Hajde da preskočimo epitete, floskule, lijepe uvode. Hajde da govorimo o činjenicama, jer ko želi da zna – zna. Ko nije znao upoznaće sada. Fudbalski klub Budućnost je u nedjelju izgubio kući 1:3 od Jezera iz Plava i to nije slučajnost, moglo je biti ubjedljivije, a riječi trenera podgoričkih plavih, Miodraga Džudovića da su “gosti zasluženo odnijeli bodove iz Podgorice” dovoljno govori koliko je klupski fudbal u Crnoj Gori izgubio kvalitativni poredak, koliko je zaostao.
Prije četiri dana Budućnost je pred skoro 2.000 gledalaca igrala za rekordnu šestu titulu na svom stadionu, a na današnji dan prije 46 godina borila se za trofej Kupa Jugoslavije pred 70 i kusur hiljada navijača u Beogradu. Neko bi rekao da smo izgubljeni u vremenu i prostoru, zar ne? Ali, nijesmo, to vam je Crna Gora, to je Balkan gdje godine ne idu u skladu sa trendovima…
Bio je 24. maj 1977. godine, u tom trenutku tradicionalno pred “Dan mladosti” igralo se finale Kupa maršala Tita, finale Kup Jugoslavije, a na najvećem stadionu u državi, beogradskoj Marakani, sastali su se fudbaleri Budućnosti i igrači splitskog Hajduka ujedno i aktuelni branioci trofeja masovnijeg takmičenja nekadašnje nam lijepe Jugoslavije.
Pogotkom defanzivca iz Splita Šimea Luketina i napadača iz Požarevca Slaviše Žungula, koji je kasnije u Americi dobio nadimak Stiv, Dalmatinci su nakon produžetaka slavili 2:0 i u tom trenutku okitili se šestim peharom osvajača Kupa nekadašnje nam državne zajednice.
Budućnost je u tom meču bila bolja, mlađe generacije će reći da smo subjektivni, ali za 90 minuta fudbala pod Topčiderskim brdom niko nije imao bolje šanse od veziste Podgoričana Antea Miročevića i napadača “plavih” Mojaša Radonjića. Na kraju, pamte se samo golovi i rezultat, a oni kažu da je Budućnost dva puta igrala finale Kupa, ali je oba puta gubila od hrvatskih velikana. Prethodno je, generaciju Gana Ćerića, Miša Folića, Dragana Šakovića, Voja Gardaševića i drugova pobijedio zagrebački Dinamo 2:1 takođe na stadionu Crvene zvezde.
Vratimo se na aktere glavne priče, iz ’77. Bila je to ekipa Marka Valoka, čuvenog reprezentativca Jugoslavije i člana Partizana koji i dan danas prkosi godinama i živi 97. Budućnost, koja je za mnoge u tom trenutku predstavljala ogledalo najboljih crnogorskih fudbalera, u 1. kolu Kupa srušila je prilepsku Pobedu u Makedoniji, a onda pred domaćim navijačima preskočila Rudar iz Kaknja – 1:0. Uslijedio je dramatičan duel sa Sarajevom u Podgorici, goste je predvodila buduća zvijezda svjetskog fudbala Safet Sušić, ali popularni Pape posustao je pred hrabrim Podgoričanima nakon borbe koja je dala pobjednika poslije produžetaka – 3:2. Uslijedio je duel sa Radničkim, ekipa iz Niša etiketirana je kao favorit, ali je pokojni legandarni golman Momčilo Vujačić odbranio jedanesterac u finišu utakmice, a Budućnost bila mirnija u penal završnici – 4:3 i čekirala kartu za Beograd.
Cijela Podgorica je u tom trenutku hrlila ka najmnogoljudnijem gradu Jugoslavije, a to potvrđuje i podatak da je finalu Kupa svjedočilo više gledalaca nego ikada – 72.058. Stariji kažu da je 80 odsto stadiona navijalo za Budućnost…
Ipak, pročula se priča o čuvenom žutom napitku Splićana. Popili su ga poslije iscrpljujućih 90 minuta i djelovali poput galskih junaka Asteriksa i Obeliksa, te na krilima pomenutih Luketina u 100. i Žungula u 114. minutu četvrti put zaredom osvojili Kup.
Godine prolaze, ali uz svu čast i poštovanje crnogorskog klupskog fudbala, upravo generacija ’77, koju su činili Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić, Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević, Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević, Petar Ljumović, Momčilo Božović, Dragan Vujović i drugi, pamti se kao posljednja koja je bila najbliža peharu koji je imao ozbiljnu težinu.
