Kakav to “pomak u glavi” mora da se desi jednom timu da u manje od mjesec dana prođe put kao Dinamo – od neopisive idile poslije plasmana u Ligu šampiona do slike rasturene vojske koja u tri utakmice ne osvoji ni boda i primi 14 golova? Ali da se tako nešto u Maksimiru prvi put desilo, ni po jada…
U pitanju je u dlaku prepisani scenarij iz 2016. kad su u trećem i posljednjem mandatu trenera Zlatka Kranjčara plavi u revanšu plej-ofa šokirali bogati Salcburg i otišli na pauzu bogatiji za dvadesetak miliona. Taman je zarazni Cicin osmijeh probudio fudbal u Zagreb kad su ekspresno uslijedila tri poraza – maksimirski od Osijeka u HNL-u, pa 3:0 u Lionu i onda debakl na Rujevici – Rijeka je sa 5:2 pomela Plave i Cico je postao bivši. U svoj dom više se nikad nije vratio.
Bilo je toga još, evo za vakta baš ove generacije – krajem februara 2022. plavi su razbili Hajduk u Maksimiru 4:0 i praktički riješili pitanje šampiona da bi onda nanizali cijelu seriju neuspjeha i umjesto Ante Čačića, legendarnog servisera RTV aparata kojeg je Mamić dvaput na opštu nevjericu pozvao u pomoć “jer živi blizu stadiona”, sezonu je dovršavao Igor Bišćan.
To je već tim sa starosjediocima koji i sada navodno drmaju svlačionicom. I koji su upravo pojeli još jednog trenera. Jer fudbaleri su uvijek najkvarljivija roba.
Sergej Jakirović teško je naivan ili ozbiljno lud ako je stvarno pomislio da je riješio sve time što puši sa Brunom Petkovićem. I Ristovskim i Ademijem. I to sve u misterioznoj odaji tajni koju su maksimirski hroničari otkrili u završnici prošle sezone prozvavši je sobom senatora u kojoj se kuju Dinamove titule. U pitanju je obična pušionica, cigar-klub sa velikim televizorom u kojem se gleda fudbal i pomalo ogovara. Takav poredak nije sjeo novim igračima u timu, naročito neobuzdanom Kolumbijcu Kordobi, dok su trojica Francuza očekivano svijet za sebe. I tako je maksimirska šuma dobila klanove, što je tradicionalno siguran put u propast.
Nokaut u Koprivnici to je i najavio. Jer, ako je onih devet komada od Bajerna na Alijanc Areni još moglo da se tumači silom protivnika, kome i kako da se objasni da je sad već i Slaven Belupo utrpao četiri Plavima? Kola nezaustavljivo jure prema provaliji i u strahu od novih kanonada ozbiljno se razmišlja da se naredne nedjelje protiv Monaka umjesto himne Lige šampiona sa razglasa pusti pokojnog Džeja! “Uspori malo, sudbino sestro, idi na neko drugo mesto! Šta smo ti krivi, šta smo ti dužni, juče srećni danas tužni…”. Gorko, ali takav je sada Dinamo.
Iako Rijeka i Hajduk bježe četiri boda, niko ne daje ni pet para u promjenu šampiona. Ali jednom i to mora da se desi. Utisak je da bi takav rasplet spasio i HNL i Dinamo.
Javnost, očito nenavikla na dugo čekanje novog imena kad je šampion u pitanju, jer Zdravko je godinama rješavajući sve jednim pozivom trenere vadio kao zečeve iz šešira, već danima tapka u mraku. Očito je i nova uprava ostala zatečena brzinom kojom je pao Jakirović. Klasična priča onih koji s puno snova i pravednog gnjeva dočekaju da im uz pad “vječnog vladara” u ruke padne i – vlast. Jer, kad prođu sva ludila izborne noći i sreća medenog mjeseca, na red kad-tad dođe i prva velika odluka. Uz ono čuveno Konstraktino: I šta ćemo sad?
Zvučaće ludo, ali Dinamu bi u ovom momentu trebao – Lalatović! Lud, jak motivator, neko sa gardom, ko će da se unese u lice. Taj scenarij, naravno, nije opcija, jer osim što Dinamo više ne vodi Mamić nego Bojsi, a za trenera iz Srbije nismo spremni ni tri decenije nakon rata, Lalatović se nedavno “ponudio” – Hajduku. Najbliži mu je u Hrvatskoj lik Željka Sopića, ali on je s Rijekom na kraju prošle sezone doživjeo ozbiljan trenerski debakl. I s odgodom dobio zasluženi otkaz.
Svi veliki klubovi čuvaju trenera dok god ide.
“Zvezda u Jugoslaviji nije mijenjala trenere nakon poraza nego kad bi se vidjelo da pomaka više neće da bude”, pričao je stariji kolega.
Sa Jakirovićem se to vidjelo čak i nakon Karabaha. Svi veliki klubovi, čak i kad sve ide kao po loju, prate šta drugi rade. I ko je taj ko sljedeći treba da dođe. Ljubomorno čuvajući titulu u ligi koja je svake godine sve lošija, sa dobro plaćenim senatorima koji na ime i iskustvo osvajanja nižu šampionske sezone, Dinamo se vratio u okove provincijskog kluba koji kući dominira, a u Evropi ništa ne predstavlja, i koji ređa šut-karte, kako od igrača koje želi da kupi, tako od velikih trenerskih imena koje bi da dovede, ali ne bi mnogo da ih plati. Iako i vrapci znaju da se u visoko društvo ne ide u cipelama od 100 evrića.
