Figura i fizionomija, pa stav, kontakt s loptom, završnica – prvi put kad sam u mlađim uzrastima crnogorskog klupskog fudbala ugledao Stefana Mugošu znao sam da gledam gotovog igrača – pravog napadača. I, nijesam ništa bio pametniji od drugih, vidjela je to cijela Crna Gora.
Takav osjećaj za prostor i igru, takvu fudbalsku pismenost, lakoću, a istovremeno i ubitačnost u protivničkom šesnaestercu od sredine prve denecije 2000-ih više nijesam primijetio na prostorima naše države. S toga, iako ovaj početak možda ne priliči intervjuu, već ima i neke lične, vjerovatno ćete pomisliti i presubjektivne stavove, siguran sam da ne postoji sportski novinar na našem podneblju koji ne poštuje lik i djelo Stefana Mugoše.
Kao djeca smo u popularnog Mugija gledali “kao u televizor” dok je u kadetskom i omladinskom uzrastu rešetao mreže, a danas, u 34. godini svog fudbalskog putovanja navijači u Južnoj Koreji, prvenstveno Inčona, žive dinastiju podgoričkog napadača. Iz svoje rodne Podgorice (FK Budućnost i OFK Titograd), preko Njemačke (Kajzerslautern, Aue, Minhen 1860, Karlsrue) s kratkim pit-stopom u Moldaviji, špic istančanog njuha za gol prevalio je teritoriju najvećeg kontinenta na svijetu (Azije) i svoj pobjednički barjak zaviorio u lučkom gradu Žutog mora.
Da skratim, Stefan Mugoša je među najboljim fudbalerima u Južnoj Koreji, bez konkurencije u Inčonu,a a sada živa legenda i simbol kluba koji se na leđima našeg sagovornika nakon samo jedne sezone igranja u drugoligaškom karavanu vratio u elitni rang južnokorejskog fudbala. I, to tri kruga prije kraja prvenstvene trke…
“Da smo tako zamislili ne bi bolje bilo isplanirano i iscrtano u odnosu na ono kako je zaista ispalo. Cijele sezone smo dominirali. Igrali smo lijep fudbal. Držali smo prednost: osam-deset bodova, samo je u jednom trenutku bilo pet…Sad nam se pogodio rezultat da je Suvon kiksao, igrao 2:2, a mi smo pobjedom matematički izborili status prvoligaša“, javio nam se Mugoša iz daleke Južne Koreje i u dahu nastavio:
“Osjećaj je fenomenalan. Na pres konferenciji poslije utakmice rekao sam da smo prošle godine u ovo vrijeme plakali od tuge, a sada plačemo od sreće. Navijači su bili jako emotivni. Dočekali su nas i ispred prostorija kluba. Napravili su nam spektakularan doček i to je bilo fenomenalno. A, tek će da bude prava fešta kad se bude uručivao pehar, to je posljednje kolo, a igramo kod kuće. Sigurno će biti super organizovano od strane grada i kluba”.
Ekspresan povratak poslije samo jedne sezone enorman je uspjeh Inčona. Koliko je komplikovano vratiti se nakon samo godinu dana mjestu koje vam po klupskoj strukturi i tradiciji pripada, znaju samo ljudi koji su duboko u fudbalskoj materiji. A, konkurencija je bila žestoka – sedmostruki prvak Južne Koreje Seongnam, te Busan i Suvon koji su po četiri puta bili šampioni države.
“Ukoliko se ne vratiš prve godine, onda je sve teže. Mi smo zadržali kostur tima sa tri stranca, a uz to smo doveli jako mlade fudbalere koji imaju izuzetan potencijal. Spoj mladosti i iskustva je vrhunski funkcionisao. Napravio se odličan ambijent. A navijači? To je nešto nevjerovatno! Bio sam šokiran kakva je bila posjećenost i kod kuće i u gostima – više nego što je bio slučaj u K1 ligi! Očigledno su prepoznali momenat kada treba da budu uz nas”.
Uprava kluba je uradila sve kako Inčon ne bi zaglavio u drugoligaškom rangu poput pomenutih velikana južnokorejskog fudbala.
“Došao nam je trener koji je prošle godine izabran za najboljeg K1 lige, vodio je Gangvon za koji nastupa naš Marko Tući – ostvarili su istorijski uspjeh osvajanjem drugog mjesta i plasmanom u Ligu šampiona. Nije nastavio tamo, već je došao kod nas, u niži rang i uspio da ostvari cilj. Igrali smo fenomenalno. Dosta sam učestvovao, dao sam mnogo golova, dosta ih je bilo presudno kad se utakmica lomila. Naravno, pomogli su mi saigrači. Sve se namjestilo da se odmah vratimo u elitu”.
E, kad smo već kod individualne statistike onda govorimo i o ličnom rekordu – 20 prvenstvenih golova! Sa tendencijom da se brojka poveća s obzirom da je do kraja šampionata još tri kola…
“Jeste. Kad sam došao u Inčon, 2018. godine, dao sam 19 golova i to mi je bio rekord. Prošle godine sam bio najbolji strijelac sa 15, ali smo nažalost ispali. Evo, i sada imam baš dobre šanse da budem najefikasniji, za sada sam postigao 20, a prvi pratilac 16. Imam šanse da prebacim kotu od 20, ali vidjećemo. Rekao sam treneru da želim da igram, da postignem još koji gol i da privedemo sezonu kraju kako dolikuje”.
I dok zasluženo uživa, Mugoša je čitaoce Lob sporta počastio i jednim ekskluzivnim podatkom…
“Planiranam da završim karijeru ovdje. Planiram, prije svega, da još dugo igram, jer se zaista osjećam dobro. Imam 33 godine i sada najviše uživam u fudbalu. Možda nam je i trebala ova godina, kako bi Inčon promijenio način razmišljanja i igranja. Uvijek smo se borili za opstanak, to je bilo non-stop borba do posljednjeg kola. Sada imamo napadački mentalitet, ostvarili smo 25-26 pobjeda, drugačije igrači razmišljaju, kompletni trenerski staf i navijači. Stvarno sam uživao na terenu. Produžio sam ugovor još dvije godine, a nadam se da ću i nakon toga igrati još dugo”.
Još u prvom mandatu u Inčonu, od 2018. do 2022. godine, Podgoričanin je blistavim partijama i golovima osvojio srca navijača koji su ga u suzama ispratili za japanski Kobe. Samo godinu kasnije tifozi Inčona plakali su opet, ali od sreće jer se Mugi vratio, a kada je odlučio da ostane u drugoligaškom rangu…
“Svi su bili u šoku! Iako sam imao jako dobre ponude iz Južne Koreje, pa čak i Kine, na kraju sezone, kad smo ispali, shvatio sam da sam se odavno srodio sa ovim klubom. Inčon je za mene nešto posebno. Tu mi je porodica, uživamo…Način na koji sam prihvaćen u klubu i ljubav koju mi pružaju samo mi daje podsticaj da igram što bolje. Osjećao sam odgovornost da moram da ostanem, da pomognem ekipi da se što prije vratimo gdje pripadamo. Inčon sa takvim navijačima, gradom i stadionom zaslužuje status prvoligaša, to nije drugoligaški klub, iako je ovdje i Druga liga na zavidnom nivou”.
Mugoša ni u snovima nije maštao o Južnoj Koreji kao obećanoj zemlji. A, danas je najvoljeniji Crnogorac među Korejcima. Supruga i djeca bez poteškoća privikli su se uslovima života na Dalekom istoku.
“Nijesam ni sanjao da ću sve ovo postići ovdje. Prije tri nedjelje gradonačelnik mi je dodijelio titulu počasnog građanina i prvi sam sportista u Inčonu koju ima to zvanje. To je za mene nešto, ne znam kako bih objasnio…Preponosan sam što sebe, svoju familiju i Crnu Goru predstavljam na najbolji mogući način…A, što se tiče života? Sve je fenomenalno. Djeca uživaju, idu u internacionalnu školu, odnosno vrtić. Sve nam je na dohvat ruke. Seul nam je na pola sata, internacionalni aerodrom na 20 minuta od kuće. Jeste da je daleko, na kraju svijeta od naše Crne Gore, ali uklopili smo se, već osmu godinu smo ovdje i planiramo da se što duže zadržimo”.
Hajde da se još malo zadržimo van fudbalskih tokova. Vizuelno bi se, ovako na prvi pogled, reklo da su Korejci, Japanci i Kinezi isti, a zapravo su karakterno i po prirodi potpuno različiti. Pojedinci iz Crne Gore, koji su duboko upoznati sa kulturom azijskog naroda, kažu da su upravo Korejci slični nama – da li je to istina?
“Jeste. Japanci su malo hladnokrvni, nijesu ni za druženje, imaju neki svoj program. Meni to nije odgovaralo, a možda i subjektivno gledam zbog fudbala jer nijesam mnogo igrao u Japanu. Južna Koreja mi je ‘legla’ od prvog dana. Ljudi su pitomi, iskreni, dobri, hoće da pomognu, uradiće šta god poželiš da bi se osjećao prijatno. Vole da se druže, da izlaze, slično žive kao mi”.
Jesi li naučio koju riječ korejskog jezika?
“Ha-ha-ha! Jesam! Ima tih fudbalskih izraza i koristim ih svakodnevno. Malo se šalim sa saigračima, ponekad kad trener priča, odgovorim mu na korejski i to izaziva smijeh kod svih u timu. Razumijem dosta, ali nijesam ga učio. Imam prevodioca 24 sata i što god mi treba tu je. U klubu svi pričaju engleski, tako da nemam problema sa komunikacijom”.
Da li je istina da je tokom ljetnjeg odmora bilo telefonskih poziva sa adrese Budućnosti?
“Bilo je nekih kontakata. Mislili su da ne želim da ostanem da igram Drugu ligu. Rekao sam da je Budućnost moj klub i izrazio zahvalnost zbog načina na koji razmišljaju, jer su htjeli da dovedu veliko ime u susret stogodišnjici kluba. Lijepo je to bilo zamišljeno, ali nije bilo realno. Dugo sam godina ovdje, veliko sam ime u Južnoj Koreji i planiram još da ostanem. Trenutak nije bio realan, jer sam imao važeći ugovor i klub me ne bi pustio bez velikog obeštećenja. Poželio sam im sve najbolje i da svake godine osvoje ‘Duplu krunu’. Ja sam osjetio slast osvajanja titule i Kupa i Budućnost mi je zauvijek u srcu”.
Dubok trag ostavio je Stefan Mugoša i u dresu sa nacionalnim grbom. Sa 15 golova na 64 utakmice na četvrtoj je poziciji vječite liste strijelaca Hrabrih sokolova (Stevan Jovetić 37, Mirko Vučinić 17, Fatos Bećiraj 16). Pamte se golovi, pogotovo istorijski het-trik u Bukureštu za trijumf nad Rumunijom (0:3). No, reprezentacija prolazi kroz najteže trenutke praktično od nastanka, a kroz maglu nas vodi Mirko Vučinić. Ako u selektorskoj ulozi bude upola uspješan kao nekada u kapitenskoj – izvući ćemo se.
“Pričao sam sa Mirkom. Nezgodan je trenutak za reprezentaciju. Dolazi do smjene generacija i ja sam uvijek za mlade igrače, bio sam i ja mlad kad sam ušao u nacionalni tim. Teško je, nije lako uklopiti sve. Treba vremena, mnogo rada, to je i sam Mirko rekao. Nikome ne možemo da prijetimo. Ovo mora da nam bude velika škola. Svi danas igraju fudbal, do juče smo mislili da su Farani ribari, a dobili su, ne samo nas, nego i Češku, a to nije slučajnost”.
Nije te bilo u oktobru, očekujemo li te u novembru?
“Trebalo je da dođem u ponedjeljak, a u srijedu se već putovalo za Farska Ostrva, a Mirko mi je rekao da će za Luksemburg da proba mlade i nove igrače što sam apsolutno podržao. Treba da putujem 15 sati do Podgorice, onda da odradim oporavak i četiri i po sata da se putuje do Farskih Ostrva. Ništa tu ne bih mogao da pomognem, jer ne bih mogao doći k sebi. Čućemo se i vidjeti šta i kako za dalje“.
Možeš li malo konkretnije o tome?
“Uvijek sam tu, spreman za Crnu Goru u pola noći i pola dana. Vidjećemo, dolaze novi, mladi, treba da obavim razogovore sa ljudima iz Saveza. Možda da se ustupi sljedeće godine i mjesto za mlađe. Sve će biti dogovor. Želja je nesporna, ali dug je put, uskoro ću 34 godine, tijelo se teže oporavlja…Za Crnu Goru sam uvijek dao sve i tako će uvijek biti”.
Na 216 utakmica u dresu Inčona postigao je Stefan Mugoša 108 golova u svim takmičenjima – legenda kluba, superstar južnokorejskog fudbala i proslavljeni crnogorski reprezentativac!
