Negdje smo na trećini najjačih evropskih fudbalskih prvenstava, a pojedinim trenerima visokog renomena već neko vrijeme uveliko gori pod nogama.
Ovo je priča o njima.
ERIK TEN HAG (Mančester junajted)
Pretpostavljate, prvi među njima je Erik ten Hag, koji doslovno preživljava na klupi Mančester junajteda. Nekad vodeći engleski klub pod Ser Aleks Fergusonom danas je džak za udaranje, kako u Premijer ligi, tako i u svim ostalim takmičenjima.
Holanđanin je potrošio milione i milione eura, dobio tražena pojačanja, ali uprkos svemu tome iz utakmice u utakmicu sve više tone i pravo je čudo kako još uvijek bitiše na Old Trafordu.
Osmo mjesto u prvenstvu sa 15 osvojenih bodova od mogućih 30 bodova samo ogoljavaju krizu koja već duže vrijeme vlada u redovima Crvenih đavola. Pet poraza na nekada Teatru snova, a danas košmara u osam posljednjih utakmica takođe je negativan rekord koji baca u očajanje navijače Junajteda.
Lekcije od Totenhema, Arsenala, Brajtona, Bajerna, Kristal Palasa, Galatasaraja, Siti, Njuksla kamen je oko vrata slavnom klubu, a koji nastavlja da srlja u ponor na svim frontovima, pobjeđujući kod kuće jedva jedan Kopenhagen i primajući u svakoj utakmici minimalno po gol ili dva… Ten Hag se iznova i iznova izvinjava navijačima i poziva ih na zajedničku žrtvu, borbu. Međutim, njegovo vrijeme brže nego ikad ističe i potrebno je da se desi istinsko vaskrsnuće pa da izbjegne otkaz najkasnije do Nove godine.
MAURISIO POKETINO (Čelsi)
Nakon košmarne prošle sezone Čelsi je nastavio da “sipa” milione na transfere. Dugo vremena su čelnici londonskog kluba ubjeđivali Maurisija Poketina da sleti na Stemford Bridž. Argentinac je prihvatio, uz uslov da je njegova posljednja u biranju pojačanja. Tako je i bilo.
Stiglo je ponovo dosta igrača, a Poketino je pozivao navijače na povjerenje i strpljenje. Dobio je traženo, ali su rezultati i posebno igra krenuli sve glasnije da ruše temelje. Čelsi je čak i lošiji od Junajteda, koliko god to bilo teško zamisliti. Svega 12 bodova, 11. mjesto i poraz od Vest Hema, pa kod kuće od Notingem Foresta, Aston Vile, Brenforda takođe su razotkrili svu limitiranost ekipe koju je sastavio Poketino.
Iako se još uvijek stidljivo govori o njegovoj eventualnoj smjeni, to će itekako postati realnost budući da ga čekaju dvoboji, pazite sad, sa Totenhemom, Sitijem, Njukslom, Brajtonom, Junajtedom… Paklen raspored iz kojeg će teško strateg Plavaca preživjeti na sve užarenijoj londonskoj stolici.
RUDI GARSIJA (Napoli)
Idemo sada do Italije, gdje ćemo se zadržati malo duže. Prvi na listi svakako je Rudi Garsija, čiji dolazak na klupu Napolija poslije istorijskog Skudeta sa Lućanom Spaletijem, sve su prilike, neće završiti dobro, a sve su veće šanse da hoće – ubrzo.
Prošle sezone Napolitanci su nakon 10 kola vedrili i oblačili Serijom A, a potom do praznika i pobjegli konkurenciji te osvojili titulu nakon 33 godine čekanja. Garsija je preuzeo ekipu, ali od prvog dana nije znao kako da zadrži pobjednički sistem svoj prethodnika. Sve to rezultiralo je javnim nezadovoljstvom prvog strijelca lige prošle sezone Viktora Osimena, dok je Hviča Kvarashelija od nadimka Kvaradona prošao put do prosjeka, ne libeći se da iskaže bunt na račun trenera.
Branical titule već kasni sedam bodova za vodećim Interom i male su šanse da se uključi u odbranu trona. Istovremeno, Garsija je već nekoliko puta uspio da eksivira otkaz, ali prvi čovjek kluba Aurelio De Laurentins, čini se, samo je uzeo potrebno vrijeme kako bi pripremio njegovog nasljednika.
Najbolji pokazatelj stanja je svega jedna pobjeda na stadionu Dijego Armando Maradona u posljednjih pet utakmica. Bodove su bez problema odnijeli Lacio, Real, Fiorentina, dok je Milan uspio da prospe prednost 0:2.
STEFANO PIOLI (Milan)
Prirodnim slijedom dolazimo do Stefana Piolija i Milana, što je priča koja se graniči sa onom Ten Haga. Trener iz Parme osvojio je Skudeto 2022. i nakon 11 godina ga vratio u Milanelo. Međutim, to nije učinio sam, već je letio na pogon Paola Maldinija, Zlatana Ibrahimovića, a usput je iskoristio asistenciju golmana Intera Radua, koji je greškom protiv Bolonje poslao titulu u crveno-crne ruke.
Prošle sezone Milan je tron izgubio već u novembru, a samozavaravanje u Ligi šampiona koštalo ga je bolne eliminacije od gradskog rivala Intera u polufinalu bez praktično ispaljenog metka. Simone Inzagi postao je crna beštija za Piolija, što će se pokazati i u sezoni koja je došla.
Milan je na kraju do Lige šampiona stigao spletom srećnih okolnosti, jer je Juventus bodovno kažnjen zbog finansijskih malverzacija, pa je Pioli prigrlio ono što objektivno na terenu nije ostvario, a to je plasman među četiri ekipe Serije A.
U međuvremenu se Ibra oprostio, a Maldini je praktično otjeran. Na iznenađenje mnogih, američki vlasnik Geri Kardinale odlučio da ostavi Piolija, koji nije mario za nepravdu legendarnog broja 3. Naprotiv, dobio je brojna pojačanja koje je isplatio transfer Sandra Tonalija u Njukasl, ali su potom velike utakmice po ko zna koji put pokazale da prethodni padovi nisu bili slučajni.
Izgubio je Milan od Intera 5:1, pa na San Siru od, po mnogim ocjenama, prosječnog Juventusa 0:1, nakon čega je uslijedio potop na Parku prinčeva od PSŽ-a – 3:0. Prethodno je remizirao sa Borusijom Dortmund i Njukaslom bez golova, a njegov tim još uvijek nije pronašao put do mreže u Ligi šampiona.
Posljednje i gore pominjano, Rosoneri su prosuli dva gola prednosti u Napulju, gdje, na njihovu sreću, nije bilo Osimena u domaćem sastavu. Sve to približava vrtoglavom brzinom Piolija izlaznim vratima, iako italijanski trener nastavlja po svome, pa je tako nakon PSŽ-a govorio o “sat vremena sjajne igre” ili prije toga o “odličnom uvodu protiv Intera”, čije utakmice, kako kaže, neće gledati do nove utakmice, iako za njihovu formaciju 3-5-2 ne da nema rješenje, već ne pokazuje ni najmanji intelekt da antiotrov pronađe.
O nekim ranijim blamažama da i ne govorimo, poput teških poraza od Atalante 5:0, Lacija 3:0 i 4:0, Čelsija 3:0 i 0:2, Lila 0:3, Sasuola 2:5, Juventusa 1:3, a čak je tokom ljeta uspio da izgubi i od trećeligaša Trenta 0:1…
Za sada, čudnovato, ima podršku kluba, iako sve veći broj navijača s nestrpljenjem čeka dan kada će mu vidjeti leđa. Parolu i pjesmu “Pioli is on fire” ubrzo bi mogla da zamijeni informacija – “Pioli fired (otpušten)”.
ŽOZE MURINJO (Roma)
Osvajanjem Lige konferencije 2022. Žoze Murinjo se nametnuo kao istorijski trener Rome, budući da je donio premijerni evropski trofej. I to jeste prilično dostignuće trenera koji do danas jedini ima sva tri evropska trofeja. Međutim, u pitanju je trećeligaško kontinentalno takmičenje, mada o tome naročito i ne razmišljaju navijači Vučice.
Portugalac u Rimu konstantno okreće stvari na svoju vodenicu. Nekad nije dovoljno dobar igrački kadar, nekad su meta sudije, pa sve to rezultira čestim suspenzijama i teatralnostima, što su uveliko primili i njegovi pomoćnici, pa je nedavno ekipu morala da vodi sa klupe legenda Bruno Konti.
U međuvremenu teren ne laže. Roma, koja je makar uvijek igrala dopadljiv fudbal, više liči na bataljon u pokušaju, nego ekipu koja ima glavu i rep. Njene utakmice u Seriji A uglavnom karakterišu bezidejnost i teška defanziva, a igrači, slijedeći trenera, konstantno prigovaraju sudijama, izležavaju se na travnjacima i pokušavaju da iz jednog udarca postignu dva gola.
Remi sa Salernitanom i Torinom, porazi od Verone, Milana, Đenove, Intera smjestili su Romu na deveto mjesto Kalća. Drugu godinu zaredom Murinjo nije vodio ekipu protiv svog Intera, a kako je na tom meču igrala njegova ekipa dokazuje propali plan navijača Nerazura da pištaljkom isprate svaki dodir “izdajnika” Romelua Lukakua. Jer, Belgijanac se nije sastavljao sa loptom, pa je cijela priča postala komična, a Roma izgledala poput provincijske ekipe.
Već neko vrijeme Italijani, koji cijele Murinja zbog svih prethodnih rezultata, stihijski dovode u pitanje njegovu budućnost na klupi Rome. No, u klubu ni ne pokazuju naročitu zainteresovanost da nešto promijene, a do tada Murinjo ima odriješene ruke, uz “šargarepu” da tim može daleko u Ligi Evrope, gdje je prošle sezone zastao u finalu protiv Sevilje.
Za to vrijeme sve je dalje od ozbiljne priče u srcu fudbalske čizme.
Na kraju postoji i nešto pozitivno za navedene, (pre)bogato plaćene trenere. Da kojim slučajem rade u CFL-u ne da bi već odavno bili bivši, već bi do sada vodili neki drugi ili treći tim u crnogorskoj fudbalskoj svakodnevici, gdje se stručnjaci mijenjaju kao na traci.
