novinari su to znali da cijene. Hvala im na tome”.

Foto: Savo Prelević

PRIPADATI PARTIZANU BILA JE ČAST

Prije nego što se preusmjerimo na igre u inostranstvu, ostali smo dužni Partizan. Došao si u jednu od najjačkih evropskih škola fudbala kao najbolji strijelac kadetske lige Crne Gore u dresu Budućnosti.

“Tu sam, što se kaže, ‘kliknuo’. Očekivao sam da ću se priključiti prvom timu Budućnosti, nije se desilo, pakujem stvari i odlazim za Beograd. Pripadati Partizanu, pričam o samoj veličini, nešto je neopisivo. Volim Budućnost kao svoje oči, nemam insinuacija ni prema Partizanu ni Crvenoj zvezdi, ali pripadati tom levelu – velika je čast”.

Talentovana generacija fudbalera koju je predvodio nekadašnji as Ajaksa i Jang Bojsa – Miralem Sulejmani

“Ne zna se ko je bolji od koga. Sulejmani, Nemanja Tomić, Marko Jovanović, Nenad Marinković, uz Jovetu najmlađi debitant Partizana, Aleksandar Lazevski, Ivan Obradović…Da situacija bude još bolja, dolaze nam igrači koji iz određenih razloga, nažalost po njih, a meni dragih, iz prvog tima Partizana, pa su se ‘spustili’ Srđa Radonjić, Niša Saveljić, Ivica Kralj, Albert Nađ, Vlada Ivić”.

Da li si nešto od njih naučio?

“Ivić je najveći šmeker kojeg sam upoznao u sportu. Niša Saveljić mi je mnogo pomogao, bio je prema meni pažljiv i darželjiv. I dalje smo u odličnim odnosima. Kad sam gledao kako trenira Ivica Kralj shvatio sam da bez treninga nema napretka”.

ZVERKA IZ VALJEKASA

A, da li se čuješ sa Alvarom Negredom? Već ima desetak godina od legendarnog video snimka na kojem prvo Španac pozdravlja “Terminatora iz Bloka”, a Rotković “Zverku iz Valjekasa”. Da li je tim pozdravima doprinio tvoj veliki prijatelj Stevan Jovetić?

“Zvao me danima prije toga i rekao da ga strašno podsjećam na nekoga. I kad je pio kafu sa Negredom, shvatio je da smo dvojnici. Da nije bilo Stevana, nikad ne bi znao Negredo za mene, ali Joveta mu je pokazivao moje slike i Negredo je bio oduševljen. Pozdravio me, odao mi veliko priznanje. Simpatično je bilo, ali tada društvene mreže nijesu bile toliko popularne, nažalost, video se nedje zagubio”.

U kazahstanskom Okžetpesu Luka Rotković je bio najefikasniji strijelac uz sadašnjeg napadača Budućnosti Đorđa Despotovića. Robusni napadač je spektakularnim golovima ostavio dubok trag u Dinamu iz Minska, ali kako se desio Banlgadeš?

“Organiovao se turnir koji je imao legitimaciju FIFA baš u Bangladešu. Putem telefona moj otac, koji se ujedno i bavio mojom karijerom, dobio je poziv i ponudili su novac koji u tom momentu nijesam mogao da odbijem. Ne bih išao sigurno, ali takvu ponudu nijesam mogao da odbijem. Otišao sam zbog finsijskog razloga, a onda i zbog izazova – kad ću poći opet u Bangladeš? Prijatno sam bio iznenađen. Sjećam se da je na klupi za rezerviste bio Princ Tejgo, plaćeniji od mene, ali vidno u lošoj formi. Radilo se tada na promociji fudbala u Bangladešu”.

ISKRA IZAZOV, MRVALJEVIĆ TALENAT

Ostao je Rotković u fudbalskim vodama, te je angažovan u taboru Iskre kao savjetnik za sportska pitanja. Kurcijalan je potez angažovanje Milana Radulovića nakon kojeg Danilovgrađani ponovo dišu punim plućima i sljedeće sezone pokušaće da krenu u pohod ka elitnom rangu.

“U početku su rezultati bili nezadovoljavajući, ali radiklanom promjenom, na predlog sportskog direktora Save Mugoše i mene doveli smo Milana Radulovića što se ispostavilo kao izuzetan pogodak. Milan je izuzetan, prije svega obrazovan, a svi znamo kakav je bio fudbaler. Njegova je najveća zasluga, uz igrače i stručni štab gdje su Mirko Tamindžija, Dejan Perović i Saša Škara”.

Iz često osporavane crnogorske lige teško je napraviti transfer. Međutim, 22-godišnji napadač Marko Mrvaljević je, iako trenutno okovanu ratom, ali u fudbalskom smislu uvijek velikom, stigao u Ukrajinu gdje se u dresu Veres Rivnea već nametnuo sa tri pogotka. Transfer mu je omogućio upravo naš sagovornik…

Foto: Veres-Rivne

“Talenat je i ima prostora za napredak. Na radaru su mi još neki mlađi fudbaleri. Uz konsultancije sada sa već proslavljenim menadžerom Branislavom Baćkom Ivaniševićem, učim od njega posao, kao i od Marka Markovića. Savjetujem se od njih, bili su top igrači, govore strane jezike, znaju posao. Oni imaju svoj legitimitet”.

Istorijska sezona crnogorskog klupskog fudbala – Dečić je osvojio titulu, a Petrovac Luke Rotkovića ostao, uz Budućnost i Sutjesku jedini prvoligaš koji nije bio u drugoligaškom ambisu. Ipak, u finišu sezone mnogo se pričalo o brojnim fizičkim obračunima navijača, pa čak i saigrača. Kako te izgleda iz perspektive fudbalera koji je imao vrelu krv?

“Ne treba tu tražiti krivca ni lijevo ni desno, nego u fudbalu. Fudbal je loš, da ne kažem preloš. Iz toga ponora ide sve što ne treba i eskalira. Volio bih da se neke stvari nijesu desile, ali konflikta će uvijek biti. Problem je samo fudbal – kvalitet, nezadovoljstvo, frustracije fudbalera, trenera, navijača, ljudi koji su van fudbala u fudbalu su, a nije im tu mjesto…Bilo je svega dok sam i ja bio igrač, ali ne i društvenih mreža – danas se sve snima, kao da živimo od toga”.

TRENIRAO ŠEST SATI DNEVNO

Kako bi Luka Rotković savjetovao mlade fudbalere, ili djecu svog Bloka V?

“Uvijek sam imao zdrav razum i zdravu priču, iako vas ljudi drugačije doživljavaju kad vas vide na terenu. Ja sam uvijek bio čovjek od obrazovanja, od starih manira, od kodeksa. Sport treba da bude sport. Volio bih da se živi zdravije, da se mladi obrazuju, da budu sportisti, da se što više trenira”.

Ali ne moraju da budu svi sportisti…

“Zdravo je baviti se dva-tri puta nedjeljno, ali da li je kao što sam ja šest sati trenirao dnevno od svoje 20. godine? Dvije kuće na moru ima moja porodica, osam godina nijesam bio tamo – da li je to zdravo? Na 45 stepeni trčao na trim stazi, budio se u 4 i po ujutro da bih odradio prvi trening. Sa profesorom, da ga ne zaboravim, Veljkom Rackovićem, uložio sam mnogo truda. Uvijek sam bio među najspremnijim igračima lige, a u timu uvijek besprekorno najspremniji”.

Foto: Dinamo Minsk.by

A, prava poruka ostala je za kraj.

“U sportu ako pružite 99 odsto vratiće se nula, ali ako pružite 100 odsto vratiće se 200. Obrazovanje i trening treba da budu mjerilo svakom mladom fudbaleru i bilo kojem sportisti. U Crnoj Gori 90 odsto sportista nije utrenirano i neka se ne sjekiraju ako pomisle da su umorni, jer nijesu. Na najvećem nivou, ljudi su od 24 sata 22 posvećeni sportu, pa nijesu pretrenirani. Trenirajte jako, ako trenirate jako, trenirajte još jače”.

Školski čas sa Lukom Rotkovićem koji treba da prođe svaki Blokaš. Za 45 minuta u krošnjom pokrivenoj bašti Ruskog bara shvatite da je život rolerkoster i najbitnije je da se držite čvrsto…

Upiši se
Obavijesti o
0 komentara
Umetnuti fidbek
Vidi sve komentare