Fudbal u Mađarskoj se uvijek igrao na neki poseban način, pa su tako “stvorene” zlatne tridesete godine prošlog vijeka, inovatorske pedesete, trijumfalne šezdesete…
I tu je bio kraj, tek po neko nebitno učešće – nedostojno Lake konjice – na velikim takmičenjima završno sa Mundijalom 1986. godine u Meksiku, gdje je Maradona sa Argentinom dotakao božanstvo.
Pune tri decenije patnje, koje su bile prepoznate po “velikim” talentima i sivom širokom trenerkom Gabora Kiraljija koja je oduševljavala gledaoce Bundeslige, su konačno okončane 2016.
Tada su se Mađari plasirali na Evropsko prvenstvo u Francuskoj, prvi put nakon pune 44 godine. I od tada se javnost nada da će Laka konjica ponovo da “jaše”, a reprezentativci Mađarske im daju pozitivnu povratnu reakciju rezultatima na terenu.
Osmina finala na EP 2016, propušteno Svjetsko prvenstvo u posljednjem trenutku 2018, grupna faza na EURO 2020, novo neigranje na Mundijalu 2022, ali sjajan rezultat i igra u Ligi nacija – nakon preskakanja stepenica učešće u elitnoj Ligi A, u sezoni 2022/23. i zamalo plasman na fajnal – for.
“Francuska 2016 je nekako bila prelomna godina za Mađare, jer su poslije remija sa Portugalom (3:3), koji je kasnije osvojio to Evropsko prvenstvo, shvatili da mogu da pariraju svima. Počeli su da razmišljaju ‘ako možemo sa njima, možemo sa svima’, podigli su samopouzdanje, osjetili da imaju kvalitet i da je sve dostižno uz rad, disciplinu i maksimalno požrtvovanje”, govori Vladan Savić za LOB SPORT, legenda mađarskog Kečkemeta i pomoćni trener u stručnom štabu FK Budućnost.
Sa takvom selekcijom se u subotu 17. juna pod Goricom, u vjerovatno odlučujućoj utakmici za drugo mjesto u grupi G, sastaju naši “hrabri sokoli” u okviru kvalifikacija za EURO 2024. Selekcija koja sanja veliko takmičenje sa limitiranim igračkim sastavom dočekuje selekciju koja je u naletu.
“Generalno, imajući u vidu koliko su se Mađari podigli u prethodnom periodu, koliko ulažu i kakav im je fudbal, mislim da su u prednosti. Mađari su dugo na okupu, selektor Rosi ih je “namjestio”, željni su rezultata. Međutim, i mi ćemo se pitati pod Goricom pred našim navijačima. Nadamo se najboljem”, jasan je Savić.
A kako su se Mađari vratili na evropsku fudbalsku mapu? Boljeg sagovornika od čovjeka, koji je od 2007. do 2015. igrao za Kečkemet i nosio kapitensku traku ljubičastih – ne možete naći.
“Svi klubovi su posvećeni sopstvenim Akademija, dobro su organizovani, imaju sjajnu insfrastrukturu. Mislim da je mađarski fudbal na izuzetno visokom nivou, možda je za rang niži od najvećeg”.
Akademije su polazna tačka svakog procesa, pa je poseban akcenat stavljen na razvoj mladih igrača. Plodovi rada su počeli da daju rezultat od 2016.
“Mađarska je velika i bogata zemlja, klubovi su uvijek posvećivali pažnju svojoj djeci, ali u posljednje vrijeme dobili su pomoć od države i Saveza i sada te Akademija izgledaju – evropski. Akademija podrazumijeva da ti dječaci žive na jednom mjestu, tu se grane, imaju organizovano školstvo, dok nakon utakmice dobiju slobodno vrijeme od dva – tri dana kako bi se vidjeli sa svojima”, govori bivša “desetka” ljubičastih.
Rad sa talentovanom djecom se unapređuje iz dana u dan, jer upravo ti domaći igrači, koji se domognu prvog tima i postanu standardni, donose profit klubovima.
“Period kada sam praktično završavao igračku karijeru, krenula je priča o smanjivanju broja stranaca, forsiranju domaćih igrača i novčani stimulansa od strane FS Mađarske. I ta filozofija im je očigledno dala rezultat”, govori 43-godišnji trener, koji obrazlaže na proste činioce…
“Tamošnji Savez je “uveo” zakon za sve klubove što se tiče stranih i domaćih igrača, a zatim je predložio da će klubovi biti nagrađeni ukoliko budu forsirali domaće igrače, pogotovo mlađe. Klubovi su normalno odmah pristali, jer su dobili finansijku mogućnost da zadrže postojeći kvalitet dobrim ugovorima, te da prave bolji izbor što se tiče pojačanja i stranaca”, objašnjava eks igrač Berana, Budućnosti, Mladosta iz Apatina, Spartaka iz Subotice, Voždovca, Kečkemeta i opet svojih Berana, gdje je 2016. završio karijeru u Drugoj ligi.
“I ta formula daje rezultat i na reprezentativnom, ali i na klupskom planu. Mađari znaju šta rade i nisu isključivi, vidjeli da sa tri stranca klubovi nisu konkurentni u evropskim takmičenjima, pa su tu brojku povećali na pet. Tako je Ferencvaroš napravio rezultat u Evropi”.
Međutim, Savez ne stimuliše samo prvoligaše, nego i drugoligaše i trećeligaše, gdje često igraju igrači koji su još zeleni za “NB1 ligu”.
“Za njih je na neki način postavljen uslov – veliku svotu novca dobija samo klub koji nema nijednog stranca u ekipi. Gledano sa strane, zašto bi neki klub iz Druge ili Treće lige držao jednog ili dva stranca kad može da igra bez njih i za to bude dobro plaćen? Svi većinom taj novac ulažu u širenje baze i razvijanje Akademije”.
Naš sjajni sagovornik za brojke nije siguran sto odsto, ali ukoliko se prvoligaši pridržavaju “dogovora” dobijaju od Saveza milion i po eura, drugoligaši 600.000, a trećeligaši 300.000 eura.
“Ulažu u sve moguće, a najviše u obrazovanje i nadogradnju svojih trenera svih kategorija, koji imaju evropski pasoš i lako dolaze do najvećih centara i velikih klubova Engleske, Italije, Njemačke… gdje mnogo nauče. Jedno su vrijeme štitili svoje trenere i forsirali, ali kada su vidjeli da ne ide i da je Honved napravio iskorak sa Rosijem, okrenuli su se svima”.
Mađarska je uvijek imala više nego solidnu infrastrukturu, a sa dodatnim razvijanjem Akademija i uplivom novca u klubove iz Saveza, došli su i glamurozni stadioni. Naravno, sve po nalogu Viktora Orbana, pasioniranog zaljubljenika u fudbal.
“Generalno, njihova velika sreća je što imaju Orbana. Kada su država i Savez napravili plan o prosperitetu fudbala, sve je krenulo na bolje. Bili su strpljivi, vjerovali u proces, jer ako uzmemo rezultate Mađarske u posljednjih 15 godina – njih nigdje nije bilo. Ali vratili su se i mislim da su u posljednjih pet godina napravili 20 stadiona. Sve to pokreće jedno drugo”.
I sada su ti stadioni u Mađarskoj uglavnom puni – imaju kvalitetnu ligu, dobre strance, jaku reprezentaciju, a ljudi generalno tamo obožavaju fudbal.
“Gledaju na utakmicu kao na praznik, dolaze familijarno da podrže svoj tim”, priča Savić, koji je najljepše igračke dane proveo u Kečkemetu.
“Nekako doživljavaju fudbal na drugačiji način, poštuju svakoga ko je pružio maksimum. Možeš da odigraš lose, ali ukoliko se boriš, trudiš i daješ cijelog sebe – uvijek ćeš dobiti aplauz. Uživao sam, lijepe su to uspomene”.
A “njegov” Kečkemet se vratio na veliku scenu baš kao i mađarski fudbal – od Treće lige do druge pozicije u prethodnoj sezoni i mjesta u Evropi.
“Kečkemet je svojevrenemo zbog nekih raznih stvari – a nije namještanje – i smanjenja lige, izbačen iz Prve lige sa još četiri prvoligaša. Nakon reorganizacije korak po korak se oporavio, finansijski obezbijedio, dobro organizovao, prije dvije godine vratio u elitu i napravio super priču osvajanjem drugog mjesta. Drago mi je, jer Kečkemet to zaslužuje”, rekao je Vladan Savić.
