Poput gospođe koja je u cvijetu mladosti važila za najljepšu djevojku u razredu, a sada u jesen života dostojanstveno i sa stilom „krcka“ svoje godine. Tako iz ptičije perspektive izgleda Pariz, Ajfelov toranj, Luvr, Notr Dam i Versaj kao idealno izvedena geometrijska tijela koja krase grad, a rijeka Sena poput linije boje bakra čiji tok prijestonicu Francuske dijeli na pola…
Najbolja ogledala metropola su aerodromi, a Pariz ih ima čak tri – Šarl de Gol, Orli i Bove. Upravo je ovaj posljednji bio ciljna tačka po polijetanju iz Podgorice i najudaljeniji je od užeg jezgra Pariza, konkretno Bulonja, u kojem je smještena betonska kutija izvedena iz 50 nosećih stubova – Park prinčeva – dom fudbalera Pariz Sen Žermena.
Po slijetanju na Bove prva stanica je kiosk u sklopu aerodroma – L’Ekip, Parisien i Figaro danima broje samo o analizama i najavama predstojećeg megaderbija polufinala Lige šampiona između PSŽ-a i Bajern Minhena.
Na izlazu, po dogovoru, već je sa svojim automobilom pozicioniran Ranko. Rodom Mojkovčanin. Bez šale, srednjovječni gospodin koji sve „Jugoviće“ do srca Pariza vozi po specijalnoj cijeni (mogu da Vam završim kontakt).
Sat i po vožnje do smještaja u društvu zemljaka prođe kao tren. Najavili smo spektakl na Parku prinčeva.
„Volio bih da dobije Pariz, sve je moguće, ali jedno je sigurno – ovo su dvije najbolje ekipe svijeta“, klimanjem glavom potvrdih Rankovu kratku analizu, pa ostatak puta posvetismo društvenim prilikama u Crnoj Gori i Francuskoj…
Tuširanje i presvlačenje u hotelu brzinom Dezirea Duea ili Majka Olisea, valja iskoristi proljećni dan, protegnuti noge, potražiti dobar pab gdje će se sjutra okupiti tifozi domaćeg tima…
Bulonj je prijatan, miran, a gledajući arhitekturu, vozni park i mentalni sklop ljudi, nije pretjerano reći ni aritokratski kvart.
Međutim, vikendom i u terminima Lige šampiona počinje da vibrira…
„Nalik košnice koja će biti ispunjena navijačima u teget plavim dresovima. Samo nam tih dana i prolazi pivo“, slikovito i kroz osmijeh objašnjava mi Klemon, prodavač u poslastičarnici u kojeg sam imao povjerenja pri odabiru čuvenog francuskog kroasana i nijesam pogriješio.
I, dok se grad polako priprema za titanski obračun, pravi duh Pariza krije se u svojim kvartovima, takozvanim arondismanima – ima ih 20. Iz lokalne i mirne atmosfere taksi vas uspavanim pariškim ponedjeljkom brzo transportuje do epicentra moći – Trga Konkord -najvećeg u gradu iz kojeg izranjaju Jelisejska polja i stapaju se sa Trijumfalnom kapijom.
Na drugoj strani pruža se prostranstvo i paleta zelenih boja parka Tiljerije, a njegov karaksterističan prašnjavi put ostavlja trag na patikama što je vjerovatno za svakog neiskusnog turistu pomalo i neprijatno iskustvo, ali i mala cijena za kadar koji se otvara ka velelepnom Luvru – muzeju u kojem bi vas posjeta svake prostorije „koštala“ mjesec i po dana obilaska…
Ipak, prava snaga i energija Pariza osjeti se tek po pružanju pogleda ka Seni čiji kej pulsira od mladosti, zvuka gitare, studenata i turista iz svih krajeva svijeta koji se uz čuvenu rijeku opuštaju, ćaskaju, druže, razmjenjuju iskustva…
Kratak pozdrav „oporavljenom“ Notr Damu (2019. godine umalo izgorio do temelja) kao najava ulaska u Latinsku četvrt, lavirint sastavljen od francuskih bistroa, ali i šarenolikih internacionlanih restorana u koji u sjenci duboke i slavne istorije Pariza nude večeru za svega 19 eura.
Magija, po mišljenu mnogih, najljepšeg grada svijeta, opija i tjera vas na maratonsku šetnju bez osjećaja umora , iako je aplikacija na mobilnom telefonu već otkucala nezanemarljivih 15 kilometara.
Ljepota zapadnih gradova krije se i u dužini dana, sunce u Parizu zalazi tek poslije 21 sat, osvijetljeni Ajfelov toranj u tim trenucima počinje da dominira svojom grandioznošću i blještavilom, baš kao što isijava i individualni kvalitet Pariz Sen Žermena koji je opio svakog protivnika, ali za večerašnjeg rivala imaće moćni Bajern Minhen koji poput samog glavnog grada Francuske nosi težinu istorije, moći i aurotitet koji se ne dovodi u pitanje.
