Rano jutro. Buenos Ajres. Datum 26. april 1991. Policija upada u stan, budi, a potom i hapsi Dijega Armanda Maradonu. Razlog – posjedovanje kokaina.
Bio je to prirodni slijed događaja. Jednostavno, koliko je svijet bio upoznat s magičnom fuzijom lopte i njegovih nogu, u toj sijenci ogledala se njegova zavisnost prema “bijeloj ženi”, kako je sam nazvao “brak” sa supstancom bijele boje.
No, krenimo redom.
Čarobnjak na zelenom terenu, mlad, slavan, medijski eksploatisan… Mladi Dijego imao je problem – život rok zvijezde postajao je sve neizdržljiviji. Izlaz je odlučio da pronađe u njoj, s kojom se, prema sopstvenom priznanju, upoznao 1982. u Evropi – Barseloni. Svega šest mjeseci po dolasku u Gaudijev grad, Maradoni je otkriven hepatitis, a koji se obično povezuje sa konzumacijom zabranjenih supstanci.
Želeći da izvuče najbolje iz “El Pibea”, Barselona je godinu dana kasnije angažovala argentinskog trenera Cezara Luisa Menotija. On je, pozivajući se na bioritam, zakazivao treninge poslijepodne i uveče. Zapravo, cijela ta promjena bila je podložna Maradoni, kako bi ujutru mogao da spava bez opijata.
“Prvi put sam kokain probao u Evropi 1982. Imao sam 22 godine. Bilo je dovoljno da povjerujem da sam živ. Probao sam drogu u fudbalu, jer svuda ima droge. Znate li šta sam radio da se “podignem” i da me niko ne vidi? Nisam palio svjetlo. Otišao bih u kupatilo sa isključenim svjetlima. Kao i u vrijeme kada sam bio u kupatilu kod kuće i spremao se… Odjednom, Dalma je zakucala na vrata. Umalo sam umro. Bio sam zavisnik od droge, a narkomanima ništa i nikad nije oprošteno. Kada sam se drogirao – bio sam zombi”, priznao je Dijego godinama nakon toga.
Svejedno, katalonski klub ga je otjerao nakon tuče u Kupu kralja protiv Atletik Bilbaoa, a čiji je glavni vinovnik bio upravo Maradona.
Zato je 5. jula 1984. prodat Napoliju, gdje ga je na tadašnjem San Paolu, a danas stadionu koji nosi njegovo ime i prezime, dočekalo 75.000 oduševljenih Napolitanaca. Italija i Napulj primili su ga raširenih ruku. Međutim, na njegovu žalost – i lokalna mafija, čiji je postao miljenik.
“Drogu su mi praktično donosili na tacni“, ispričao je svojevremeno Dijego, koji je završio u srcu narkokartela, o kojem su pisane knjige, snimane serije i filmovi. U međuvremenu je osvojio dva Skudeta sa Napolijem, uz Kup i Superkup Italije te tadašnji Kup UEFA. Takođe, družio se članovima ozloglašenog kartela Gomora, pa se činilo da, sve dok donosi slavu Napoliju i Italiji, ima i zaštitu. Tu je i osvojeno Svjetsko prvenstvo 1986. sa Argentinom, kada je zaplesao sa zvijezdama.
Otuda i period bez sankcija zbog njegovog evidentnog druženja sa gore pomenutom “bijelom ženom”, a koja ga je na italijanskom jugu pratila u stopu.
Hronološki, uslijedilo je Svjetsko prvenstvo 1990. baš na Apeninima. Argentina je u polufinalu, sudbonosno baš u Napulju, nakon penal-ruleta eliminisala Italiju, kojoj je nož u srce posljednim penalom zabio upravo “mali zeleni”.
Slučajno ili ne, od tog trenutka prestala je zaštita, a njegova opsesija kokainom postala je dostupna javnosti. Sa medijskom pažnjom ubrzo su stigla testiranja, koja su ga prethodnih godina misteriozno zaobilazila.
Snimljen je njegov telefonski razgovor sa članovima Kamore dok naručuje dvije prostituke u 03:40 ujutru. To je bila kap koja je prelila času.
Marta 1991. Olimpijski savez Italije suspendovao ga je na 15 mjeseci zbog pronađenog kokaina u krvi tokom doping kontrole. Istovremeno, urušili su se odnosi sa Napolijem, koji je odbio da mu da ispisnicu jer je imao ugovor do kraja sezone 1991/92. Za to vrijeme, apstinirajući od fudbala, Maradona se ugojio 20-ak kilograma, a za propuštene treninge klub ga je kaznio sa 70.000 dolara.
Sa druge strane, on je zahtijevao da mu se ubuduće odigrana utakmica plaća milion dolara, jer je imao informacije da Napoli na njegovom liku i brendu zarađuje duplo više od toga.
Živio je u Buenos Ajresu, opijen kokainom, izgubivši svaku sponu sa realnošću. Nakratko ga je otrijeznila policijska akcija na današnji dan prije 32 godine u skromnom stanu radničke četvrti. Zaplakao je pred kamerama, a Italija i Argentina ga gonile na sudu.
Više nije bilo govora o fudbalu, a optužnice su rezultirale 14-mjesečnom uslovnom kaznom.
No, afera za aferom nisu uticale na Maradonu i njegovu zavisnost. Konačni slom doživio je na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u, gdje je odigrao dvije utakmice, a onda gotovo izveden sa terena zbog novog pada na doping testu (efedrin) i nove 15-mjesečne suspenzije.
U prevodu – “bijela žena” uništila je njegovu nit sa klubom, čiji je besmrtni Apolon. Istovremeno su neopisiv danak plaćali i njegova porodica, prijatelji, a najviše on sam… Uslijedile su avanture po jednu sezonu u Sevilji, Njuels Old Bojsu, pa 30-ak utakmica u dvije godine tamo gdje je, nakon Argentinos juniorsa, i skrenuo pažnju na sebe – Boki juniors.
“Ja sam narkoman i uvijek ću biti narkoman svima. Tačno je da sam uzimao drogu tokom karijere, ali nikada je nisam koristio da bih sebe stimulisao. Oni koji kažu da vas kokain stimuliše, ne znaju ništa. Ako uzmete kokain da igrate fudbal, ne možete da igrate. Kokain nije dobar da budete bolji na terenu. Beskoristan je za život“, decidno je poručio u razgovoru za časopis “Gente” (Narod) 1996. godine.
Ipak, nikada se nije razdvojio od kobne “bijele žene”. Jedne prilike pitao je reditelja i svog prijatelja Emira Kusturicu…
“Emire, znaš li kakav bih ja fudbaler bio da nisam koristio kokain?“.
Odgovor nikad i niko neće saznati.
