VREMEPLOV / MILAN - BARSELONA 4:0

Magija crnogorskog Genija u gradu Bogova

Foto: AC Milan

Od samih početaka na Draču, preko Mladosti, Budućnosti, Zvezde, Milana – gdje god je igrao Dejan Savićević pokazivao je svoju magiju. Ali, znate da svaki fudbaler ima neki momenat u karijeri kojim je rezervisao kartu u besmrtnost.

Njegov se dogodio prije tačno 30 godina, na današnji datum 17. maja.

Olimpijski stadion u Atini, finale Lige šampiona, rival – Barselona. Šampionski tim iz 1992. godine na čelu sa Johanom Krojfom. Na terenu Pep Gvardiola, Ronald Kuman, Romario, Hristo Stoičkov

Međutim, Dejo je plesao. Kao mnogo puta prije, ali i poslije toga. No, te noći bila je to magija.

Nakon što je u prvom poluvremenu namjestio gol Danijele Masaru i izluđivao čuvara Migela Nadala, uslijedio je, kod vođstva 2:0, taj nezaboravni 47. minut drugog poluvremena. Atina, grad protkan tolikom istorijom Bogova zanijemio je na par sekundi.

Lob protiv Andonija Zubizarete, hirurški precizan udarac i erupcija – 3:0. Bio je to gol koji će današnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore zauvijek obilježiti.

Foto: AC Milan

Nakon epskog uspjeha sa Zvezdom i evropskog trona, crnogorski as drugi put je pokorio Stari kontinent, a gol svih golova ostao zlatnim slovima upisan u istoriju cjelokupnog fudbala.

Bio je to potez o kojem se pričalo, o kojem se priča i o kojem će se pričati. Jer, taj pogodak koji je pogurao Milan do pete titule šampiona Starog kontinenta proglašen je za 14. najljepši u istoriji najjačeg evropskog takmičenja.

Dok je lopta odskakala, vidio sam da je Zubizareta malo izašao sa gol linije i odlučio sam da šutiram. Tokom karijere nisam bio poznat po tome da često biram lob udarac. Više je po tome bio prepoznatljiv Robert Prosinečki. Međutim, u toj situaciji sam pokušao da budem precizan, šutirao sam lako i čim je lopta krenula ka golu, počeo sam da se radujem jer sam vidio da ulazi u gol“, rekao je Dejan Savićević, a Milan se prisjetio magične noći.

Njegov tadašnji saigrač Zvonimir Boban sažeo je sav raskoš Dejovog talenta na vrlo slikovit način. I teško da je neko mogao bolje da opiše 56-godišnjeg Podgoričana.

Kad bi trebalo da odigra povratnu loptu to bi bila muka Isusova, ali štopati je petom sa slabijom desnom nogom, s igračem na leđima i u primanju ga ostaviti na mjestu – bilo mu je lakše. Njemu prirodnije.”