Juče se Budućnost okitila šestom šampionskom titulom. U nikad neizvjesnijoj sezoni, odlučivao je bolji međusobni skor, a “plavi” su vratili pehar u vitrine “Pod Goricom”.
Ipak za one malo starije današnji dan je bitan za crnogorski fudbal a pogotovo Budućnost koja je bila jedan od dva glavna aktera tog 26. maja 1964. godine.
>>> Džudović: Titula Budućnosti čista je kao suza
>>> Petrović: Izabrali smo teži, ali slađi put
Svi slušamo priče kako je kao “beton” bila jaka liga Jugoslavije. Velika četvorka vladala je fudbalom, oficiri su u prvim redovima gledali svoje ljubimce, ali znali su i uslovno rečeno manji klubovi da naprave bljesak, pomute račune, ili čak sebi naprave podlogu za dalji rad. Upravo to je napravila Budućnost.
Kao član tadašnje Druge lige – Istok, Budućnost je došla do tada istorijskog uspjeha za naš fudbal. Podgoričani su prvi put u istoriji igranja fudbala nastupili u finalu Kupa Jugoslavije.
Kako to obično bude, kao potpuni autsajder krenula je Budućnost u takmičenje, a ako je nešto krasilo tim iz našeg glavnog grada jeste – borba, pa se tako i u tim da kažemo mladim godinama fudbala pokazao karakter tadašnjih prvotimaca.
Ekipu je sa klupe predvodio Božidar Đedović, a u šesnaestini su savladali i danas ljutog rivala, Sutjesku sa 3:2. Beograđani su uvijek dobro “pasovali” pa je tako pao i Radnički kao i OFK Beograd, da bi se u polufinalu sastali sa Vardarom gdje su svi očekivali da je to kraj puta za Budućnost.
Ipak, Budućnost je pokazala da se ne šali pa je tako na gostovanju u skoplju slavila sa 2:0 i izborila prvo finale od kako postoji.
A u finalu, vječiti gigant – Dinamo Zagreb. Klub koji i dan danas vedri i oblači ne samo hrvatskim već balkanskim fudbalom. Toliko napravljenih igrača iz njihove “fabrike” i datih reprezentaciji koja niže uspjehe dovoljno govori o njima. Situacija nije bila drugačija ni tada.
Dinamovci sa motivom više ulaze u dvoboj jer su godinu dana ranije poraženi ubjedljivo od Crvene Zvezde sa 3:0, pa je ovo bila idealna prilika za novi trofej.
Pun stadion JNA je dočekao finaliste, pa su igrači bili dodatno motivisani da pokažu šta znaju.
Imali su Zagrepčani inicijativu, a poveli su golom Slavena Zambate u 19. minutu, a desetak minuta kasnije je isti igrač povisio na 2:0. Istorijski pogodak za Budućnost postigao je Vlatko Franović, i dao nadu sebi i saigračima. Ipak preokret je izostao pa su “plavi” morali da se zadovolje vicešampionskom pozicijom.
Bez da se traži opradvanje treba naglasiti da je Budućnost odigrala čak četiri meča u nedelju dana.
Šeta gradskim stadionom duh tog vremena, često i same slike podsjete na velika dešavanja iz prošlosti i osjećaj da je nekada bilo bolje.
Nadamo da će se buduća ekipa hrabro pokazati kao nekada Đedovićeva, i uspjeti da izvuče veliki klub iz okvira epizodiste u evropskim kvalifikacionim duelima, jer osvajanje titule šampiona Crne Gore je samo privid da je sve idealno.
Za Budućnost su u istorijskom finalu nastupali: Jovan Hajduković, kapiten Mišo Folić, Vojo Gardašević, Spasoje Pavlović, Cvetko Savković, Slobodan Kovačević, Dragan Šaković, Desimir Todorović, Ištvan Šorban, Gano Ćerić, Vlatko Franović i Miki Ivanović.
