Kada nekoga zovete “Specijalni” to nije slučajno. Niti je sam sebi dao taj nadimak, niti ga je ikada potencirao. To je došlo nekako spontano, i upravo tako i ostalo, čini se zauvijek.
Tekst je započet sa trenerom, jer je on najzaslužniji za ono što je Inter napravio na današnji dan prije 13 godina. Obgrlio je tri trofeja Žoze Murinjo, osvojio čuvenu tripletu, istu onu koju narednih dana cilja njegov veliki rival Pep Gvardiola.
Harizmatični Portugalac postrojio je Inter na sva tri polja. Seria A osvojena je sa 24 pobjede, deset remija i samo četri poraza. Najbolji strijelac te sezone bio je Antonio Di Natale, a Interova “zlatna koka” te sezone – Diego Milito, bio je na drugoj poziciji sa 22 pogotka.
Nije završio skudetom posao u Italiji Inter, pa je u kupu savladao prvo Juventus u polufinalu, da bi u finalu sačekao Romu kojoj je dželat bio, opet Diego Milito, to je bio drugi trofej za klub iz Milana te sezone, a za treći – najvažniji, ispred sebe su imali Minhenski Bajern u Ligi šampiona.
Kockice su sklopljene
Imao je Murinjo svoje ratnike, Zanetija, Majkona, Kambijasa i Stankovića. Ali neko je morao među ratnicima da bude i umjetnik. Sem Milita to je svakako bio Vesli Snajder. Orkestrirao je veznim redom sa takvom lakoćom da je definitivno zaslužio i Zlatnu loptu, oko čega je bilo polemike nakon dodjele.
Inter je bio tim, završili su kao drugoplasirani tim grupe iza Barselone, kojoj će ispostaviće se presuditi u polufinalu.
Padali su redom, Čelsi, CSKA iz Moskve, a dvomeč sa Barselonom ostaće upamćen kao jedan od najžešćih u moru polufinalnih utakmica. Pogađali su u prvom meču Samuel Eto, Daglas Maikon i Diego Milito a jedan gol u režiji Pedra bila je slaba utjeha za Katalonce.
U drugom meču gol Đerara Pikea, crveni karton Tijaga Mote i šest žutih kartona, prilazak Žozea Pepu i šaptanje na uvo, bili su bilans meča. Meča koji je odveo Inter u finale.
U velikom finalu sudar dva svijeta. Inter bez Italijana u postavi, Bajern sa pet Njemaca. Napadali su Bavarci, a Inter se oslanjao na ono što najbolje zna – kontranapade. Iz jednog takvog došao je i pogodak, Snajder je u 35. minutu uposlio Milita koji je, tada u životnoj formi pogodio za 1:0.
Znamo da se Bajern nikada ne predaje, ali jednostavno, rešenja nije bilo, a onda na 20 minuta do kraja meča potop Njemaca i magija, još jednom Dijega Milita.
Sa toliko lakoće je finale odigrao Argentinac koji je tada igrao kao dječak, a preskočio je tridesetu godinu.
Pokupio je pas Diego, “slomio” Van Bujtena i poslao loptu iza leđa Hansa Buta, za totalni delirijum i prvi trofej Lige šampiona posle 45 godina.
Kakva je hemija bila u klubu, govorio je godinama posle i Murinjo koji je priznao da nije želio da se vrati u Milano nikada posle odlaska jer bi morao da ostane.
“Da sam se vratio iz Madrida u Milan, tu uz igrače i navijače koji bi mi pevali da ostanem, možda nikada ne bih ni otišao“, izjavio je Murinjo prije par godina za Gazetu i naglasio kako se i dan danas čuje sa svima iz kluba, i to ” sa svima” misli bukvalno.
“Mnogo godina nakon toga, svi smo i dalje zajedno. Baš sam pre neki dan pričao sa Alesijom, on je bio vozač kada sam ja bio tamo. Recite mi gde se i kada desilo da trener koji je otišao deset godina kasnije i dalje priča sa vozačem? Nikada, nigde. To je bio Inter za mene, to su moji ljudi“, otkrio je Žoze.
Jedna od najupečatljivijih scena fudbala desila se nakon pobjede, kada je Murinjo izašao iz klupskog autobusa i ušao u privatni automobil. Ipak nije izdržao da se ne pozdravi sa Markom Materacijem pa je iz istog izašao a zatim se desilo ono što svi često prikrivamo – emocije.
Ovakvi događaji i sezone nas na trenutak podsjete na tu fudbalsku romantiku koje je sve manje, ali ljudi kao Murinjo, kako god ih posmatrali i kritikovali, čine ovu igru najljepšom na svijetu. Vojskovođa Zaneti, vojnici ispred njega, i artiljerac Milito ostaće upamćeni u fudbalskoj istoriji zauvijek.
Inter će igrati novo finale Lige šampiona protiv Mančester Sitija (doduše ovaj put engleski tim juri tripletu), i sigurno da će ih “specijalni” pratiti – čim završi započeto sa Romom u Ligi Evrope.
