Pamte se titule, spektakularni golovi, koševi u poslednjim sekundama, rekordi… ali se pamte i veliki promašaji. Naše podneblje je posebno karakteristično po tome što se poslije neuspjeha i promašaja godinama nakon toga postavlja pitanje šta bi bilo kad bi bilo i nerijetko daje odgovor “Sigurno bismo kasnije osvojili da smo prošli tu prepreku”. Bezbroj puta ljubitelji fudbala postave takvo pitanje i daju isti odgovor kada se sjete Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. i prečke Predraga Mijatovića protiv Holandije u osmini finala, kada je reprezentacija SR Jugoslavije poražena 1:2.
“Plavi” su tada bili moćni, praktično svi reprezentativci su nastupali u Ligama petice. Dovoljno je samo nabrojati imena Dejana Savićevića, Mijatovića, Dragana Stojkovića, Siniše Mihajlovića, Slaviše Jokanovića, Sava Miloševića, Darka Kovačevića, Miroslava Đukića, mladog Dejana Stankovića,
Pored Genija i Mijata iz Crne Gore su u sastavu bili Ivica Kralj, Željko Petrović, Niša Saveljić i Branko Brnović.
Jugoslavija se po prvi put pojavila na velikoj sceni još od 1990. godine nakon ukidanja sankcija zbog nesrećnog rata u poslednjoj deceniji 20. vijeka. Moć je pokazala već u kvalifikacijama, gdje je završila samo iza Španije, a iza sebe ostavila evropskog viceprvaka Češku, koju je savladala oba puta.
Takvi rezultati i velika fudbalska imena, učinili su da, kao obično pred velika takmičenja počne “loženje”. Mnogi su vidjeli Piksija i drugove na tronu, ili makar u borbi za medalju.
Završeno je solidnim rezultatom, koji je u domovini, gdje su pred Mundijal očekivanja bila nerealna, proglašen kao nezadovoljavajući.
Sve je išlo odlično i u pripremnim utakmicama, ali najveći problem je bio što Savićević na prvenstvo nije došao potpuno spreman. Da jeste sigurno bi bila druga priča. Sadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore odigrao je samo poslednjih tridesetak minuta u mečevima sa Sjedinjenim Američkim Državama i Holandijom.
Očekivalo se da Jugoslavija u prvom kolu “samelje” slabašni Iran – umjesto toga mučenje. Bunker Persijanaca je probio pokojni Siniša Mihajlović svojom razornom ljevicom iz slobodnog udarca u 73. minutu.
Protiv evropskih prvaka Njemaca fantastična 54 minuta, vođstvo 2:0, ali na kraju 2:2 i “plavi” su morali da u poslednjem kolu jure gol razliku protiv Amerikanaca kako bi osvojili prvo mjesto u grupi. Bilo je opet samo 1:0, golom Slobodana Komljenovića već u četvrtom minutu, što je značilo da će Jugosloveni umjesto na Meksiko, morati u osmini finala da idu na Holandiju, za mnoge individualno možda i najkvalitetniju reprezentaciju tog ljeta Francuskoj, predvođenu sa klupe Gusom Hidinkom.
Santrač je “lalama” na današnji dan, na stadionu “Munisipal” u Tuluzu suprotstavio formaciju sa samo jednim napadačem, Mijatovićem, a kasnije je objašnjavao kako je to bila taktička postavka 4-4-1-1. U praksi je to više ličilo na 8-1-1.
Kazna za Sanijevu kukavičku taktiku stigla je u 38. minutu, kada je Kralja savladao Denis Bergkamp. Šta se desilo u pauzi, nije poznato, tek, “plavi” su na samom početkom drugog poluvremena izjednačili preko Komljenovića, a onda propustili priliku da naprave potpuni preokret.
Desila se ta čuvena prečka.
Defanzivac Holandije Jap Stam vukao je Vladimira Jugovića u šesnaestercu i onemogućio ga da postigne pogodak. Oglasio se sudija Garsija Aranda i pokazao na jedanaesterac.
Loptu je uzeo Mijatović, koji je na Mundijal došao ovjenčan slavom strijelca jedinog gola u finalu Lige šampiona Real – Juventus u Amsterdamu, gdje je donio kraljevskom klubu titulu prvaka Evrope nakon 32 godine čekanja. Prišao je Peđa lopti, oči u oči sa Van der Sarom. Nestrpljenje je raslo. Svi su očekivali da je sreća konačno pogleda “plave” i da dođu u situaciju da zatim Argentincima vrate za poraz u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji 1990… Mijatović se zatrčao, raspalio… i pogodio prečku.
Holanđani su u trećem minutu sudijske nadoknade pobijedili preciznim udarcem Edgara Davidsa sa distance i otišli u četvrtfinale.
Mnogi u šali danas kažu da im je to najveća trauma iz djetinjstva, a legenda kaže da se ta prečka još uvijek trese.
“Ako mi je gol za Real u finalu Lige šampiona bio najsrećniji momenat u sportskoj karijeri, onda je penal u Tuluzu moj najodvratniji, koji nikada neću zaboraviti. Međutim, idem od te logike da su penali čudna stvar. Može da promaši samo onaj koji šutira. Preuzeo sam odgovornost i desilo se da od jednog ludila poslije mjesec dana od gola koji je donio Realu Ligu šampiona postanem najveći tragičar. I taj penal me je kasnije često pratio. Pogotovo kad bih dolazio u našu zemlju bilo je onoga: “E kako ga promaši!” I dan-danas mi kažu: “E da si dao onaj penal!” Ali šta mogu, prihvatio sam taj penal kao dio života. Imali smo sjajnu generaciju, možda bismo da sam dao taj penal mi pobijedili, a možda bi ipak oni na kraju“, rekao je jednom prilikom Mijatović.
